Cisanska biskupija neosporno je povijesna činjenica. Poznata su dva biskupa koji se u historiografiji spominju kao cissanski ili cessanski: Vindemije, poznat iz sinode u Gradu 579. godine, i Ursinus, potpisnik sinode u Rimu 680. godine

 U Solinu je ovoga tjedna mons. Ante Jozić, kojeg je papa Franjo imenovao apostolskim nuncijem u Bjelorusiji, posvećen za biskupa s titulom naslovnog nadbiskupa Cisse, misteriozne istarske Atlantide. Na pitanja da li je Cissa uopće postojala i da li se nalazila negdje kod rovinjskog otoka Sv. Ivana na Pučini ili bliže Barbarigi gdje se nalazi stari toponim Punta Cissana, ili je ipak treba tražiti na Pagu, još nema konkretnog odgovora. Ne nazire se izlaz iz labirinta Cisse u Istri. 

Znanstveno otimanje za Cissu

Za Cissu se otimaju Brijuni, Barbariga i Pag; rimski povjesničar Plinije Stariji navodno spominje dvije Cisse pa bi jedna bila današnja Caska na Pagu. Zagovornici toga mišljenja, među ostalim, jesu franjevac Stanko Josip Škunca te povjesničar umjetnosti i arheolog dr. Ante Šonje, obojica rodom iz Novalje s otoka Paga, koji se zvao Cissa, Cessa, Kessa. Neki su tvrdili da se Cissa nalazila na uskom poluotoku koji se zbog snažnih tektonskih poremećaja u razdoblju od 6. do 8. st. pretvorio u otočje koje sada tvore hrid Sameri i otoci Sv. Andrija, Maškin, Šturag i Sv. Ivan na Pučini. Prema lokalnoj tradiciji i historiografiji Cissa se nalazila približno 500 metara južnije od rovinjskog svjetionika, na pličini zvanoj Rubino, a njezini su stanovnici nakon katastrofe osnovali Rovinj. No, to ne djeluje uvjerljivo jer je početak sadašnjeg Rovinj u 3.i 4. st. Vijest o potresu iz 754. godine zabilježio je fra Paulin iz Venecije, a od njega preuzeo mletački kroničar Andrija Dandolo u 14. st., da bi ga u 16. st. ponovio Marin Sanudo, nadodavši da se dogodio u Italiji. Danas se međutim zna da se taj potres dogodio u dalekoj Mezopotamiji, a ne u Jadranu i u našim krajevima.

Kako bilo, Cisanska biskupija neosporno je povijesna činjenica. Poznata su dva biskupa koji se u historiografiji spominju kao cissanski ili cessanski: Vindemije, poznat iz sinode u Gradu 579. godine, i Ursinus, potpisnik sinode u Rimu 680. Vindemije je bio aktivni sudionik tzv. istarskog raskola, shizme nazvane „tri poglavlja“, kada su biskupi akvilejske metropolije prekinuli odnose s rimskim papom. Među biskupima bili su tršćanski Sever, pulski Hadrijan, porečki Ivan, pićanski Marcijan i Vindemije, biskup Cesse ili Cisse, episcopus sanctae ecclesiae Cessensis. Bio je čak uhićen, zajedno s tršćanskim i porečkim biskupom, silom odvedeni u Ravennu. 

Potraga za potonulim gradom

Novinar i književnik Daniel Načinović u monografiji „Rovinj na starim razglednicama“, navodi da, uzimajući u obzir stare pisce, od Plinija do modernijih, te da je, sumirajući dotadašnje spoznaje, Pietro Kandler naveo da se, gledajući s tornja Svete Eufemije, između otoka Svetog Ivana i manjeg školjića, u razmaku od 500 venecijanskih koraka od prvog, a stotinu od drugog, nalazi potonuli grad. Precizira da je smješten u krugu od pet stotina koraka, u dubini koja varira od 18 do 20, 25 pa i 30 mletačkih vodenih koraka, što navodi na pomisao o spustu brda na visini od dvanaestak metara. Spuštanje terena Cisse takvo je, nastavlja, da bi ga se prije moglo pripisati naglom nego postupnijem pomicanju, do nenadanog propadanja. Načinović navodi da je grad Cissa imao svoje ulice, trgove i da je bio poznat po proizvodnji boja te da se u širem razmjeru rovinjskih voda od rta Barbarige na jugu do Limskog kanala može nabrojiti 22 otoka i otočića te se pita jesu li možda oni u sveukupnoj cjelini činili taj nestali grad.

Carlo Covacevich potaknuo je austrougarsku vlast da istraži rovinjsko podmorje. Austrougarski admiralitet u Puli uputio je u rovinjske vode u siječnju 1890. brod „Laudon“ u kojem se nalazio državni ronilac u opremi nalik na opremu astronauta. Ispitivanje je bilo obavljeno preko austrougarskog admiraliteta i u nazočnosti kapetana Covacevicha koji je nakon izlaska iz vode ronioca napisao zapisnik na njemačkom u kojem je pisalo: „Tek što sam se spustio u dubinu mora, stigao sam do mjesta prekrivena ostacima zida što su me, pošto sam ih proučio, uvjerili da se bez sumnje radi o zanatskoj konstrukciji. Ja, jer sam zidar, mogao sam utvrditi i tragove žbuke. Nastavljajući uviđajem, zapazio sam u produžetku red zidova i prostore kojim su prolazile ceste“. Rubni zid Cisse ronilac je pratio dužinom od 30 metara, dalje nije mogao jer mu je smetala robusna oprema.

Od poznatijih silazaka u podmorje rovinjske Cisse spominje se ono Puljanina Angela Butkovića koji je u srpnju 1955. uz nekoliko članova ekipe i jednog rovinjskog ribara krenuo u ekspediciju zaronivši u dubinu, u cilju da pronađe dokaze o postojanju izgubljenoga grada. U listu „La nostra Lotta“ Romano Farina zabilježio Butkovićevu izjavu nakon što je Anđelo više od sat vremena proveo pod dubinom: „Uronivši u dubinu, stao sam na neku vrstu tamna brežuljka načičkanog vršcima nalik zidovima. Brežuljčić se prostire unaokrug 150 metara i rubovima prodire u dubinu. Približivši se tim vršcima, ustvrdio sam da se ne radi o zidovima već o čudnoj konfiguraciji stijena, sličnoj stalagmitima. Očigledno je ronilac koji je bio sišao u podmorje u vrijeme stare Austrije u žurbi zaključio da su ove stijene ostaci građevina“.

Povezane vijesti

• KAMENOLOMI I KIPARSKE RADIONICE/ŠKOLE U ISTRI Batom i škarpelom po trdoj istrijanskoj groti
• BILJEŠKE O POVIJESTI FUNTANJANSKOG FEUDA NA POREŠTINI I OBITELJ BORISI Plemić Bernardo Borisi, prebjeg iz Bara, otac Funtane
• TRKE MAGARACA U ISTRI TIJEKOM TURISTIČKE SEZONE I BLAGDANA Tovar, dugouški tvrdoglavi revac, upregnut u turizam