Hrvatski filmski redatelj, scenarist i producent, američki i slovenski sveučilišni profesor filmske režije, Rajko Grlić, javio se u našu redakciju, prisjećajući se nedavno preminulog istarskog vinara Franka Deškovića.

"Ovo je prva Vinistra, veliki sajam istarskog vinarskog umijeća, muke i taštine, na kojoj neće biti Franka Deškovića koji je, uza sve ostalo čime je tu godinama nagrađivan, i dvostruki šampon Malvazije Mediterana.

Rečenicom "Nisam znao da svijet umire smrću svakog čovjeka." Tomizza završava roman "Bolji život". Upravo taj roman, posvećen životu povučenog i tihog Istrijana, držao sam u ruci kada nam je Roberta iz Grožnjana javila u Ameriku da je umro Franko. To nije mogla biti puka koincidencija jer glavni junak kao da je pisan po Franku. I ne samo to, s Frankom je zaista otišao, za mene, a vjerujem i za mnoge druge, jedan čitav svijet.

Nazvao sam Maurizia, njegovog brata, i on mi je ispričao kroz koju je sve muku Franko prošao zadnjih nekoliko mjeseci. Tih dana pratio sam sve što objavljuju lokalni mediji i začudio se s kojom je tišinom Istra, tako ponosna na svoja vina, ispratila tog nadasve samozatajnog vinara.

Deškovićeva cantina

U Deškovićevu cantinu, tako tu zovu vinski podrum, prvi put sam ušao 1995. To smo ljeto u Grožnjanu otvarali filmsku školu i mnoštvo je prijatelja najavilo dolazak. Sjeo sam u Spačeka i s dva kanistra od dvadeset i pet litara uputio se na suprotni brijeg, u Kostanjevicu. Frankov otac, uvijek malo mrzovoljni Marko Dešković, natočio mi je Malvaziju i tih je pedeset litara te noći ishlapilo već prije zore.

Vinarija Dešković u Kostanjici

Sutradan sam s praznim kanistrima ponovo bio kod Deškovića. No kada sam došao u Grožnjan već smo kod prve čaše znali da to nije jučerašnja Malvazija.

Vratio sam se i rekao starom Deškoviću da to, nažalost, nije ono isto vino. On je na to mrzovoljno - a govorio je samo talijanski - rekao da je to Malvazija i da ne gnjavim. Možda nije iz iste bačve, dodao je da me se riješi, ali to je to. Bio sam uporan i zamolio ga da vino vrati u bačvu u koju pripada i natoči mi iz one jučerašnje. Malo je razmišljao, nešto mrmljao, ali je na kraju to i učinio. To da vino istog imena u različitim bačvama nije uvijek isto bila je tako prva među mnogobrojnim lekcijama o vinu koje sam kao neuki vinoljubac naučio u toj cantini.

Franko je sa suprugom Fiorelom, braćom Gulianom i Mauriziom, njihovim suprugama te sestrom Giulianom, tada vodio OPG koji je jedne godine glasovima čitatelja Večernjeg lista proglašena najboljim u Hrvatskoj. Tih smo godina znali iz Motovuna kod njih voditi goste na dobru peku, sjajnu Malvaziju i terasu s pogledom na najljepši dio Istre.

Početkom dvije hiljadite Franko je polagano od oca preuzimao cantinu, počeo s prvim flaširanjem i tako i službeno postao četvrta generacija vinara u obitelji Dešković.

Franko Dešković (Arhiva Glasa Istre)

Kako smo u to vrijeme i mi počeli obnavljati staru kuću ispod Grožnjana, točno u visini Kostanjevice i s pogledom na Deškoviće i Motovun, bio sam čest gost njegove cantine. Prvo sam dolazio po rinfuzu za kućnu bačvu, a onda, polagano shvaćajući razliku između Malvazije u rinfuzi i one flaširane, prešao na boce. Bila je to druga, važna lekcija.

U minulih dvadeset i nešto godina našom je terasom prošlo puno žednih ljudi. Tako se iz godine u godinu povećavao i broj mojih odlazaka do Franka koji se prema meni polagano počeo otvarati. Ni od koga nisam naučio više o Istri. Ne njezinu faktografiju ili historiju, već ono kroz što prolaze ljudi koji prave vino i ulje, o mukama, o tradicijama, o ovisnosti o vremenu, kada grožđe treba vodu a kada sunce, o razlici bijele i crvene zemlje, o bariqueu, dobrim i lošim godinama. Kao pravi Istrijan nije puno pričao, bio je škrt na riječima, ali izgovorene su imale značenje. Sada, kada se prisjetim tih razgovora, čini mi se da su to bile male lekcije iz života i vinarstva koje su neukog vinoljupca polagano pretvarale u sommeliera početnika.

A jedna od najvažnijih lekcija, ali do koje sam morao doći sam, a za to mi je trebalo puno godina, bila je da kod njega postoje četiri osnovne bačve mlade Malvazije kojoj on daje priliku da odraste i da se zaobli. Prvu bačvu koja se otvara u rano proljeće valja poštovati kao solidnu rinfuzu, druga je dobra, treća odlična ali valja biti strpljiv, dočekati, negdje koncem rujna, otvaranje one daleko najbolje, četvrte, i onda kupiti dobre zalihe tako mlade, a već zrele Malvazije.

Za razliku od većine istrijanskih vinarija koji su, kako su godine prolazile, imali sve veće i sve šminkerskije cantine, Frankova je bila i ostala mala, kućna, istrijanski skromna.

Pogled na Kostanjicu (Snimio Rajko Grlić)

Prije puno godina bio sam u Grgićevoj vinariji u Napa Valley. Sve vinarije uokolo bile su krajnje šminkerski uređene, ali ne i Grgićeva. Bila je skromna, u sirovom drvetu, gotovo baraka bez ikakve pompe i naznake da ste u jednoj do najboljih vinarija Amerike.

Vjerojatno je neprimjereno uspoređivati veliku Kaliforniju i malu Istru, ali mene je Franko uvijek podsjećao na Grgića. I ne samo skromnošću. Ono što je Grgić napravio od Chardonnayja s kojim je odnio historijsku pobjedu nad Francuzima, Franko je napravio od Malvazije s kojom je pobjeđivao čitav Mediteran.

I još nešto

I još samo nešto što je Franka i mene godinama zabavljalo. Bilo je to cjenkanje, koje smo, s osmijehom na licu, igrali kao neku dragu sportsku disciplinu. Pamtim kada je prvi put postao šampon. Došao sam i on je smijući se rekao: "E sada će cijena biti drugačija!" Spremno sam odgovorio: "Slažem se, šampionska to zaslužuje." Na što je on pitao: "Koliko je bilo prije?" Odgovorio sam: "Osam". Malo je razmišljao, napravio nekoliko koraka prema blagajni, okrenuo se i rekao: "Dobro, onda će biti osam!"

Nakon šest mjeseci izbivanja vratili smo se u Istru. Sve je isto, osim što pogled na susjedno brdo, na Deškoviće, nosi veliku tugu. Nema više Franka kojega sam, a da sam zapravo o njemu malo znao, zaista volio. Kada bi me netko pitao da u jednoj osobi objedinim ono što je za mene Istra, najvjerojatnije bih rekao Franko, za čiju sam Malvaziju nekoliko puta napisao i puno puta rekao da sam je u ovih dvadesetak godina popio u tolikim količinama da mojim žilama teče ne krv, već Deškovićeva Malvazija.

Kako nisam mogao biti na pogrebu, s ovih nekoliko riječi želim se oprostiti od Franka i izraziti sućut obitelji u nadi da će pod vodstvom Patricka peta generacija vinara obitelji Dešković i dalje brinuti o mom krvotoku", piše Rajko Grlić.

Povezane vijesti

• TROŠKOVI VINARA REDOVNI, PRIHODI NA NULI.  NIKOLA BENVENUTI:  Svaka prodana boca čovjeka veseli
• Istarski vinari imaju vrhunski proizvod koji može konkurirati na svjetskom tržištu. Ali brendiranje domaćeg vina NEZAMISLIVO JE BEZ USPJEŠNE TURISTIČKE SEZONE
• Istrijani u Zagrebu potvrdili status vrhunskih vinara