na hrvatskim cestama godišnje pogine oko 300 ljudi

IMA LI SMRT U PROMETNOJ NESREĆI SVOJU CIJENU?

Kakvu takvu zadovoljštinu obitelji stradalih u prometu dobiju osudom krivca za nesreću. I premda su to najčešće bezuvjetne zatvorske kazne, obitelji poginulih rijetko su zadovoljne presudom. Poginulog, svi su svjesni, ništa neće vratiti u život. Ni eventualno basnoslovna svota novca koju isplaćuju osiguranje ili krivac ne vraća voljene u život. Ali nekakvo obeštećenje zasigurno može olakšati život obiteljima koje moraju nastaviti normalno funkcionirati

| Autor: Marica KOŠTA
Ilustracija (Snimio Milivoj Mijošek)

Ilustracija (Snimio Milivoj Mijošek)


Nevjerica. Šok. Tuga. Užasnutost. Zatečenost. Nevjerica. Šok. Tuga. Užasnutost. Zatečenost. Ljutnja. Bijes. Naleti bijesa. Tuga. Beskrajna tuga.

Tako se otprilike nižu i izmjenjuju osjećaji ljudi kojima u neko doba dana ili noći policija zakuca na vrata i priopći im da je netko njima blizak poginuo u prometnoj nesreći. Sin, kćerka, suprug, supruga, otac, sestra, brat, djed, baka… Pogibija najbližih u prometnim nesrećama članove obitelji uvijek zatekne potpuno nespremne. Tragedije su neočekivane, iznenadne, a oni što ostaju za stradalima često reagiraju osudom, ljutnjom i bijesom na one koji su nesreću izazvali i "oduzeli im" blisku i dragu osobu. Roditelji koji izgube dijete nikada neće prežaliti taj gubitak, braća i sestre poginulih zauvijek ostaju bez jednog dijela sebe, djeca koja izgube majku ili oca trajno bivaju ispunjena prazninom koju nitko i ništa ne može popuniti. Treba nastaviti živjeti s gubitkom i traumom.

No, što god čovjek poduzme ostaje itekako svjestan da mu nitko i ništa ne može vratiti u život dragu, blisku osobu. Kakvu takvu zadovoljštinu obitelji stradalih u prometu dobiju osudom krivca za nesreću. I premda su to najčešće bezuvjetne zatvorske kazne koje se, ovisno o zbiru okolnosti i činjenica, osobnosti krivca i njegovom ponašanju, kreću od tri do 15 godina zatvora, obitelji poginulih rijetko su zadovoljne presudom. Poginulog, svi su svjesni, ništa neće vratiti u život. Ni eventualno basnoslovna svota novca koju isplaćuju osiguranje ili krivac ne vraća voljene u život. Ali nekakvo obeštećenje zasigurno može olakšati život obiteljima koje moraju nastaviti normalno funkcionirati.

Sudska zadovoljština

Godišnje u Hrvatskoj u prometnim nesrećama život izgubi oko 300 ljudi, svatko od njih ima nekog svog, neku obitelj koja će tražiti zadovoljštinu na sudu. Na pulskom sudu takvi su predmeti katkad vrlo dugotrajni, a katkad završe nakon tek nekoliko održanih ročišta. Relativno brzo je nedavno završilo suđenje mladiću, studentu pred diplomom, koji je u ljeto prošle godine u pripitom stanju izazvao sudar u kojemu su poginula dva muškarca. Osuđen je na dvije godine zatvora, što je za godinu manje od zakonski propisane kazne.

Obitelji poginulih muškaraca, odnosno supruge, majke i djeca su naime izričito tražili od suda da mladića što blaže kazni, uz napomenu da su mu oprostili i da im je mladić na ime izgubljenog uzdržavanja i pomaganja, odnosno kao neku vrstu naknade za pretrpljene duševne bolove i gubitak bliskih osoba isplatio 150.000 kuna i 60.000 eura. Povrh toga, mladićeva je obitelj obitelji jednog od poginulih muškaraca uplatila 10.000 kuna za troškove organiziranja pogreba.

Iako su obje obitelji poginulih zadovoljne epilogom suđenja, javnost je oko visine kazne prilično podijeljena. Pojedinci koji nemaju ama baš nikakve veze s poginulima, a još manje s njihovim obiteljima komentiraju na društvenim mrežama da je osuda preblaga, da si je mladić praktički "kupio slobodu". Neki idu toliko daleko da obiteljima pokojnika predbacuju "trženje", odnosno da su uzele novac pa mladiću sve oprostile. Druga pak skupina komentatora po mrežama traži ime suca koji je tako blago sudio, poziva se na linč, imputira se podmićenost, povezanost s politikom… Izruguju se iskrenom kajanju mladića za učinjeno, izruguju se njegovom priznanju, a hrvatsko pravosuđe nazivaju lakrdijom. Zajedničko svim tim komentatorima, odnosno velikoj većini njih jest da su previdjeli da su obitelji tražile blagu kaznu i oprostile krivcu.

Oprost i (pre)blaga kazna

U zemlji u kojoj se više od 86 posto stanovnika izjašnjava katolicima, od same biti kršćanstva - milosrđa i oprosta - ni traga. Barem ne u javnom diskursu i ne onda kada netko pogriješi i prizna krivnju, pokaje se i učini sve što može učiniti da olakša gubitak obiteljima stradalih. Ne, tada internet ratnici kreću u najljuće krvožedne bitke, obnevidjeli od bijesa nakupljenog iz tko zna kojeg razloga, detaljno opisuju na koji bi način mučili i kažnjavali. I to ne dvije, već 50 godina! Pritom, da ponovimo, zaboravljajući da su obitelji oprostile i tražile blago kažnjavanje.

Ono što velika većina javnosti također previđa ili namjerno zanemaruje jest činjenica da je riječ o mladom čovjeku, na pragu života. Studentu koji tek treba zasnovati svoju obitelj i nakon što odsluži dvije godine zatvora pridonositi svojoj i široj društvenoj zajednici. Javnost ili onaj jedan dio koji je imao sreću da nitko iz njihove obitelji nije usmrtio nekoga u prometu ne zna kakvo breme nose i ti krivci. Dok god su živi. I nakon odslužene kazne. Bilo da je riječ o dvije, tri ili osam godina, koliko je u Hrvatskoj rekordno visoka kazna izrečena vozačici koja je u Zagrebu 2001. pijana BMW-om pokosila bračni par koji je prelazio preko zebre.

Manju kaznu, od sedam godina i deset mjeseci, dobio je mladi vozač tegljača koji je u tunelu Lekenik usmrtio dvije majke i njihovo dvoje maloljetne djece…

Javnost je, ponekad s pravom, ogorčena na pravosuđe. Kaznena politika, a s tim će se složiti i mnogi suci i državni odvjetnici i odvjetnici, jednostavno ne valja. Prometne nesreće su upravo to - nesreće, splet nesretnih okolnosti koji, nažalost, rezultira nečijom smrću. Dužnost suca je da, kako pri suđenju okrivljenima za izazivanje nesreća tako i za druga kaznena djela, ima u vidu i otegotne i olakotne okolnosti okrivljenika i jednostavno nije isto je li netko mrtav pijan i drogiran sjeo za volan i jurio 150 km/h ili je bio pripit ili trijezan.

Pri odmjeravanju kazne za izazivanje nesreće s poginulima ništa manje važno nije ni samo ponašanje okrivljenog nakon tragedije, njegov kontakt s obitelji stradalog, iskazivanje spremnosti da preuzme odgovornost, odnosno krivnju, kao i da obešteti obitelji. Nerijetko krivci i sami teško stradaju u nesrećama, ostaju invalidi, a velika većina traži i psihološku i psihijatrijsku pomoć. Postotak onih koji će ponoviti istu grešku, odnosno pijani ili pripiti sjesti za volan i ponovno nekog usmrtiti, vrlo je mali. Jer, kao što su zauvijek promijenjeni životi onih koji su izgubili svoje najmilije, tako su promijenjeni i životi krivaca za nesreće.

Kupovanje slobode

U Hrvatskoj je vrlo mali broj slučajeva poput onog poznatog i bogatog poduzetnika koji je godinama izbjegavao odgovornost za smrt bračnog para kojeg je 2011. svojom jahtom usmrtio na moru. Triput mu se sudilo, a pravomoćno je, na četiri godine i deset mjeseci zatvora, osuđen tek 2019. godine. Iza rešetaka je, međutim, završio tek ovog ljeta, nakon što je u tri navrata zbog narušenog zdravlja tražio odgodu. Njegov poveći imetak u pokretninama, nekretninama i novcu nije ga oslobodio, već mu samo kupio vrijeme.

Da priča bude nebuloznija, isti je poduzetnik i 1980. i 1989. izazvao prometne nesreće i usmrtio dvije žene i dobio vrlo blagu kaznu - samo šest mjeseci zatvora. Obitelji osoba koje je usmrtio nikada nisu dobile pravu zadovoljštinu. Svojim postupcima i izbjegavanjem odgovornosti, pozivajući se pritom na famoznu sinkopu, taj je poduzetnik godinama pljuvao u lice obiteljima njegovih žrtava. Ali i u lice cjelokupnog pravosuđa. Napadao je medije da provode hajku kakve nije bilo ni u komunizmu i poručivao da mu se mora dokazati krivnja. Tvrdio je da su mediji od njega napravili najvećeg kriminalca i da je narod željan krvi.

Od svega toga možda stoji tek ova posljednja konstatacija. Da je narod željan krvi. Jer, u zemlji u kojoj ljudi već desetljećima žive u strahu i neizvjesnosti upravo slučajevi poput njegovog, gdje pravda ni na koji način nije zadovoljena, potiču nepovjerenje građana u pravosuđe i guraju ih u ogorčenost i krvožednost. Ne "premala" kazna mladiću s početka priče, koji je nakon tragedije koju je izazvao to u potpunosti priznao i, žaleći što im je nanio neizmjernu bol, obiteljima poginulih pokušao barem financijski pomoći. Jer njega, kako je izjavio na suđenju, jako pogađa to što je učinio i neprestano misli na obitelji pokojnih, a u svom svojem očaju, utjehu je pronašao u tome što su mu obitelji žrtava oprostile. Ali javnost koja s poginulima nema ama baš nikakve veze, očito, to nije spremna učiniti.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum