Svima koji mi se obraćaju kažem: najprije pokušajte sve s lijekovima i liječnicima. Ako ne uspijete, onda mi se javite. To je moje zlatno pravilo. Život me uvjerio da većina ljudi nisu strpljivi. Ako dva-tri dana nema uspjeha, odbace sve i opet žive po svome. Ne vole slušati
Ante Tonči Jukopila, Ližnjanac, tzv. zakašnjelo svećeničko zvanje, građevinski tehničar, koji je za svećenika zaređen 1973., u trideset i osmoj godini života, na župi u Oprtlju punih je četrdeset i sedam godina, od mlade mise. Župu je preuzeo od Zvonimira Brumnića, svećenika narodnjaka, suradnika mons. Bože Milanovića, koji je premješten u Lovrečicu, a bio je oprtaljski župnik od 1949. godine.
Bilo je tri tisuće, a sada je samo tristo žitelja
- S mora doći u planine nije lako, ali u Crkvi ti je tako tisućljećima, i dobro da je poslušnost. Pri kraju teoloških studija biskup Dragutin Nežić pozvao me na razgovor i nagovijestio da bih mogao poći na župu u Oprtalj. Nekoliko mjeseci bio sam kapelan, pa potom župnik, kaže vlč. Jukopila.
- Kakvo je bilo stanje župe tada?
- Oprtalj je staroslavna župa. Poslije rata bilo je oko tri tisuća vjernika. Tu je bila granica, a kada je Istra pripala Jugoslaviji, ljudi su bježali. Ostavljali su domove i odlazili preko, u Italiju. Neki su optirali, ali nije svima bilo odobreno. Kada sam došao u Oprtalj, broj vjernika spao je na devet stotina. Sada je tragedija, ima nas nešto više od tristo. Više ljudi umire, nego li se rađa. Prođe godina da nema rođenih, ali su zato brojni sprovodi. U ovim krajevima bilo je pet osnovnih škola, oko dvjesta đaka. Sada je jedna jedina u Oprtlju s pedesetak đaka u koju dolaze i djeca iz Grožnjana gdje je škola zatvorena.“
Ante Tonči Jukopila je svećenik-graditelj. Tijekom godina obnovio je više od dvadeset ruševnih crkvica, koliko ih je u župi. Najdraži mu je pothvat obnova krova crkve Gospe Snježne kod Čepića, koja nije u njegovoj župi, ali je obnovljena u vrijeme kada je bio umaško-oprtaljski dekan. U Oprtlju izdvaja crkvu Sv. Antuna padovanskog, imenjaka, a veliki je posao bio obnova velebne crkve u Završju. U Pazinskom sjemeništu bio je đak, ali i, kaže, neka vrsta kućnog majstora. S grupom sjemeništaraca i bogoslova, dvije je godine, ljeti, okrečio sve prostorije u sjemeništu.
Znam svećenika koji bi bio dobar biskup
- Crkva u Istri čeka novoga biskupa. Tijekom svećeničke službe promijenio si četiri biskupa: Dragutina Nežića, Antona Bogetića, Ivana Milovana i Dražena Kutlešu. Kakvog biskupa očekuješ, imaš li kandidata?
- Jasno, nema idealnoga kandidata. Biskup Nežić se nevjerojatno dobro snašao u teškim poslijeratnim vremenima. Svećenici su ga prihvatili iako je bio stranac - padobranac. Svaka mu čast, bio je neustrašiv. Konačno, imao je veliko povjerenje u mene. Kada sam bio dekan od nuncija sam dobio povjerljivo pismo s molbom da predložim, kuvertiram, dva imena mogućeg nasljednika biskupa Nežića. Drago mi je da je tada biskupom imenovan Bogetić, koji je bio i moj kandidat. Danas bih, kada bi me pitali, kuvertirao dva imena svećenika porečke i pulske biskupije, podobna da budu biskup. Biskupom treba imenovati mlađeg i pravovjernog svećenike. Znam jednog takvog!
Koronavirus postoji
- Neizbježno je pitanje – koronavirus. Kako se nositi s tom pandemijom? Neki se svećenici protive zabrani svetih misa, čuva nas, kažu, dragi Bog i slično.
- Bog će nas čuvat ako mi budemo čuvali Božje zapovijedi. A mi bi htjeli imati neke svoje zapovijedi. Ne treba biti ekstrema, pretjerivanja, ali ne može se ni reći da nema ništa, da je to montirano. Mislim da nije. Ne možemo govoriti ljudima da nema zaraze. Duboko sam uvjeren da koronavirus postoji. U crkvi, neki donesu masku, neki ne. Kada dijelim pričest stavim masku i rukavice. I oni koji niječu i oni koji potvrđuju išli su u ekstreme. Treba reći da će neki u ovoj nesreći koja nas je snašla profitirati i zaredati milijune.