Vlast je bila Partija. Zašto je Komunistička partija, od najnižih do najviših republičkih razina po svaku cijenu umanjivala tragediju pod Ćićarijom? Zašto drugovi nisu dozvolili tugujućoj Mirovom rodbini da prenese mrtvo njegovo tijelo iz Lanišća u Svetvinčenat? Zašto je Mirova majka Marija na godišnjicu smrti sina svoga morala iz Čabrunića potegnuti do Lanišća? Zašto?

O blaženom Miroslavu Bulešiću, svećeniku porečke i pulske biskupije, koji je ubijen na današnji dan, 24. kolovoza 1947. godine, sve se ili gotovo sve zna. Napisani su brojni članci i objavljenje knjige o njegovu liku i djelu, meni najpotpunija ona Fabijana Veraje „Miroslav Bulešić, svećenik i mučenik, znakoviti lik moderne povijesti Istre“/“Miroslav Bulešić, sacerdote e martire, Figura emblematica della storia moderna dell'Istria“ (Poreč, 2013., prijevod Vjekoslav Milovan). U prigodi obilježavanja tog tragičnog događaja ne treba biti ni patetičan, ni euforičan, ali ni suzdržan u objavi istine i djelatan u rasvjetljavanju dubioza. 

Mirovu kanonizaciju određuje Papa 

Ipak je riječ o svećeniku koji je ubijen u tragičnim okolnostima, i kojeg Katolička crkva, jedinstvo vjernika, nakon što ga je proglasila blaženim, sada je na putu da ga proglasi svetim.

Svećenik-mučenik Miroslav Bulešić proglašen je blaženim na veličanstvenoj misi u pulskoj areni 2013. godine. Sada je pitanje kada će ga papa, nakon što su završeni svi procesi propitkivanja, uobičajeni za beatifikaciju, uzdići u čast sveca, kanonizirati.

Blaženim ga je proglasio aktualni papa Franjo u nastupajućoj godini svoga pontifikata (ožujak, 2013.) koji ima osebujan nastup i osebujno djelovanje, neki kažu novo – neki čudnovato. Neuobičajene odluke u odnosu na dosadašnje poglavare Katoličke crkve papa Franjo pokazao je i u slučaju Stepinac, čiji je proces kanonizacije zaustavio i zatražio (povijesno) mišljenje patrijarha Srpske pravoslavne crkve, Irineja.

Kardinala Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa, proglasio je blaženim papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 1998. godine.

Proces beatifikacije don Mira trajao je pedeset i pet godina, počeo je na poticaj porečkog i pulskog biskupa dr. Dragutina Nežića 1958. godine, koji je u godini don Mirova ubojstva imenovan apostolskim administratorom hrvatskog i slovenskog dijela tršćansko-koparske biskupije.

Neće po prvi put biti rečeno da istinskim vjernicima u konačnici nije presudno hoće li Stepinac i Bulešić biti kanonizirani, mada su zbunjeni potezima katoličkog vrha. To nečinjenje neće pokolebati vjeru u mučeništvo i kardinala Stepinca i svećenika Bulešića. Vjernici će se njima obraćati svojim molitvama kao i do sada. Svakako, završetak kanonizacije kruna je jednoga velikoga, zahtjevnog procesa, priznanje i zahvala mučenicima, ali još veći poticaj vjernicima. 

U znaku noža, srpa i čekića 

Treba podsjetiti da neki dvoje je li don Miro doista mučenik, ubijen iz mržnje prema vjeri, in odium fidei, a s druge strane je li ubijen pod srpom i čekićem, komunističke vlasti.

Nedvojbeno je da je don Miro ubijen u jednome okruženju mržnje i nasilja prema svećeniku i prema vjernicima koji su prisustvovali dijeljenju sv. krizme u Lanišću, kolovoza 1947. godine. Zna se tko ga je ubio, znaju se akteri nasilja u župnoj crkvi i u sakristiji. Znalo se točno što se dogodilo, međutim, u sudskom procesu koji je uslijedio, žrtve su proglašene krivima a krivci/krvnici oprali su ruke. Srazmjerno veće zatvorske kazne dobili su krvnici a oni koji su branili čast i svetost crkvenih prostora, veće zatvorske kazne. Što je, primjerice, sve nakon krvave krizme u Lanišću podnio tadašnji župnik Stjepan Cvek!

Vlast je okrenula batinu. Vlast je bila Partije. Zašto je Komunistička partija, od najnižiH do najviših republičkih razina po svaku cijenu umanjivala tragediju pod Ćićarijom? Zašto drugovi nisu dozvolili tugujućoj Mirovom rodbini da prenese mrtvo njegovo tijelo iz Lanišća u Svetvinčenat? Zašto je Mirova majka Marija na godišnjicu smrti sina svoga morala iz Čabrunića potegnuti do Lanišća? Zašto su svi putovi prema Lanišću bili zatvoreni i kontrolirani onoga dana kada je svećenik-mučenik pokopan podno Ćićarije? Zašto? Što se skrivalo, čega se vlast, Partija bojala?

Batinu je držala Partija, pravdu ili nepravdu određivala Partija.

U tom kontekstu zanimljivo je da se uredno nakon afirmativnog pisanja o mučeništvu don Mira uvijek javljali ne komunisti, već antifašisti. Oni peru i ruke i lice Partije! Znaju li oni nešto više, a da nije polikanstvo i pranje ruku, od ostale javnosti?

Da je bilo pravde, da nije bilo ideologizirane, rekao bih po domaće: inštupidane, mase ili pojedinaca protivu Crkve i popova, da Partija nije osjetila opasnost od ove krvave tragedije, sve je mogli teći prirodnije, bez afere koja je uznemirila katolički svijet.

Povezane vijesti

• KAMENOLOMI I KIPARSKE RADIONICE/ŠKOLE U ISTRI Batom i škarpelom po trdoj istrijanskoj groti
• BILJEŠKE O POVIJESTI FUNTANJANSKOG FEUDA NA POREŠTINI I OBITELJ BORISI Plemić Bernardo Borisi, prebjeg iz Bara, otac Funtane
• TRKE MAGARACA U ISTRI TIJEKOM TURISTIČKE SEZONE I BLAGDANA Tovar, dugouški tvrdoglavi revac, upregnut u turizam