Željeli su osvojiti Abešiniju, kako su je tad zvali, carstvo Haileja Selassieja. To je bilo jedino što su mogli napasti * Talijani su imali više od 300 tisuća mobiliziranih vojnika koje su slali brodovima u Eritreju, tamošnju koloniju, te Somaliju. Na tim brodovima su, naravno, putovali i Istrijani u tim postrojbama. Bilo ih je oko 3.500, a poginulih nije bilo puno, 30-ak. Oko 400 Istrana je dezertiralo i prelazilo granicu ilegalnim putem u tadašnju Jugoslaviju

U svojoj novoj knjizi, povijesnoj monografiji „Etiopski rat i fašizam u Istri 1935.-1941.“, čija se promocija očekuje ove jeseni, pulski povjesničar David Orlović bavi se Istranima u tom sedmomjesečnom sukobu, o nasilnom novačenju Slavena, njihovim iskustvima s fronta i žrtvama, temom koja je tim zanimljivija jer dosad nije bila u fokusu istraživača. Povijesne podatke pronalazio je mahom u pulskom dnevniku Corriere istriano, zagrebačkom emigrantskom listu Istra i Državnom arhivu u Pazinu. Knjiga, u izdanju Despot infinitusa, obiluje fotografijama iz onodobnih talijanskih publikacija, veći dio fotografija istarskih vojnika iz privatne je arhive Puljanina Nikole Pajića, a manji dio ustupili su Stanko Guštin i Marija Družeta.

Povjesničar dr. sc. Alen Tafra koji je, uz dr. sc. Mihovila Daba, recenzent monografije, napisao je da objavljivanje ovog djela korenspodira sa stotom obljetnicom pojave fašizma koji je svoje prisustvo odrana – i to u svim svojim totalitarnim aspektima – obznanio i na području Istre. Knjiga bitno upotpunjuje sliku o fašističkom imperijalizmu, i to kroz prikaz složenih utjecaja jedne od njegovih najrazglašenijih epizoda na istarske Hrvate i stanovništvo Istre u cjelini. Zato ona značajno doprinosi kulturi antifašizma i protukolonijalizma, podcrtava Tafra.

Nonina priča

- Knjiga proizlazi iz Vašeg diplomskog rada u kojem ste obradili etiopski rat koji, kako kažete, nije previše zanimljiva tema povjesničarima. Otkud zanimanje za ratna zbivanja u tadašnjoj Abesiniji za koju se kod Žnidaršića živo zanimao i Franjo Šafranek iz Golikovog kultnog filma „Tko pjeva zlo ne misli“?

- Općenito me zanima razdoblje između dvaju svjetskih ratova. Tijekom studija sam htio pisati o egzotičnim zemljama, o nekim dalekim krajevima. Tu sam se postavio dosta autodidaktički budući da nisam bio zadovoljan sadržajem koji sam dobio na fakultetu, gdje se ovakve teme uopće nisu obrađivale, pa sam samostalno krenuo istraživati neke teme. Želio sam povezati egzotični kraj, dakle Afriku, s lokalnom poviješću, zato što sam počeo puno čitati o tome i slušati iz prve ruke o razdoblju između dvaju svjetskih ratova od moje pokojne none Rite Concette. Prvi dodir s poviješću bio je putem noninog pripovijedanja i Indiane Jonesa. Film i moja nona.

- Nonina obitelj je stradala u Drugom svjetskom ratu?

- Moj pradjed Ferdinando Gherghetta iz Funtane nestao je u Dachauu. Nona je tad imala 16 godina i uvijek mi je pripovijedala o događajima iz Drugog svjetskog rata, kako je ona sve to prolazila. Mogu reći da je dosta dostojanstveno prošla ratno razdoblje i to me je vrlo intrigiralo. Ona je iz talijanskog etničkog korpusa Istre, tako da sam od nje „pokupio“ jezik i imao priliku čitati izvore iz tog razdoblja koji su uglavnom na talijanskom jeziku.

- Mussolini je osvajanjem Etiopije želio obnoviti Rimsko Carstvo, ali i osvojiti teritorij koji je izgubio u Prvom talijansko-abesinskom ratu koncem 19. stoljeća. Govorio je da je moralna obveza Italije da civilizira Afriku.

- Abesinija je, uz Liberiju, bila jedina afrička država koja nije bila kolonizirana. Mussolini je želio ostvariti megalomanski projekt Rimskog Carstva zato što je njegova fašistička ideologija iz prošlosti uzela palingenetičke konotacije obnavljanja nekih starih vrijednosti zaradi svog režima, što je radio i Hitler. Željeli su osvojiti Abešiniju, kako su je tad zvali, koja je bila carstvo Haileja Selassieja. To je bilo jedino što su mogli napasti. Naravno da se Rimsko Carstvo nalazilo na Mediteranu i nisu mogli tek tako ući u rat s Francuskom da bi osvojili Tunis ili, recimo, s Engleskom zbog Egipta.

Bojni otrovi

- Kakav je bio borbeni moral brojčano i oružano nadmoćnijih Talijana? Je li to, uz težak i nepoznat teren, razlog što su teško svladavali arhaično naoružane i većinom bosonoge Etiopljane?

- To je bio velik poduhvat, za talijansku državu ekonomski veliki pritisak, što će imati posljedice. Italija je pobijedila u tom ratu, ali se financijski potpuno istrošila i to će se pokazati u Drugom svjetskom ratu, gdje neće biti na razini drugih sila. Tu su mehanizacija, zrakoplovi, topništvo, kemijsko oružje. Etiopija je bila predindustrijska država koja je mogla što je mogla.

- Talijani su upotrijebili enormnu količinu bojnih otrova, uz ostalo 40 tona iperita. Je li to bilo presudno za pobjedu?

- U prvim fazama sukoba rat je ušao u fazu stagnacije i mogao je ostati status quo da se nisu upotrijebili bojni otrovi. Bilo je presudno brzo završiti rat: što se brže dogodi neki ratni čin, to je manja mogućnost intervencije nekakvih drugih sila. Tu su već bile natruhe nezadovoljstva drugih sila, poput Francuske i Engleske, što je rezultiralo sankcijama Lige naroda. Zato su Talijani pribjegli masovnom korištenju kemijskog oružja koje je i tad bilo nelegalno jer su i tad postojale konvencije koje su branile njegovu upotrebu.

- Koliko je vojnika sudjelovalo u ratu?

- Talijani su imali više od 300 tisuća mobiliziranih vojnika koje su slali brodovima u Eritreju, tamošnju koloniju, te Somaliju. Na tim brodovima su, naravno, putovali i Istrijani u tim postrojbama: bilo ih je oko 3.500, što vojnika, što radnika, a poginulih nije bilo puno, 30-ak. To je bio velik poduhvat, velik ratni materijal je tamo odnesen. Što se tiče etiopske vojske, ne zna se njen točan broj, to je bila predindustrijska sila, nisu imali regularnu vojsku, pa su tamošnje lokalne feudalne vođe imale nekakve svoje mobilizacijske procese u kojima su pozivali svoje stanovnike u rat. Na njihovoj je strani nekoliko stotina tisuća vojnika: manjina je bila naoružana europskim tipom oružja, a velik broj tradicionalnim hladnim oružjem. Mnogi su bili bosonogi. Bio je to sraz dviju vojski i dva načina ratovanja: predindustrijskog i industrijskog. Talijanskom vojskom zapovijedao je Emilio de Bono, fašist koji je sudjelovao u maršu na Rim zajedno s Mussolinijem i njegovim odabirom željeli su da to bude poduhvat fašizma. Dakle, ne rat poput Prvog svjetskog gdje su Kraljevina i vojska imale glavnu riječ, nego je duce bio glavni nalogodavac. On je slao telegrame i htio da rat bude pod njegovim patronatom. De Bono se, međutim, nije bogznašto proslavio pa su ga vratili i onda su poslali starog maršala Pietra Badoglija koji je bio profesionalni vojnik s iskustvom iz Prvog svjetskog rata. Tu je bio i Rodolfo Graziani, brutalan zapovjednik koji je već imao „slavnu“ povijest. Zvali su ga krvnik iz Cirenaike jer je na brutalan način skršio jednu pobunu u Cirenaiki u istočnoj Libiji.

Oko 400 dezertera

- Istarski Slaveni su nasilno novačeni, bilo je puno dezertera. Na koji se način režim obračunavao s njima?

- Broj od 3.500 ljudi iz Istre uključuje istarske Talijane, Hrvate i Slovence. Ne znamo točan broj Slavena. Po popisu stanovništva iz doba Austro-Ugarske Monarhije, ugrubo je bilo dvije trećine Slavena, a jedna trećina, možda i više, Talijana. Vojsku dijelimo na mobilizirane i dobrovoljce. Bilo je dobrovoljaca iz Pule, to su uglavnom radilo o crnokošuljašima koji su uglavnom bili talijanskog etnosa iako tek treba istražiti koliko se istarskih Hrvata priklonilo tom pokretu. Dio njih je, po izvorima, bio nasilno novačen, iako su regrutacija i mobilizacija same po sebi nasilni činovi zato što se vojni obveznik mora odazvati. Mladići rođeni 1911. dobivali su pozive u čitavoj Istri i vodilo se računa o tome je li se konkretna osoba pojavila na regrutnom mjestu. Slučajevi dezerterstva zabilježeni su u Istri, ali i u regiji Trentino-Alto Adige, gdje su etnički Germani. To su ta dva mjesta u tadašnjoj Kraljevini Italiji gdje su zabilježeni dezerteri, baš zbog njihove etničke različitosti. Imamo, ugrubo, broj od   400-ak ljudi iz Istre koji su dezertirali i prelazili granicu ilegalnim putem u tadašnju Jugoslaviju. Dezerterstvo je naravno, po tadašnjem vojnom zakonu bio kažnjivo djelo, međutim, konkretno u Istri nije nitko osuđen zbog toga. Neki su pobjegli, a njihove su obitelji nadzirane i nad njima je vršen pritisak.

- Zanimljiva je priča vojnika Klementa Serga iz okolice Matulja, jedinog dezertera iz talijanske vojske u Etiopiji, kojeg je Vojni sud osudio na smrt.

- On je jedini dezerter s bojišnice u samoj Africi. Sergo je iz okolice Opatije, pobjegao je iz Talijanske Somalije na područje Etiopije. Prešao je tu granicu nekoliko dana prije početka ratnih operacija. Doveli su ga u etiopsku prijestolnicu Adis Abebu. Htjeli su ga vidjeti i čuti njegovu priču reporteri iz cijelog svijeta tako da je imao prilike pričati s Associated Pressom i drugim svjetskim medijima. Među novinarima je bio i beogradski dopisnik Politike Dušan Timotijević koji   je s njim razgovarao i u Beogradu je izašao poveći članak o njemu. Sergo je u jednom trenutku bio u svim listovima svijeta poznata ličnost. Čak se i sastao sa Selassijem. Vjerujem da se Selassie, kad je došao u Pulu, možda sjetio tog susreta i to ispričao Titu. Sigurno je to bio prvi Jugoslaven s kojim je on uopće ikad razgovarao. Sergo je 1936., nakon što je Etiopija okupirana, pronađen i uhapšen. Vojni sud teretio ga je za dezerterstvo uz prenošenje vatrenog oružja, a presuda je bila – smrt strijeljanjem. Ne zna se gdje mu je grob, pretpostavljam da više ne postoji. Predlažem regiji iz koje on potječe da se na njegovu rodnu kuću u Bregi postavi spomen-ploča jer je on također žrtva fašizma.

Žrtve rata

- Jesu li zabilježeni primjeri sakaćenja radi izbjegavanja mobilizacije? Jedan Puljanin ispričao mi je da si je njegov djed izbio sve zube da bi izbjegao odlazak na front.

- Talijanska dokumentacija u Državnom arhivu u Pazinu sadrži jedan dokument koji kaže da vojne i policijske vlasti budno prate sve kandidate za odlazak u vojsku i da su zabilježeni slučajevi samoozljeđivanja. Ne zna se na što se to točno odnosi, možda je riječ o ranjavanju ili lomovima.

- Kolike su ukupne žrtve Drugog talijansko-abesinskog rata?

- Poginulo je nekoliko stotina tisuća ljudi. Ne zna se točan broj Afrikanaca koji su stradali u tim silnim kišama iperita iz aviona. Rat nije završio 1936., nego se nastavio do 1941. Historiografija uglavnom svodi taj rat na razdoblje od sedam mjeseci, do okupacije glavnog grada Adis Abebe. Međutim, tamo je postojao oslobodilački pokret koji je nastavio djelovati pa je represija, antipartizansko djelovanje talijanske vojske, uz korištenje iperita, nastavljena do 1941. godine, pogotovo u doba Rodolfa Grazianija. On je bio potkralj te kolonije, vicerè dell'Africa orientale italiana, izrazito brutalan u zločinima čak i prema civilnom stanovništvu, što je tipično. Pokazat će se kasnije u Drugom svjetskom ratu da nacifašisti kao odmazdu za neko pobunjeničko djelovanje reagiraju oštro prema civilima. Nekoliko desetaka tisuća civila je stradalo, ne zna se točan broj Etiopljana: možda je stradalo 200 tisuća etiopskih boraca. Naravno, kad dolazi razdoblje pobunjeničkih djelovanja, granica između vojske i civila se gubi. Na talijanskoj strani poginulo je između 3.500 i 4.000 vojnika, među kojima nisu bili samo Talijani. Tu su bile kolonijalne askari postrojbe u kojima su bili Somalci i Eritrejci.

Pismo ocu u Barban

- Na naslovnici djela je Barbanac koji je također ratovao u Abesiniji.

- Puljanin Nikola Pajić ustupio mi je najveći dio fotografija njegovog pradjeda Antona Cicerana u regularnoj vojsci. On je Barbanac i najviše fotografija vezanih uz Istrane snimio je jer je ratovao u Etiopiji. Njegova fameja sačuvala je desetak fotografija i zahvalan sam što su našle mjesto u knjizi. Ciceran se nalazi na naslovnici knjige, a zanimljiv je zato što je bio sin načelnika općine. On je slao pisma i fotografije doma. Uglavnom su bile naslovljene na njegovog oca, imenjaka. Šalje mu pismo na hrvatskom jeziku. Na poleđini fotografije piše „mojem dragom ocu“ i pozdrav na hrvatskom jeziku, što je na neki zanimljiv način prošlo cenzuru jer su sva pisma bila cenzurirana. U pismu nije smio biti neki podatak vezan uz ratna zbivanja, a hrvatski jezik je još 20-ih bio zabranjen u javnom govoru. Međutim, to je pismo došlo u Barban i sačuvano je. To je priča o razdoblju iz 30-ih godina kad ipak nije bilo sve tako crno-bijelo. Nešto se događalo, bilo je tu svega i svačega.

Kovčeg Saveza u Abesiniju donio Menelik

- U Etiopiji se navodno nalazi starozavjetni Kovčeg Saveza koji je donio pobjedu Izraelcima. Vjeruje se da se čuva u pravoslavnoj crkvi sv. Marije Sionske u Aksumu, gdje se njegova replika nosi i u procesiji tim mjestom. Taj je motiv iskoristio i Spielberg u prvom filmu iz serijala o Indiani Jonesu u kojem se kovčega nastoje domoći nacisti i učiniti svoju vojsku nepobjedivom. Što o kovčegu kazuje historiografija?

- Kovčeg Saveza je jedan od najmističnijih predmeta ikad u povijesti zato što je vezan uz Stari zavjet. Nalazio se u Izraelu i kad se država podijelila na dva kraljevstva, nestao je. Etiopska tradicija kaže da je kraljica od Sabe, koja je imala odnos s kraljem Salomonom, dobila u toj vezi sina Menelika. Priča se da je Menelik odnio kovčeg u Abesiniju. Tradicija Kršćanske crkve u Etiopiji kaže da oni vode izravnu vezu sa Salomonom. I zato je car Selassie iz Salomonske dinastije. Vjeruje se da je on Kovčeg Saveza smjestio u neki od samostana u Etiopiji. Aksum je stara prijestolnica starog Etiopskog kraljevstva. Oni imaju knjigu Kebra Nagast ili Knjigu kraljeva: to je tradicionalna priča o tome da su oni potomci kralja Salomona i tamo je točno opisano kako je Kovčeg dospio u Etiopiju. Smatra se da Kovčeg Saveza, u kojem se nalaze ploče s deset Božjih zapovijedi, ima nadnaravnu moć, tako da je savršena priča za avanturiste, što je iskoristio i Spielberg u svom filmu. I rastafarijanci potječu iz etiopske tradicije: njihova sveta knjiga je Kebra Nagast, a Selassie im je poput božanstva.

Dan oslobođenja Etiopije i Pule 5. svibnja

- Pulu i Etiopiju povezuje važan datum.

- Zanimljivo je da je Dan oslobođenja Etiopije 5. svibnja, kao i Pule. To je neka zanimljiva veza: imamo ovu knjigu, imamo Istrane u Etiopiji, isti dan oslobođenja, poznatu fotografiju Hailea Selassieja s Titom kako ih mnoštvo ispraća ispred Arene. Kad je Selassie 1954. bio prvi put u Puli da bi s Titom razgovarao o Pokretu nesvrstanih koji je tek trebao nastati, angažiran je kipar Antun Augustinčić da izgradi Spomenik žrtvama fašizma „Jekatit 12“ na istoimenom trgu u Adis Abebi. Bio je to poklon Josipa Broza i naroda Jugoslavije Etiopiji. I to je istarska, hrvatska i jugoslavenska veza sa svim tim stvarima.

Tone Peruško: Istarsko roblje šalju da bude misionar Rima

Monografija donosi članak Tone Peruška "Abesinski rat i mi", objavljen 29. studenog 1935. u listu Istra. On, uz ostalo, piše:"I taj fašizam – ta vlast i ta država – koja je od našeg naroda u Julijskoj krajini stvorila roblje u političkom i ekonomskom smislu, ta država kupi te naše seljake, ribare i radnike i šalje ih u Afriku da se bore za nekakav imperij i da zarobljuju druge narode. Čak se te naše mladiće tobože posebno odlikuje kao borce – drže im govore o junaštvu naše rase, o veličini neke fiktivne domovine i o misiji koju imaju da izvrše u Africi. Oni – roblje gonjeno već 17 godina i proganjano – oni da budu misionari Rima i tobožnje rimske civilizacije."

Pisma vojnika:"Nikad neću vidjeti svoju slovensku zemlju!"

U knjizi se nalaze pisma vojnika objavljivana u Istri. Taj list 20. ožujka 1936. objavljuje pismo slavenskog vojnika poslano prije bitke kod Ambre Aradama u kojem on strahuje od borbe s Etiopljanima. Vojnik piše da se jedna grupa udaljila od logora, ali se nije vratila "jer su ih sigurno zvijeri rastrgale ili razrezali noževi."   U drugom pismu piše:"Kad udari granata među nama, pleše po zraku zemlja, izmiješana s dijelovima ljudskih tijela. Krici ranjenih i pobješnjelih vojnika raspamećuju sve ostale". Pismo zaključuje riječima:"Oh, nikada više neću vidjeti svoju slovensku zemlju!"

Istra prenosi pismo drugog vojnika:"Draga zrmana ti dam znati da za jesti si pasam več slabo nego dobro, koji dan daju po koji put jesti a drugi dan ništa, ali nesmijemo ništa protestirati nego samo trpjeti među sobom, novaca imam ali nemogu ništa si zanje kupiti (…), ako se pade i na tla od glada ovdje nas ne pomaže nijedan, i da biš ti vidjela gdje spimo mi brižni u velikih gorah ih je strah videti, ka nama po noći nas dodju posjetiti šimije i divlji prasci, isto koji put one zmije 'udave', mi ih imamo strah, da najdu jednoga samoga spavat, ga odmah zakolju." Treći piše da ujutro dobiju nešto slabe kave, zatim vježbaju pa pješače 30-40 kilometara dnevno. "Za ručak dobijemo koščicu mesa i nešto juhe, a uvečer rižu i juhu. Spavamo na tlu, a skoro svaku noć moramo opet trčeći napraviti 10-15 km."

Povezane vijesti

• LJEVICA U HRVATSKOJ NE POSTOJI, A DESNICA NE MOŽE BEZ JUGOSLAVIJE: Komunizam vas ne gura da postanete zločinac, a fašizam je sam po sebi zločinački!
• MIROSLAV BERTOŠA Knjige povjesničara umiru prije od svojih autora
• Predavanje povjesničara Davida Orlovića o povijesti gradskih četvrti