Tragovi drevne simbolike
Zašto gotovo svako istarsko groblje krase čempresi? Priča o drvetu tuge i vječnosti
(Robert Buršić)
Religiozna simbolika vezana uz piramidalni čempres, razvijena je prethodno kod nekršćanskih religija i naroda, i nije ostala bez utjecaja ni na kršćanstvo. Gotovo da nema kršćanskog groblja ni crkve koje ne krasi čempres.
Drvo tuge i groblja
Dušni dan, službeni naziv Katoličke crkve: Spomen svih vjernih mrtvih, obilježava se 2. studenoga, dan nakon blagdana Svih svetih. Dok se na Sisvete slave poznate i nepoznate svece i blaženike, Dušni dan je posvećen sjećanju na drage pokojnike. Običaj je u Crkvi proširen zaslugom sv. Odilona, opata benediktinske opatije Cluny u Francuskoj, a
potvrdila Sveta Stolica 1311. godine.
Prigodno o čempresu, simbolu svih istarskih groblja što se ovih dana obilaze i posljednje počivalište najmilijih kite cvijećem, ponajviše krizantemama.
Mitologija o čempresima
Čempresi, zimzeleno drveće, već tisućama godina nosi duboku simboliku, povezujući mitologiju, povijest i mediteranski pejzaž. Zbog svog uspravnog rasta prema nebu i dugovječnosti, ovo drvo ima posebno mjesto u ljudskoj kulturi.
Od davnina je poznata dugovječnost njegova stabla, trajnost njegova drva, ugodan miris tvari koje on širi, zimzeleni listovi, a napokon i spol: kod njega se na istom stablu nalaze i muški i ženski cvjetovi. Kako su pak pojedina božanstva katkad objedinjava u sebi i muške i ženske osobine, čempres je i tu imao prednost pred mnogim drugim vrstama da
uđe u sferu religiozne simbolike. Čempres, osim toga, raspolaže i izvanrednom snagom i vitalnošću te jednako dobro odolijeva velikim vrućinama, mrazovima i snijegu.
Prema antičkoj grčkoj mitologiji, čempres je nastao iz tuge. Mladić Kiparis, miljenik boga Apolona, imao je svog ljubimca, pripitomljenog jelena sa zlatnim rogovima. Kiparis je jednog dana u lovu slučajno kopljem usmrtio svog voljenog jelena. Shrvan tugom, molio je bogove da mu dopuste da tuguje zauvijek. Apolon se smilovao i pretvorio mladića u drvo čempresa, čije su suze postale smola, a grane usmjerene prema nebu kao vječni spomenik žalosti.
Tradicija sadnje čempresa na grobljima potječe od starih Grka i Rimljana, a održala se do danas, osobito na Mediteranu. Vjerovalo se da njihovo duboko korijenje ne oštećuje podzemne grobnice, već ih čuva.
Rimski povjesničar Plinije pripovijeda da je stablo čempresa nekada predstavljalo znatan imetak, jer je davalo vrijedan materijal za izradu različitih predmeta. Kad bi se u obitelji rodila kći, otac bi posadio čempres da joj osigura miraz. Zato su ovo drvo nazivali dos filiarum ili miraz za kćerku.
Osim mitologije, čempres je kroz povijest imao veliku praktičnu vrijednost. Zbog otpornosti na vlagu, fenički, egipatski i grčki graditelji koristili su čempresovo drvo za gradnju brodova, vrata hramova i sarkofaga. Prema nekim predajama, i Noina arka bila je izgrađena od ove vrste drveta. Vrata bazilike Sv. Petra u Rimu bila su od čempresovine i trajala su oko osamsto godina, od cara Konstantina (274.-337.) do pape Eugena IV. (pontifikat od 1431. do 1447.).
Čempresi na istarskim grobljima
Religiozna simbolika vezana uz piramidalni čempres, razvijena je prethodno kod nekršćanskih religija i naroda, i nije ostala bez utjecaja ni na kršćanstvo. Gotovo da nema kršćanskog groblja ni crkve koje ne krasi čempres.
Na rovinjskom groblju dominiraju piramidalni čempresi, koji dostižu visinu od oko 15 metara, poredani u osam redova, a ima ih između 115 i 120.
Pa tako podaci govore da na Gradskom groblju u Puli raste 681 stablo, od čega 566 piramidalnih čempresa, 50 horizontalnih i 75 drugih stabala.
U eseju "Čempresi na savičentskom groblju", akademik Branko Fučić ne pristupa čempresima samo kao botanici ili pejzažnom ukrasu, već ih definira kao integralni dio povijesno-umjetničkog i urbanističkog spomenika Istre. Njegovo viđenje čempresa spaja stručnost povjesničara umjetnosti s poetskim i filozofskim doživljajem istarskog krajolika. Fučić je smatrao da stara stabla čempresa na groblju oko crkvice Sv. Vincenta u Savičenti djeluju poput živih vertikalnih stupova. Oni vizualno nadopunjuju kamenu arhitekturu, stvarajući prirodni "hram pod otvorenim nebom" dajući istarskim grobljima prepoznatljivu, monumentalnu siluetu.
Fučić je bio pionir u tvrdnji da se povijesni spomenik ne smije promatrati odvojeno od svoje okoline. Čempresi, zemlja, suhozidi i nadgrobne ploče za njega su činili jedinstveno umjetničko djelo koje je oblikovalo zavičajni identitet Istre. Za njega su ta zimzelena stabla koja streme prema nebu savršen vizualni prikaz spone između prolaznog, zemaljskog života i vječnosti.
Groblje u Svetvinčentu ograđeno je visokim zidom i pošumljeno žalobnim stablima čempresima. U hladu njihova "smaragdnog zelenila” (Fučićev pjesnički izraz) smjestio se Sv. Vincencije, nekadašnja opatijska, a sada samo grobljanska crkva. Spomenimo još da je na samom ulazu u Oprtalj slikovita aleja čempresa. Motovunom dominiraju zidine i vizura brda, međutim, na pojedinim prilaznim cestama i starim putovima, poput onih koji prate nekadašnju prugu Parenzanu, mogu se pronaći izdvojene skupine stoljetnih čempresa. I u samom srcu Istre, u Pazinu, dvorišta i prilazi starih crkava te Franjevačkog samostana čuvaju iznimno stare i visoke primjerke čempresa koji svjedoče o stoljetnoj tradiciji sadnje ovog drveća uz sakralne objekte.
