Umjesto nekrologa
Ode Božo (Božidar) Mezulić u vječnost, zbogom dragi prijatelju!
Božidar Božo Mezulić (Snimio Asim Čabaravdić)
Svoj ovozemaljski životni put u 71. godini završio je omiljeni svestrani vatrogasni i javni djelatnik Božidar (Božo) Mezulić. Otišao je na drugu obalu vječnosti izuzetan, vrijedan, plemenit suradnik na svim poljima rada i ljudskog stvaralaštva, divan čovjek, svojevrsni heroj koji se dugo borio s opakom bolešću, ali optimizma se nije odrekao.
Imao sam sreću da sam ga upoznao u omladinskim danima kada je bio brigadir na radnim akcijama, gdje se nesebično angažirao i ostao zapamćen kao veliki drug. Bio je jedan od onih ljudi, kojima nijedan izazov nije bio toliko moćan da se ne bi s njime u koštac uhvatili. Sve ga je zanimalo, omladinske radne akcije, PTT tehnika, vatrogastvo, lovstvo…, a kao zaljubljenik u vatrogastvo kojem je poklonio svoju neiscrpnu energiju i ljubav, znao je reći da vatrogasac mora imati dušu. Premda je gotovo čitav radni vijek obnašao rukovodeće dužnosti, nije se nikada udaljio od "baze", od naroda, kako se govorilo u ondašnjem socijalističkom sustavu. Naprotiv, svojim ponašanjem i djelovanjem bio je i ostao u onom sloju ljudi kojima je u privatnom životu i profesionalnom radu istina i poštenje bilo iznad svega, potvrđujući takvo svoje uvjerenje dosljedno osobnim primjerima.
Boži ništa ljudsko nije bilo strano. Živio je svoju sedamdeset i jednu godinu neštedimice, gotovo dječački ljubopitljivo, uvijek vedro ozbiljan za pokretanje ili sudjelovanje u svim aktivnostima za dobrobit ljudi. U tom jednom kratkom životu proživio je nekoliko punih života, ali nije uspio doživjeti veličanstvenu istinu velikog poete Tina: "O kako je teško biti star, a tako mlad!
Božo je bio i ostao jednostavan i pristupačan čovjek, volio je na požarima vatrogaskinje i vatrogasce, na studiju vatrogasaca profesore, na ulici čistače, u bolnici sestre i doktore, u lovištima lovce, te mnoge druge ljude sve do prijatelja poštara s kojima je godinama radno drugovao. Međutim, na putu lijepog i aktivnog umirovljeničkog života zaustavila ga je podmukla bolest. Stoga ne čudi da su ga na posljednje počivalište u premanturskom groblju ispratili mnogobrojni prijatelji među kojima su prednjačili vatrogasci i vatrogaskinje.
Bilo je časno i plemenito prijateljevati s Božom Mezulićem!
