Pokrajinski NOO za Istru donio je 13. rujna u Pazinu povijesnu odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj, koju je potvrdio ZAVNOH 20. rujna 1943., u vrijeme kada se na njegovu čelu nalazio Vladimir Nazor.

Vladimir Nazor (1876.-1949.) došao je u Pazin kao profesor Hrvatske klasične gimnazije 1903. godine. Tu je počeo svoj petnaestogodišnji boravak u Istri. Znatan dio svoga književnoga opusa vezao je uz Istru u kojoj je živio u vremenu kada je sazrijevao kao pjesnik i kao čovjek. Istra i oslobođenje od ropstva dva su motiva koja se često ponavljaju u Nazorovu djelu.

Sredina u kojoj je počeo raditi očekivala je od Nazora da se uključi u političku i nacionalnu problematiku kojom je društveni život u Istri bio zasićen. Istra je, osim toga, bila na rubu - vrlo osjetljivom - hrvatskog i slavenskoga etničkog područja, gdje je trebalo riječju, radom i angažmanom isticati i braniti nacionalne i klasne interese hrvatskoga pučanstva. Utoliko više što protivnici nisu birali sredstva u svojoj ekspanzionističkoj politici da zemlju prikažu kao dio svoga etničkog područja.

Protivnici nisu bili samo Talijani, već i Nijemci koji su Istru smatrali dijelom neotuđivoga svoga političkog teritorija, a to što su stanovnici ovoga dijela Monarhije Hrvati, Slovenci i Talijani - ni u čemu bitno ne mijenja njihovo pangermansko stajalište prema ovom dijelu njihova Carstva. Na Nijemce u političkim konfrontacijama na početku našega stoljeća u Istri manje mislimo, jer je nakon 1918. njihov utjecaj potpuno opao, ali tako nije bilo do rata, ističe dr. Josip Bratulić u prilogu "Nazorov Veli Jože u narodnoj borbi Istre".

Svevremensku temu pronašao u Motovunu

Nazor je poziv hrvatske sredine odmah prihvatio i latio se pera za svoje istarske teme: iz toga nastojanja rodila se ponajprije skromna zbirka pjesama "Krvava košulja", tiskana u Puli 1905., zatim je izišao ciklus soneta "Istarski gradovi", a na koncu ovoga prvog stvaralačkog razdoblja izišao je i opsežan povijesni roman "Krvavi dani" (1908.).

Sve to nije bilo ono pravo. Ni Nazor nije bio zadovoljan svojim poslom, a ovi književni proizvodi - koliko god bili korisni - nisu ostavljali vidnijega traga ni u čitateljstvu (posebice onom izvan Istre) ni u kritici.

Nazor je tražio temu. A susret s temom bio je neočekivan i iznenadan.

Jedne je nedjelje u proljeće 1907. posjetio Motovun. Kad se oštrim serpentinama popeo na vrh brijega, začudio se kad je u gradu ugledao mnoštvo ljudi - seljaka iz okolnih sela: očevi, majke, sestre dopratili su momke na novačenje.

Građani - Talijani zadirkuju priproste seljake i tjeraju ih sa svojih pragova na koje su umorni posjedali.

Poslije novačenja doznalo se da je regrutska komisija unovačila listom seoske mladiće, i to za mornaricu na četiri godine. Na tu vijest došlo je do sukoba između građana i seljaka na željezničkoj stanici u dolini Mirne. Građani su brzo pobjegli u grad a za njima neki krakati dugonja Jože, povede novake naoružane štapovima i kamenjem. Seljaci su bili bijesni: moraju za građane orati i kopati i još umjesto njih nositi pušku.

Stariji se nećkali; zahtijevali su da se miruje i ne prave ludosti. No, mlađarija se stavila u red, viču dugonji: "Jože, vodi!". A na licu dugonjinu blistale oči, treptao svaki mišić. "Ne puštajmo ih same!", vikale su žene od kojih se u nekima budila vučica što se boji za svoje mladunče.

Očekivali su otpor građana, no Motovun ih je dočekao pust i šutljiv. Građani su se posakrivali po svojim kućama. Seljaci su se najprije čudili strahu građana, a zatim počeli pjevati, lupati štapovima po vratima kuća i izazivati građane, a kako nitko nije reagirao, otišli su iz grada.

Sutradan su se građani hvalili kako su mudrim držanjem spriječili krvoproliće. Seljaci su shvatili da ih se građeni boje pa su počeli mijenjati svoje dotad bojažljivo i ponizno držanje.

Rođenje Velog Jože

U tom događaju desio se trenutak koji je kod Nazora odigrao ulogu sretnog slučaja, Grci bi rekli kairos: rodila se tema za Velog Jožu. Pjesnik je dobio ideju za lik koji će postati simbolom nepokorene Istre.

Bez obzira na kritiku koja je djelo benevolentno prihvatila, ali se djelom nije previše zagrijala, bar ne u njegovoj prvoj varijanti, istarska omladina je djelo osjetila i prihvatila kao svoje, te je Veli Jože već tada postao simbol hrvatskoga naroda općenito, a istarskoga posebice.

Ostao je omiljena priča za djecu, iako je to u prvom redu tekst koji je pisan za odrasle. Kao pouka odraslima napisan je u sudbonosnim danima narodne borbe u Istri, pa je tako postao simbol našega naroda uopće, a istarskoga hrvatskog naroda posebice. Naročito se to osjetilo u vrijeme fašističke diktature, od 1918. do 1943., a i do kraja rata, do konačnoga oslobođenja.

Simbol Velog Jože, koji je Nazor poklonio Istri, bio je dragocjen dar.

Nastao je u vrijeme narodne borbe protiv prevlasti buržoaske i veleposjedničke klase. U vrijeme ponovnoga buđenja svijesti Veli Jože je postao životna parola cijeloga naroda. Tako se desilo da je jedan tipično literarni tekst postao, trajao i ostao simbol koji je okupljao borce za nova društvena i politička rješenja.

Vjerojatno su i prve partizanske priče počele s Velim Jožom, bar u Istri. Ratni Glas Istre šalje poruku Vladimiru Nazoru "Nepokorena Istra drugu Vladimiru Nazoru": "Istra te nije zaboravila. Ostavio si miran i udoban život i otišao putem koji vodi k slobodi. Ostao si vjeran svome narodu. Znaj da istarski junak Veli Jože ne spava više. Po Motovunskoj šumi čuju se njegovi koraci. Penje se uz brijeg, diže svoje snažne ruke da ponovno uzdrma kampanilom talijanskog Motovuna i zauvijek istjera fašističku gamad s naše hrvatske grude. Istra ti šalje svoj vatreni pozdrav. Istra te smatra svojim pjesnikom i sluša tvoj glas, glas poštenog i istaknutog rodoljuba, glas našeg pjesnika slobode - Vladimira Nazora!"

Nazor je odgovorio Istranima iz Otočca rujna 1943. u članku "Odaziv Istranima" (puni naslov: "Odaziv Istranima (na pozdrav narodno-oslobodilačkih listova ‘Primorski borac’ i ‘Glas Istre’)". Prvi je put objavljen u Vjesniku (1943.), a potom i u Glasu Istre (1944.).

Odaziv Istranima - oda probuđenim Istranima

"Odaziv Istranima" svojevrsni je emotivni i politički nastavak Nazorove veze s Istrom, slavi buđenje i oslobođenje istarskih Hrvata. Tekst je nastao u ključnom povijesnom trenutku kada je Okružni NOO za Istru u Pazinu donio povijesne Pazinske odluke o sjedinjenju Istre s maticom domovinom. I time dao snažan moralni i književni legitimitet toj borbi.

Pjesnik Nazor pjesnički počinje tekst:

"Gvozdene sopile ječe po brdima istarskih otoka, i rogovi od željeza tule u dočićima kršovite Ćićarije.

Istra se budi.

Budi se i javlja poslije toliko godina prisilnog drijemeža i šutnje, stradanja i odricanja.

Zove sopilama od gvožđa i pastirskim rogovima od željeza partizane, druga nam Tita, pa – eto – i mene, koga je pred četrdesetak godina bila posinila i nije me još zaboravila.

U ovom općem sukobu, u ovom krvavom obračunavanju i raščišćavanju, ona u ovom rastavljanju smionih duša od kukavica i rodoljuba od izdajnika, u dugoj zapuštenosti u kojoj je ostaviše naše nehajstvo i sramotna rezignacija, ona diže svoj glas. Ne će da ostane i nadalje odsječena grana, žrtveno janje, prezren predmet u ropotarnici naših otpadaka (…).

Oh, da - ‘Istra sirotica!’.

Ja sam, netom dođoh u Istru, ustao protiv toga. Nikakvo ‘sirotanstvo’! Nikakva’ nestašica vlastitih snaga’!.

Pa nek ne bude ni sentimentalnog jaukanja i obilaženja tuđih pragova, bili oni i bratski!

Narod, seljak je tu. Snažan, otvrdnut u radu i patnji, željan oteti se zulumu talijanskih veleposjednika, propalih plemića, advokata, izrabljivača ili lihvara. Miran je, prividno upokoren, no u njem ljutnja kipi, jer - iako nesvjesno - osjeća duboko socijalnu nepravdu, koja je vjekovima tištila Istru možda i teže nego druge naše zemlje.

I onda iz svega toga, uskrsnu najedanput preda mnom lik istarskog seljaka orijaša, mučenika i buntovnika Velog Jože. Istarski je narod prepoznao u toj još nesređenoj, ali neiscrpljivoj snazi sebe samoga, svoje nedostatke i svoje vrline. Veli je Jože živo biće.

I u njegovo se ime Istrani sada javljaju.

(...) Nema više Sirotice! Nema više Malodobnice! Nema više Pepeljuge! Ima samo - Istra!

(…) Istranin u svom najtežem trenutku, u dane najljućeg tuđinskog pritiska, izlazi na partizansko poprište, stavljajući Velom Joži na kapu, iznad čela, ‘crvenu zvijezdu slave’. Ne samo kao znak socijalne pravde, nego i kao simbol slave, shvaća Istranin Crvenu zvijezdu.

I ona će pomoći: već nam izlazi tamo iza Karpata, otkuda su i Hrvati jednom k Jadranu došli.

Onda će polako zamuknuti gvozdeni rogovi i sopile, a kresovi radosto gorjet će u nizu na bilu Učke iznad mora.

Zdravo, Istro!"

Povezane vijesti

• KAMENOLOMI I KIPARSKE RADIONICE/ŠKOLE U ISTRI Batom i škarpelom po trdoj istrijanskoj groti
• BILJEŠKE O POVIJESTI FUNTANJANSKOG FEUDA NA POREŠTINI I OBITELJ BORISI Plemić Bernardo Borisi, prebjeg iz Bara, otac Funtane
• Mnogo se je žensko pazinsko oko zaustavljalo na njemu, ali pod večer sam je šetao po Pazinu, uvijek zamišljen