Nevjerojatna prošlost
Na Sv. Katarinu dovozili su zemlju iz Rovinja i Vrsara, a velika palača trebala je postati zabavni centar
Ilustracija (LUP Rovinj)
Istarski mozaik objavio je 1965. godine u svom dvobroju zanimljiv članak Antona Pavletića o rovinjskom otoku Sv. Katarina OB, Istarski mozaik br.5-6, 1965. godina. Prenosimo članak.
Otok Katarina je najbliži i jedan od najvećih otoka Rovinjskog arhipelaga. Nalazi se nasuprot grada, udaljen svega nekoliko stotina metara a na površini od 16 hektara, pokriven je bujnom vegetacijom borova, oleandra i drugog za ovo područje rijetkog rastinja: na otoku se broji 456 vrsta raslinja što je više od 1/4 svih vrsta u Istri.
Otok, prema arheološkim nalazima iz 1886 godine, bio je nastanjen još u brončano doba. Na njemu se nalazila prethistorijska gradina, koja vjerojatno predstavlja prvo nastanjeno jezgro današnjeg Rovinja. Kasnije, u srednjem vijeku, još prije 800 godina, na otoku se nalazio hospicij za crkvene eremite sve do 1473. godine, kada na otok dolazi crkveni red seviti. O tome jedan rukopis Kapitule Rubinensis kaže: "1469. 16. aprila Kapitul koji od davnine ima patronat nad crkvom i Ospicijem na otoku Sv. Katarine, daje ovu crkvu cum omnibus suis juribus et pertinentiis cremitu fra Franji qm. Domenicu iz Rovinja uz godišnju naknadu jedne vage tamjana.
Serviti na otoku
Nakon eremita Kapitul daje upravu nad crkvom i Ospicijem fra Domenicu qm. Simon Bodi, i 1483. za upravitelja imenuje fra Zuana Priska. 1486. provincijal reda Mariinih slugu iz Treviza molbom je zatražio i dobio ovaj otok sa Ospicijem i crkvom za svoj red. Ovime je općina prepustila servitima otok i davno sklonište eremita, ali ne cijeli otok, već samo polovinu "komad zemlje sa posađenim maslinama i drugoa".
Druga polovina bila je u posjedu Bernardina Barzelogna qm. Michielea, koji je morao općini godišnje plaćati 32 solda zakupa. Serviti su dali odmah da im se sagradi mali samostan na mjestu ranijeg Ospicija, već u ruševinama, obnovili su crkvu i sagradili jedan povisok zvonik. Serviti su tu stanovali sve do 18. srpnja 1779 godine, kada je umro servit fra Giuseppe Maria Variani, prior i zadnji fratar na tom otoku.
Venecijanski Magistrat, koji je imao upravu nad samostanima, 3. kolovoza iste godine uputio je gradonačelniku Rovinja pismo kako bi se odmah pristupilo inventuri pokretne i nepokretne imovine koju je ostavio pokojni prior i ta imovina kao i posjed samostana, crkve, vrta i pola otoka bude predana opunomoćeniku Gio-Battai Vendraminu, provincijskom inspektoru, u ime provincije njegovog reda.
Pola otoka u vlasništvu Rovinja
Stupajući u posjed Vendramin je neko vrijeme stanovao na otoku. No budući je izbio spor oko vlasništva, morao je napustiti samostan. Naime, zakonom venecijanskog Senata od 7. rujna 1768. godine objavljeno je obavezno zatvaranje malih samostana u Istri a posjed stavlja u korist lokalnih općina. Budući da je samostan na otoku bio već dugo godina nastanjen samo jednim fratrom, pok. fra Varianijom, nakon njegove smrti trebalo je tako i učiniti.
Na osnovu toga općina Rovinj dolazi kao vlasnik polovine otoka s napuštenim samostanom i crkvom. Godine su prolazile i nakon različitih događaja ova polovina otoka s već ruševnim samostanom i crkvom dolazi u posjed obitelji Paulini, koja će s vremenom postati vlasnik cijelog otoka.
Druga polovina otoka istovremeno je bila vlasništvo obitelji Barzelogne, a kasnije bogate obitelji Devescovi, od koje ju je kupio grof Giacomo Califfi a njega su naslijedili sinovi Rafael i Franeesco. Od ovih rodbinskim vezama, odnosno vjenčanjem obitelj Paulini postaje jedini vlasnik otoka. Godine 1860. otok kupuje Matteo Rismondo, a naslijedit će ga jedini sin Alvise.
Nakon što je kupio otok sv. Andrije (Crveni otok) barun Georg Hutterott i zemljište oko Zlatnog rta 1890. godine, poraslo je zanimanje financijskih krugova za zemljišta kod mora u neposrednoj blizini Rovinja. Tako 2. studenoga 1898. austrijski nadvojvoda Kari Stefan kupuje otok od Alvisea Rismonda. U to doba postojao je već plan o izgradnji istarske pa i rovinjske rivijere, obavljena je parcelacija zemljišta počevši od Monte Mulina sve do Škarebe. Zahvaljujući izgrađenoj bolnici 1888. godine omogućuje se klimatsko i banjsko liječenje.
Vrijeme poljskog grofa Milewskog
Nadvojvoda Kari Stefan, koji se iz političkih razloga morao nalaziti u blizini dvora na ljetovanju, kupio je imanje kod Lošinja a otok 21. travnja 1905. godine prodaje poljskom grofu Ignacu Karolu Korwinu Milewskom koji će obnoviti otok i pošumiti ga. Milewski je na otoku sagradio dvije palače od kojih jedna manja pored starog samostana a druga veća na sredini otoka. Veća zgrada trebala je prema planu o razvitku turizma služiti kao zabavni centar, tj. kao igračnica.
Pošumljavanje otoka počelo je oko 1901. godine, a potpuno je dovršeno do 1910. Milewski, koji se stalno nastanio u Rovinju, prebjegavši rusko-poljsku granicu zatvoren u jednom sanduku zbog revolucionarnih događaja 1907. godine. Da bi uspio s pošumljavanjem, s obzirom da se radilo o skoro golom otoku bez zemlje, dao je na njega dovesti zemlju iz okolice Rovinja i Vrsara.
Njegovom smrću, 16. listopada 1926. godine, otok nasljeđuje nećak Korwin Milewski de Lipkowski Stanislav Feliks od Henrika, ali zbog dugova oko nasljednih taksi i drugog, 12. rujna 1927. Pokrajinski sud u Puli na teret sadašnjeg vlasnika nad ovom imovinom stavlja naredbu o otuđenju imovine. Nakon mnogih žalbi i pritužbi 23. listopada 1934. godine na dražbi kod istog suda otok je dosuđen Centralnom komitetu ratnih vojnih invalida Italije sa sjedištem u Rimu. Ovo udruženje 6. lipnja 1940. godine i kasnije kupoprodajnim ugovorom prepušta otok Dioničkom društvu za nekretnine Adriatico iz Vercellia.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata od 1942. godine na otoku je počela izgradnja škole za sanitetsko osoblje talijanske ratne mornarice. Radovi nisu nikada bili dovršeni zbog bankrotstva preduzimača.
Nijemci na otoku
Kapitulacijom Italije 1943. godine, da pokretna imovina, koja je ovamo bila u međuvremenu dopremljena ne padne u ruke njemačkim trupama (posteljina, posuđe i drugo) podijeljena je građanstvu. U to vrijeme na otok je sklonjen i dio povijesnog arhiva Trsta koji je tamo vraćen 25. rujna 1943. godine. U listopadu iste godine njemačka komandatura Rovinja zaposjeda otok davši 3 sata vremena dotadašnjem čuvaru da se s otoka iseli s obitelji i stvarima. Nakon toga, sve do 30. travnja 1945. godine, na otoku su se nalazile dvije baterije protuavionskih brzometnih topova.
Tako u svojoj povijesti otok Katarina služi drugi put u ratne svrhe. Prvi put je to bilo 1812. godine, u noći 27. ožujka, za vrijeme francuske okupacije ovih krajeva. Naime, nakon pobune iz 1809. pomorstvo Rovinja se nije moglo oporaviti zbog blokade engleske flote stacionirane u ovom dijelu Jadrana. Englezi su pokušali da se baš za vrijeme procesije na Veliki petak iskrcaju i zauzmu grad. Vidjevši mnogo svjetla na vrhu brda oko crkve Sv. Fume, gdje se procesija održavala, brodskom artiljerijom s nekoliko hitaca pripucali su u ovom pravcu. Jedna granata pogodila je ugao nove kamene fasade crkve u južnom dijelu. U međuvremenu, engleski brodovi su se bili približili kopnu gdje su počeli žestok okršaj da bi zarobili jednu topovnjaču koja se nalazila usidrena u luci ispred otoka sv. Katarine.
Napad je odbijen nakon ogorčenih borbi koje su trajale čitavu noć. U odbrani grada istakle su se dvije čete Nacionalne garde koje su bile zauzele obrambene položaje: artiljerci kod crkve Sv. Nikole i Sv. Fume a strijelci na samome otoku.
Nacionalizacija otoka
Nakon završetka Drugog svjetskog rata, 14. svibnja 1946. godine, otok je stavljen pod privremenu upravu Uprave narodnih dobara Oblasnog narodnog odbora za Istru. Rješenjem Narodnog odbora gradske općine Rovinj od 3. studenoga 1952. putem nacionalizacije uknjižuje se pravo vlasništva u korist općenarodne imovine pod upravom općine Rovinj i tako je općina još jednom postala vlasnik otoka.
Od 1950. do 1953. godine na otoku se nalazila dječja kolonija grada Zagreba a 1954. godine osniva se Ugostiteljsko poduzeće Otok Katarina koji se 1956. spaja s Ugostiteljskim poduzećem Jadran.
Kad je osnovano Ugostiteljsko poduzeće Otok Katarina, turisti su u prvo vrijeme boravili u kampingu pod šatorima koji su mogli primiti 350 osoba. Kasnije, adaptacijom i dogradnjom postojećih zgrada, kao i izgradnjom novog hotela 1962. godine, na otoku nema više šatora, a gosti su smješteni u udobnim i komfornim sobama. Tada je otok raspolagao s 280 kreveta u novom hotelu i depandansi, s restoranom, terasa-restoranom i noćnim barom, uređenim plažama gdje su se mogli iznajmiti svi rekviziti za sportove na vodi.
