Ovih je dana uspješno privedena kraju jedna neobična moto avantura. Naime, Marinko Rade, građanima Istre poznatiji kao bivši ravnatelj rovinjske bolnice, odnedavno i počasni konzul Republike Finske u Hrvatskoj, sveučilišni profesor, ali i puno više od toga, uspješno je odvozio gotovo 3.000 kilometara dugu rutu od Helsinkija do Hrvatske, a sve u spomen na dragog prijatelja.

Vrijeme za vlastite misli

Gotovo 3.000 kilometara, bez itinerara i rezervacija, na motociklu pokojnog prijatelja. Put koji je počeo kao oproštaj pretvorio se u priču o Baltiku, ljudima koje susrećemo kada putujemo sami i možda najvažnijem luksuzu današnjeg života - vremenu za vlastite misli.

Marinko Rade i Mikin brat Markus na dan preuzimanja motora od obitelji (Snimio Marinko Rade)

- Postoje ljudi za koje jednostavno očekujete da će živjeti sto godina. Mika je bio jedan od njih. Liječnik, sportaš, bojnik finske vojske, nekadašnji reprezentativac u desetoboju. Fizički i mentalno vjerojatno najjači među nama. Čovjek nevjerojatne želje za životom, koji je u životu istinski znao uživati. Putovao je svijetom, motociklom prošao Europu i mnogo dalje, bio član Motorcycle Club Stadi u Helsinkiju i route leader, čovjek koji je drugima planirao putovanja i vodio ih u avanture. I bio je potpuni nepušač. Zato je dijagnoza mikrocelularnog karcinoma pluća bila gotovo nestvarna. Riječ je o izrazito agresivnom malignom tumoru koji se često otkriva tek kada je bolest uznapredovala. Od dijagnoze do Mikine smrti prošlo je samo pet tjedana. Imao je 52 godine. Danas znamo da je neko vrijeme kašljao. Kao liječnik vjerojatno je znao što dugotrajan kašalj može značiti, ali simptom je minimizirao. Možda upravo zato što se činio zdrav, snažan, a bio je sportaš i nepušač. Rak pluća nije se uklapao u sliku koju je imao o sebi, kaže nam Rade i dodaje kako je upravo to jedna od važnih poruka njegove priče - preventiva i pravodobna dijagnostika nisu nešto što se tiče samo drugih ili ljudi za koje mislimo da imaju čimbenike rizika.

- Simptome ne treba ignorirati niti racionalizirati samo zato što nam se ozbiljna bolest ne čini vjerojatnom. Ako je to mogao napraviti Mika, liječnik, sportaš i nepušač, može svatko od nas. Neke simptome vrijedi provjeriti upravo zato da bismo utvrdili jesmo li još uvijek zdravi, ističe Rade.

Ruta koju nije stigao odvoziti

Čak je i iz bolnice Mika nastavio planirati. Prijateljima iz moto kluba do detalja je pripremao putovanje prema Portugalu na koje su trebali krenuti tri tjedna kasnije. Nije im rekao koliko je bolestan. Kao liječnik znao je da neće poći s njima, ali kao da je svejedno želio biti dio te priče.

- Nakon njegove smrti pronađena je bilježnica u kojoj je zapisao kako će svakome od prijatelja, poimence i osobno, objasniti svoju bolest i kratku budućnost među nama. Nije stigao. Prijatelji su ipak krenuli. Sa sobom su ponijeli njegovu službenu klupsku majicu i odvozili rutu koju je Mika pripremio. Tako smo počeli razmišljati i mi ostali. Stvari koje je volio trebaju ostati među ljudima koji razumiju što predstavljaju. Neke njegove lovačke puške i sat ostali su kod prijatelja, a meni je pripala čast da od obitelji otkupim njegov motocikl: veliki Triumph Rocket 3. Najjednostavnije bi bilo platiti prijevoz iz Finske. Ali činilo mi se da taj motor zaslužuje još jednu avanturu. Kupio sam avionsku kartu za Helsinki, ali plan za povratak nisam imao. A nije mi ni trebao. U Helsinkiju su me dočekali Mikini prijatelji, neke od kojih do tada nikada nisam upoznao. Večerali smo zajedno i ispratili motocikl u njegov novi život, priča nam nadalje Rade.

Baltik ljeti nudi pogled na beskrajno zelenilo i otvorene krajolike te duge dane ispunjene sjevernim svjetlom (Snimio Marinko Rade)

Sljedećeg jutra s njim je krenuo Ahti, predsjednik Motorcycle Club Stadi iz Helsinkija, Mikin prijatelj i susjed, koji je želio još jednom voziti pokraj Mikinog motora. Rade je obukao Mikinu motociklističku jaknu i rukavice. Zajedno su trajektom stigli do Tallinna.

- Ahti je sišao sa mnom, izvezao motocikl iz luke i odveo me do ceste prema jugu. Tu smo se pozdravili. Okrenuo se, vratio u luku i ukrcao na trajekt za Helsinki. Napravio je cijeli taj put samo da bi još jednom vozio uz motor svojega prijatelja i pokazao mu cestu prema novom domu. A ja sam ostao sam. Kamo sada idem? Nisam znao. Znao sam samo da je Hrvatska negdje na jugu, kaže Rade.

Ponekad skretanje postane putovanje

Na trajektu je slučajno spomenuo Haapsalu. Dan ranije vidio je to ime na karti.

- Nisam znao gotovo ništa o gradu niti mi je bio usput. Ahti je rekao: »Tamo znam odličan hotel«. To je bilo dovoljno. Haapsalu se pokazao prekrasnim: more, male uređene kuće, vrtovi puni cvijeća i nevjerojatno otvoreni ljudi. Tek poslije Samanta, Mikina bivša djevojka, upitala me zašto sam otišao baš tamo. »Ne znam. Vidio sam ga na karti i učinilo mi se da trebam otići.« Iznenadila se. Haapsalu je bilo mjesto gdje su ona i Mika često odlazili motociklom kada bi iz Helsinkija došli u Estoniju. Bila je to prva od nekoliko slučajnosti koje ne znam objasniti. A možda ih niti ne treba objašnjavati. Samanta me zamolila da svratim do nje. Željela je još jednom vidjeti Mikin motor. Došao sam pred nju u njegovoj jakni, s njegovim rukavicama, na njegovu motociklu. Zaplakala je. Poslije mi je rekla da joj je taj trenutak omogućio još jedan oproštaj i donio mir. Zamolila me zatim da posjetim i njezinu majku, Mikinu bivšu »buduću punicu«, koja živi sama u Valgi na jugu Estonije. Bilo je potpuno izvan rute. Ali nisam imao rutu... što me košta, priča nadalje Rade.

I stigao je, oko deset navečer. Večer su proveli razgovarajući, smijući se i prisjećajući Mike. U jednom trenutku gospođa je donijela Mikinu fotografiju koju drži pokraj kreveta: »Kad već pričamo o njemu, neka bude ovdje s nama«, rekla je.

- Fotografija je bila snimljena u Rovinju, četiri godine ranije, na mojem rođendanu. Stotinama kilometara od kuće, za stolom žene koju prije toga uopće nisam poznavao, ponovno sam gledao svoj grad i jedan sretan dan s prijateljem kojeg više nema, prisjetio se Rade.

Baltik koji vrijedi otkriti

Estonija, Latvija i Litva bile su za njega, kaže, veliko otkriće.

Baltik ponekad mentalno smjestimo gotovo na rub kontinenta, ali kad se tamo dođe jasno je koliko je takva predodžba pogrešna (Snimio Marinko Rade)

- Mi s juga Europe Baltik ponekad mentalno smjestimo gotovo na rub kontinenta. Kada tamo dođete, shvatite koliko je takva predodžba pogrešna. To su zemlje iznimno bogate povijesti i kulture. Ali još više iznenadili su me priroda i ljudi. Zlatna polja žita protežu se dokle pogled doseže. Šume, jezera i dugi ljetni dani. Ako bih Baltik morao opisati bojama, bile bi to zlatna, zelena i svjetlost. A ljudi? Kada bih stao uz cestu fotografirati krajolik, netko bi nerijetko usporio i pitao treba li mi pomoć. Kada bih sam ušao u restoran, strana registracija gotovo bi automatski otvorila razgovor. Odakle dolaziš? Kamo ideš? Treba li pomoć? Jesi li vidio ovo mjesto? Ako prolaziš kroz moj grad, javi se. Putovao sam sam, ali gotovo nikada nisam imao osjećaj da sam sam. To je zapravo Europa koju treba upoznati. Put me vodio prema mjestima za koja bih s unaprijed određenim itinerarom možda samo prošao, kaže nam Rade.

Kod Šiauliaija u Litvi, prisjeća se nadalje, nalazi se nevjerojatno Brdo križeva, s više od 100.000 velikih i malih križeva ostavljanih generacijama kao znak vjere, sjećanja, nade i otpora. Trakai je bio nešto sasvim drugo. Crveni srednjovjekovni dvorac na otoku usred jezera izgleda kao filmska kulisa, ali iza njega stoji povijest jednog od važnih središta Velike Kneževine Litve. Grad je stoljećima povezivao različite narode, vjere i kulture: Litavce, Poljake, Tatare, Židove, pravoslavce...

- Posebno su me fascinirali baš Karaiti, zajednica turskog podrijetla koju je veliki knez Vytautas krajem 14. stoljeća doveo s Krima i koja je do danas u Trakaiju sačuvala vlastiti jezik, običaje i arhitekturu. Njihova vjera, temelji se na hebrejskoj Bibliji, ali za razliku od rabinskog judaizma ne priznaje Talmud kao obvezujući vjerski autoritet. Iskreno, upoznao sam ovu kulturu tek kada sam kročio u grad Trakai. Takva mjesta mijenjaju sliku Europe koju nosimo u glavi, a najbolji način da ih razumijete ponekad je jednostavno proći tim prostorom, razgovarati s ljudima i dopustiti da vas cesta odvede malo izvan plana, kaže jednostavno Rade.

Preko Suwałki koridora između Bjelorusije i ruske enklave Kalinjingrada ušao je u Poljsku. Na geopolitičkoj karti Europe djeluje prijeteće radi čestih preleta drona, ali, kaže, s motocikla je vidio uglavnom zelena polja, cestu i miran ljetni dan. Slijedila je Varšava, a zatim Częstochowa.

- Jasna Góra nije bila cilj mojega putovanja. Jednostavno mi je bila na putu. Stigao sam oko Velike Gospe, među tisuće hodočasnika. Samostan je impresivan, ali zapamtio sam atmosferu. Došao sam pred Crnu Gospu i ostao nešto duže nego što sam planirao. Nisam krenuo na hodočašće i ne želim tom trenutku davati značenje koje tada nije imao. Ali osjetio sam duboki mir. Nakon svega što se dogodilo prethodnih dana, to mi je bilo dovoljno, naglasio je naš sugovornik.

Jasnu Góru na Veliku Gospu pohodi na tisuće hodočasnika (Snimio Marinko Rade)

Putovati sam ne znači biti usamljen

Nakon Poljske put prema Hrvatskoj postajao mu je, kaže, poznatiji. Slovačka i prijatelji. Zatim Beč, grad u kojem je studirao, ponovno prijatelji i vikend roštilj.

- Kada stignete do Beča, nekako već znate da ste gotovo doma. I upravo sam tada počeo shvaćati što mi je ovo putovanje dalo. U svakodnevnom životu mnogi od nas funkcioniraju velikom brzinom. Posao, sastanci, telefoni, poruke, odluke, obveze. Jednu stvar rješavate, dok već razmišljate o sljedeće tri. I prestanete sebi postavljati bitna pitanja. Što sam napravio? Kamo idem? Što želim dalje? Koga sam putem možda zaboravio? Na motociklu sam imao vremena. Nema sastanaka, nema telefona u ruci, nema odgovaranja na poruke. Postoje cesta, motor, krajolik i vaše misli. Sastajete se s vašim neuspjesima i uspjesima. Svaku večer vodio sam dnevnik. Zapisivao sam gdje sam bio i koga sam upoznao, ali i misli koje su mi tijekom vožnje dolazile. Nisam odjednom postao mudriji, samo sam si napokon ostavio dovoljno prostora, dodaje.

Prije puta nekima se ideja činila pomalo ludom. Sam. Gotovo 3.000 kilometara. Bez rezervacija i precizne rute. Na motociklu starom više od dvadeset godina.

- Naravno da je postojao rizik, ali avantura ne mora biti neodgovorna da bi bila avantura. Vozio sam kroz uređene, razvijene i sigurne europske zemlje, dobrim cestama, među ljudima koji će vam pomoći ako nešto pođe po zlu. Možda smo postali toliko dobri u uklanjanju neizvjesnosti iz života da ponekad uklonimo i mogućnost da nas život iznenadi. Strogi smo prema sebi i drugima. Ja put nisam znao. Ako sam bio gladan, stao bih. Ako bih vidio nešto zanimljivo, skrenuo bih. Znao sam samo da moram ići prema jugu. Na kraju je put imao oko 2.830 kilometara, mnogo više od najkraće rute između Helsinkija i Hrvatske. Ali upravo su ti kilometri viška bili neki od najvrjednijih.

Zanimljivi detalji uz put (Snimio Marinko Rade)

Dok smo živi - živimo!

- Kada sam konačno ušao u Hrvatsku, osjetio sam da sam doma. Svaka avantura na početku nosi malo neizvjesnosti: hoću li uspjeti, hoće li motor izdržati, hoće li se nešto dogoditi? A onda stignete, i sve je dobro. Upoznao sam nove ljude, ponovno zagrlio stare prijatelje, otkrio dio Europe o kojem sam znao premalo i dobio dovoljno vremena da malo bolje upoznam samoga sebe. I odao sam počast prijatelju. Mika je bio čovjek avanture. Mislim da bi razumio zašto njegov motocikl nisam poslao kamionom. Ali iza cijele priče ostala mi je još jedna, ozbiljnija poruka: čovjek koji je djelovao neslomljivo otišao je u samo pet tjedana. Život nas ponekad upozori vrlo tiho, simptomom koji je lako objasniti nečim bezazlenim. Nemojmo automatski pretpostavljati da se ozbiljne bolesti događaju nekome drugome. Ako nešto traje ili se mijenja, provjerimo. A dok smo zdravi, živimo intenzivno. »The wind is rising! We must try to live!« kaže jedan od moji najdražih animiranih filmova. Vrijedi ga pogledati, vrijedi tu poruku poslušati, poručio je na kraju Marinko Rade.

Povezane vijesti

• Skuteri i brodice jurili preblizu kupačima. Policija dijelila kazne od Kamenjaka do Rovinja
• Litva slijedi Finsku: Ukida ustavnu zabranu razmještanja nuklearnog oružja
• Dvoje mrtvih i pola milijuna kućanstava bez struje na Baltiku