Zrcalo vremena
Zlatni rt u Rovinju kreće u veliku obnovu, a njegova povijest skriva ambicioznu turističku viziju
Park šuma Zlatni rt Rovinj - vječno zelena oaza
Jedan od najvrjednijih prirodnih simbola Rovinja, park šuma Zlatni rt, uskoro kreće u najveću obnovu u svojoj novijoj povijesti. To je prigoda opisati ovaj fenomen prirode i djelo čovječjih ruku
Park šuma Zlatni rt, ili Punta Corrente, jedan je najljepših parkova u ovom dijelu Istre. Uređen je krajem 19. stoljeća. Tada je tršćanski poduzetnik njemačkog porijekla Georg Hütterott (1852.-1910.) kupio terene u uvalama Lone, Montravo i Punta Corrente i započeo pošumljavanje i oblikovanje šumske cjeline kakvu danas znamo. Park ima izgled prirodne šume, a cijela je zona obogaćena drvoredima, šetalištima, stazama i livadama. Prevladavaju pinije, čempresi i lovori, no tu su i mnoge egzotične biljke koje je Georg Hütterott dobio na dar ili donio sa svojih brojnih putovanja.
Djelo prirode i čovjeka
Okosnica je autohtona crnika — vazdazeleni hrast koji parku daje onu duboku hladovinu u kolovozu — i crni jasen. Ispod njih rastu sve ono mediteransko grmlje koje se i očekuje uz ovu obalu: medunac, planika, lovor, mirta, tršlja, obična šimširika. Onaj drugi, zasađeni dio čita se kao karta Hütterottovih putovanja. Uz glavne staze redaju se četiri vrste borova —alepski, kalabrijski, primorski i pinjol, a upravo pinjol daje parku onaj prepoznatljiv drvored s krošnjama poput kišobrana. Pokraj njih rastu egzotični čempresi, duglazije i ginkgo biloba, koji često zovu živim fosilom.
Zlatni rt je postao jedan od najpoznatijih park šuma na Mediteranu, uz bok dubrovačkom Lokrumu i monaškom Hamburgu. Projekt je ostao nedovršen jer je Hütterott 1910. godine umro. Svjetski ratovi i velike društvene transformacije promijenile su prvobitne namjere te je Zlatni rt postao zaštićeni objekt prirode tipa park šume, namijenjen odmoru i rekreaciji. Zlatni rt je bio jedan od generatora turističkog razvoja Rovinja ali se nedovoljno održavao. Čitava je površina zapuštena, prostor je obrastao makijom pa su izgubljeni prepoznatljivi elementi pejsažnog stila uređenja. Prostornim planom i Generalnim urbanističkim planom grada planirana je obnova povijesne matice park šume i njeno proširenje južno na prostor Cuvi koji se također sustavno uređuje.
Park je 1948. godine proglašen zaštićenom prirodnom rijetkošću, od 1961. godine ima status park šume, a odlukom Grada Rovinja iz 1993. godine dio predjela Škaraba priključen je park šumi te joj se površina povećala za 14,5 ha.
Zapremine je 52,4 hektara od čega 12,5 ha otpada na plaže a 4,5 ha na livade. Računa se da ima 5.000 metara obalne crte a uz kopneni dio omeđen je sa 800 metara suhozida. prošaran je šetnicama i pješačkim stazama. Šetnice s tvrdom podlogom obuhvaćaju tako 20.000 četvornih metara površine a šumske staze 5.000 četvornih metara.
Projekt Cap Aureo
Poduzetnik Hütterott, podsjetimo, od 1890. godine bio je vlasnik otoka Sveti Andrija, Maškin, Šturag i Sv. Ivan na Pučini te sljedeće godine i zemljišta južno od grada (Montauro, Monte Mulin, Monvi, Lone, Punta Corrente i Škaraba), koje je namjeravao pretvoriti u klimatsko lječilište.). Imao je zemljište i u Medulinu.
Pred kraj uređenja parka grof Hütterott. obznanio je projekt klimatsko kupališnog centra Cap Aureo "Sunčane obale Istre", koji je trebao postati ekskluzivno ljetovalište. Vile za smještaj gostiju trebale su se sagraditi u uvali Lone, na livadi kod Škarabe, uvali kod Punte i na Montauru. Organizacija prostora, komunikacije i vegetacijski pokrov slijede točno razrađen plan za hotelsku izgradnju što je po vremenu nastanka, opsegu i tipu izgradnje zahvata čini rijetkim takve vrste u mediteranskom okruženju, posebice zbog oblika i bogatstva unesenih kultura.
Klimatsko lječilište
Namjere su, s obzirom na povoljne prednosti Rovinja, da se izgradi klimatsko lječilište. Pri tom je uzet u obzir više od 100 jutara veliki poluotok, koji se prostire južno od Rovinja, lepezasti "Cap Aureo" na posebno zaštićenom položaju, koji se prostire uz samo more. Vlasnik ovog poluotoka je tijekom posljednjih 15 godina, s tom namjerom i uvijek imajući to u vidu, izgradio po jedinstvenom planu puteve i staze, čitavog ga planski zasadio i stvorio od poluotoka park prirode. Zimzeleni gajevi, lijepe svježe livade, puteljci i priobalni putevi i aleje omogućuju ugodne šetnje i vode do krasnih vidikovaca, a more je posvuda nadohvat ruke (…).
Planira se da će jedna kompanija s ograničenom odgovornošću preuzeti izgradnju ovog klimatskog lječilišta, s uređenjem više hotela i naselja vila prema priloženim planovima i da se, doduše, to odmah i realizira, ili pak da se najprije izgradi samo jedan hotel, te da se daljnji razvoj prepusti za kasnije.
Prednosti klimatskog lječilišta "Cap Aureo" kod Rovinja sadržane u nastavku: Puno sunčanog vremena - zaštićena pozicija -zdrava, blaga klima - bujna, zimzelena vegetacija — potpuna sigurnost od prašine, dobre željezničke veze. Lječilište nije luksuzno zamišljeno. Zgrade bi trebale biti izvedene prema najmodernijim higijenskim standardima, prozračne i svijetle, te jednostavno, ali dopadljivo opremljene. Ovo lječilište nije namijenjeno bolesnima i ljudima s poteškoćama. Ali oni koji traže mir i odmor, daleko od gradske vreve, od profesionalnog i društvenog života rado će i sa sigurnim uspjehom doći na Cap Aureo, na sunčanu istarsku obalu, na COSTA DEL SOLE".
Johann George Hütterott
Johann Georg Hütterott (von Hütterodt), trgovac i industrijalac (1852.-1910.) bio je počasni konzul Japanskoga Carstva u Trstu (od 1879.) te odlikovan Redom viteza željezne krune. Imao je vlasničkog udjela u više industrijskih društava, a 1896. godine postao je predsjednikom upravnoga vijeća društva Stabilimento Tecnico Triestino. Bio je član savjeta za industriju i poljodjelstvo Austro-Ugarske Monarhije(1904.–1906.), član Herrenhausa (gornji dom parlamenta, 1909.) i Posebnog odbora za Pomorsku izložbu Prve istarske pokrajinske izložbe (1910.).Poticao je razvitak turizma (ceste, prirodni parkovi, hoteli). Imao je zemljište i u Medulinu.
Nakon njegove iznenadne smrti supruga Enrica Augusta Maria (1860.–1945.) i mlađa kći Carla Ida Barbara (1897.–1945.), nastavile su njegove projekte. Njihovo imanje nacionalizirano je 1945. godine, kada su majka i kći netragom nestale, po nekim izvorima, ubijene.
