Moja južnjačka trilogija
Napulj, Sorrento i Pompeji - ili kako su tuga (s) juga i životni optimizam na ovom putovanju došli u istom paketu
(Snimila Renata Šamo)
Boravak od četiri dana na nekoj destinaciji nikad nije dovoljan da biste vidjeli sve što biste htjeli, no uz dobru pripremu i organizaciju uspijete realizirati barem dio planova. Tako sam s prijateljicama iz pulskog Inner Wheel kluba ponovno posjetila Napulj, istina, na jedan dan, jer nam je glavni cilj posjeta bila nedaleka Caserta.
Dva mozaika
U Napulju sam prije dvadesetak godina provela pet dana, uglavnom diveći se umjetničkim djelima po najvažnijim muzejima i crkvama, u pratnji vodiča koji nam je baš svaki detalj htio objasniti pa nam nije dao pauzu ni za kavu sve dok se nismo otvoreno pobunile.
Ovog smo puta, međutim, ležerno hodale gradom i upijale njegovu sveprisutnu vibrantnost. Vodila nas je neponovljiva Liliana, koja je 1980. godine došla iz Subotice u Napulj studirati povijest, ondje je zasnovala obitelj i ostala do danas. Sigurno je jedna od najneobičnijih vodičkinja koje sam na putovanjima sretala, lako prepoznatljiva i po svojim ludo originalnim (nazovi) kapama od Napulja do Pompeja, kamo nas je također pratila. Čim smo se upoznale, odvela nas je do neobične stanice podzemne željeznice, Toledo, koju smatraju jednom od najljepših u Europi, ako ne i najljepšom. Otvorena 2012. godine, oko 50 metara ispod zemlje, pretvorena je u suvremenu umjetničku galeriju. U prizemlju i na prvoj razini ukrašena je raznim nijansama oker žute (boje napuljske zemlje i sunca), a u dubinama plavim tonovima, jasno simbolizirajući more. Osim plavo-zelenih, na zidovima su također ljubičaste pločice, koje tvore oku privlačnu slagalicu.
Među izloženim djelima ističu se dva mozaika južnoafričkog umjetnika Williama Kentridgea s motivima iz napuljske prošlosti, povijesnim i mitskim figurama, predvođenim zaštitnikom grada – San Gennarom. Stepenice i dugi prolaz obasjani su LED instalacijama, simulirajući valove i igru svjetlosti u vodi. A tek pogled na strop! Na njemu se nalazi veliki stožasti otvor, Crater de Luz, koji čarobno mijenja boju, od kraljevsko plave do smaragdno zelene. Okruženi ste keramikom i betonom, a ipak se osjećate kao da se nebo otvorilo iznad vas i samo za vas.
Sve skupa djeluje impresivno, što ne iznenađuje ako se zna da projekt potpisuje sedmeročlani nagrađivani tim, a da je u uređenju sudjelovalo više od 90 umjetnika s raznih strana svijeta. U toj neočekivanoj poveznici arhitekture i umjetnosti i arheologije (iskapanjem su pronađeni ostatci od neolitičke keramike do zidina iz aragonskog XV. st.) u dubinama, Napulj se snažnije doživljava u još bržem pokretu nego što se to vidi na površini. Toledo, u istoimenoj ulici gotovo na polovici linije 1 (žuta), simbolično se nalazi između mističnog svijeta podzemlja kojim vladaju sjene i gornjeg svijeta u kojem caruje banalnost kupoprodaje – stanica se nalazi u središtu trgovačke zone. Možda je koristan podatak da je radno vrijeme napuljskog metroa od 6 do 23 sata (vikendom duže), a turistički je razgled najbolji između 10 i 12 sati ako se planira fotografiranje bez pretjerane gužve.
U srcu užurbanosti
I tako se, nakon futurističkog iskustva podzemnog grada, nađosmo na dnevnom svjetlu u srcu suvremene užurbanosti stanovnika i posjetitelja. Uputile smo se dalje laganim korakom prema povijesnom (historičnom, rekla bi Liliana) dijelu, onom zbog kojeg se najviše i dolazi u Napulj. Uske vijugave uličice, razigrani prolaznici, užurbani vlasnici restorana i barova, šareno voće i povrće na nestabilnim štandovima, upadljivi grafiti s poznatim motivima – od Maradone i Sofije Loren do pizze i sladoleda ili obrnuto, ruševine kao blijedi dokaz nekih boljih vremena na svakom koraku…
Dok smo tako hodale u grupici, zainteresirano gledajući gore-dolje ili lijevo-desno, padne mi napamet Umberto Eco s njegovim djelom »Storia della bruttezza« iz 2007. Zapuštena, na mjestima zatrpana smećem, a opet jedinstvena i neodoljiva gradska četvrt isijava neku posebnu energiju, u biti odražava estetiku ružnoće, što ju više promatraš istovremeno te i odbija i privlači. Sličan sam dvojni dojam prvi put stekla kad sam davno u bečkom Belvedereu vidjela šesnaest Messerschmidtovih poprsja iz XVIII. stoljeća. Modeli sa čudnim glavama i izobličenim izrazima na licu prije odgovaraju prizorima iz filmova strave i užasa nego što priliče modelima jednog baroknog kipara!
No, dojam da smo na jugu Italije možda smo najbolje potvrdile dok smo posljednjeg dana prijepodne provodile u Sorrentu, opušteno šećući njegovom glavnom i okolnim ulicama s brojnim trgovinama, a baš u svakoj limun kao zaštitni znak grada i podneblja, koriste ga od sapuna do slatkiša. Odmah se počneš osjećati bolje od tog silnog žarkog žutila! Limoncello spritz sam preskočila, ali sam probala spužvasti biskvit bogato preliven kremom od limuna i ukrašen naribanim limunom. Delizia al limone, kako ga nazivaju, tipičan je desert i vrijedi ga pojesti. Podsjetio me na tiramisu, jasno, s limunom umjesto kave. Dobro mi je došlo njegovo osvježenje nakon temeljita obilaska Katedrale svetih Filipa i Jakova u povijesnom i vjerskom središtu grada, s vrlo uočljivim i malo izdvojenim trokatnim zvonikom, okrunjenim divnim keramičkim satom na vrhu.
Sagrađena na ostatcima poganskog hrama i dovršena oko XI. stoljeća, potpuno je uništena u vrijeme turske invazije 1558. godine, potom je ponovno podignuta i stoljećima podvrgavana raznim stilskim preinakama. Danas ima tlocrt u obliku latinskog križa, trobrodna je građevina, s ukupno 14 stupova.
Na stropu su prikazani gradski mučenici i prizori iz Evanđelja, uokvireni motivima anđela, cvijeća i lišća. U njoj je kršten pjesnik Torquato Tasso, 11. ožujka 1544. godine rođen u Sorrentu, na što podsjeća spomenik na trgu u gradskom središtu, po njemu nazvan. Odmah pri ulasku uočavate dojmljiv mramorni oltar, a posebnu pozornost također privlače kor i postaje Križnog puta ukrašene intarzijom. Naučila sam pri tom drugom posjetu da je Sorrento već od kraja XVIII. i početka XIX. stoljeća poznat po dekorativnoj izradi kojom se obično drvo pretvara u umjetnička djela, svjedočeći o izvrsnom strpljenju, preciznosti i trajnoj vrijednosti.
Bezvremenska predanost
Postupni razvoj turizma doveo je do potražnje za sofisticiranim suvenirima i ukrasnim predmetima specifičnim za taj kraj, što je navelo lokalne majstore da usavrše poseban stil koji će ubrzo steći svjetsku prepoznatljivost. Otvarane su škole, majstorska se vještina prenosila s generacije na generaciju i Sorrento je konačno postao središtem intarzije bez premca. No, radovi njihovih majstora nisu se samo prepoznavali po izvrsnoj tehnici, već i po estetskoj vrijednosti. Osim geometrijskim oblicima, majstori su se koristili cvjetnim i krajobraznim motivima, a poslije su dodali prizore iz klasične mitologije, te one iz svakodnevnog života. Među raznim dijelovima namještaja i ostalim uporabnim predmetima, Sorrento se posebice proslavio stalkom na kotačima za privremeno odlaganje hrane i pića. Bogato ukrašen, funkcionalan i elegantan, uglavnom zauzima počasno mjesto u tradicionalnijem kućanstvu. Domaćini nerijetko započinju razgovor tako što gostima ponosno pokazuju njegovu preciznu i prelijepu izradu te im tumače povijesni kontekst u kojem je nastao. Sorrentinski su majstori poznati još po izradi stolića, ormarića, glazbenih kutija, šahovskog pribora, zidnih obloga i sličnih predmeta.
Dok pješačite središnjom zonom, nailazite na trgovine s izloženim kutijama raznih dimenzija u kojima se obično čuvaju sitnice i teško im je odoljeti. Doista, intarzija je puno više od tehnike izrade raznih predmeta, jer svjedoči o vještini talijanskih majstora, njihovoj predanosti ljepoti i neraskidivoj povezanosti s povijesnim nasljeđem. Proučavajući izvore za ovaj prilog, naišla sam na sljedeće »…ona progovara o suncem okupanim krajobrazima, strpljivim rukama vještih majstora i bezvremenskoj predanosti izradi luksuznog namještaja…«, preobražavajući funkcionalne predmete u njegovane umjetnine. Vjerojatno stoga turisti na krstarenju, najviše iz azijskih zemalja i SAD-a, prvo zahtijevaju da ih se odvede u radionice lokalnih majstora intarzije, ne pitajući za prodajnu i cijenu prijevoza, kako nam je objasnila simpatična Liliana.
A nas je, poslije Sorrenta i prije povratka kući, odvela u Pompeje! Možda je sramotno priznati, no prije nisam uživo vidjela taj drevni grad. Udaljen 23 km od Napulja, od 1997. godine na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine, svima nam je najpoznatiji kao rimski grad uništen erupcijom Vezuva 24. kolovoza 79. godine. Nikad poslije nije obnovljen. Možda je zanimljivo znati da je u njemu živjelo oko 20.000 stanovnika na 64 hektara. Bio je lučki grad izvanredne strukture sa svim sadržajima potrebnim jednom takvom naselju, a svoje je bogatstvo dugovao vrlo profitabilnoj trgovini vinom, uljem, tkaninama i ribljim umakom omiljenim diljem Rimskog Carstva. U njegovoj su okolici podizane raskošne vile s predivnim freskama od kojih su neke očuvane, a jedan od vlasnika bio im je i Ciceron, dok su uz sam grad nađeni ostatci nekropola s luksuznim grobnicama uglednih građana.
Dva smo sata obilazile Pompeje, Liliana nam je znalački i povremeno šaljivo objašnjavala sudbinu grada, kretale smo se labirintom ulica, uličica i prolaza sve dok se nismo našle na prostranom forumu. Da sam se izgubila, nisam sigurna da li bih se znala vratiti, barem ne do istog ulaza! Dok smo razmišljale kakav je bio život u Pompejima na vrhuncu raskoši i moći, postajalo je toplije, vrtjelo mi se u glavi od tih silnih arheoloških, povijesnih, mitoloških i inih tumačenja, a vodičkinja nam je razočarano priopćila da smo vidjele tek desetinu čuvenog arheološkog parka. Ništa, razlog za povratak!
Čeznutljiv pogled
Nema sumnje, Pompeji su fascinantni i treba im se vraćati više puta. Prije odlaska, kupila sam roman o Pompejima u kojem britanski autor Robert Harris rekonstruira povijest, trilerski opisujući događaje tijekom posljednja dva dana prije erupcije Vezuva. Prostran i bogat grad, podjednako prihvatljiv bludnicama, trgovcima, pekarima, praljama, robovima i rimskoj gospodi, svima odreda duboko uronjenim u korupciju i nemoral, nestade takoreći u jednom (u)dahu, a ipak na neki morbidan način kao legenda živi i danas! Roman je preveden na hrvatski jezik, pa vam ga preporučam ako vam se ne čita na engleskom ili nekom drugom jeziku.
Nakon obilaska Pompeja ili onog što je od njih ostalo, ne odvajajući čeznutljiv pogled od zavojite ceste i Napuljskog zaljeva u laganoj izmaglici, uputile smo se prema obližnjem aerodromu uz samonametnuto pitanje o povratku jednog sunčanog dana! Vozio nas je simpatični mladić prezimena Limoncello! Potpun doživljaj talijanskog juga i njegova ozračja, nema što!
