Neka im je mirno more
Marija i Grgo Kostešić iz Ližnjana proslavili 70. godišnjicu braka. "Više vridi prava ljubav i sigurna luka nego sve bogatstvo"
(Snimio Zvjezdan Strahinja)
Najstariji ližnjanski ribar Grgo Kostešić (96) i njegova supruga Marija (89) proslavili su impozantnih 70 godina braka. Dočekali su nas u utorak u svom domu usred Ližnjana, okruženi djecom, unucima i praunucima i u veselom čestitarskom raspoloženju. Baba Marija i dida Grgo s punim pravom mogu reći da je njihovo zasnivanje braka prije 70 godina zaista bilo uplovljavanje u sigurnu i mirnu luku, koliko god da ih je u životu more i tuklo i valjalo.
Poznanstvo od malih nogu
Ližnjanci Grgo i Marija (djevojački Vojnić) znaju se, kako bi se reklo, od njenih malih nogu. Grgo se družio s njenim bratom, dolazio im je u kuću i svakodnevno sretao Mariju koja je tada bila dijete - malena djevojčica s pletenicama. Znao je, više u šali, reći njenoj mami: "Čuvajte je za mene". No nitko nije mogao ni pomisliti da će jedan susret, nakon godina Grginih izbivanja zbog vojnog roka, kad je Marija već porasla, postati sudbonosan.
- Jednom sam išao poli njenog brata. Nisan zna da je ušiškala te lase i načinila si parmanente. I smo se stali kod velike crikve. Gledam je, gledam... I tu mi je srce zaigralo. Malo smo si nešto rekli i ona je pošla ća. A ja se obraćam za njom i sve je gledam. I tu je počela ta ljubav, priča Grgo. A ta je ljubav rezultirala velikom famejom i brojnim uspješnim i vrijednim potomcima: sinom Valterom i kćerkom Brankom, unucima Petrom, Anom, Markom, Stefanom i Sonjom, praunucima Mateom, Marinom, Maris, Rokom i Erikom.
Kroz svoje priče Marija, zvana Mia, i Grgo otkrivaju nam osnovni recept za dug i uspješan zajednički život: uzajamno razumijevanje i uvažavanje, podrška i strpljenje. Uobičajeno za 70. godišnjicu braka reći da je to Prijateljski pir, a taj naziv i u ovom slučaju simbolizira ljubav koja je prerasla u najdublje, neraskidivo prijateljstvo i poštovanje.
- Ja slušam njega, on sluša mene. Da se ne slušamo ne bi bili dočekali lipih 70 lit skupa i kaživali kako je bilo. Bude vajk ništo, nekih trzavica, ali sve su to sitnice i na kraju ništa važno, kaže baba Mia. Veličanstveni jubilej bila je prilika da se ispričaju mnoge zajedničke priče i prizove u sjećanje život u nekadašnjem Ližnjanu. Vezani jedno uz drugo, vezani su bili i uz more i tu su ljubav za velikim plavetnilom prenijeli i na nasljednike.
- Ja bi mu skuhala isti, užinu bi mu ponila na more i bi ostala onda s njim. Na kalamare i rake smo išli, priča Mia, a Grgo je veselo prekine riječima: "I njoj sam načinija jenu pušću i je ćapala više kalamari nego ja jedan put. Ja bi vajk ćapa duplo više kalamari, samo ti put ne. A volila je poć na kalamare..."
Prvo ozbiljnije krštenje na moru s Grgom, Marija je doživjele za jake bure. Bure u ližnjanu su strašne, plaše je se i oni s puno više iskustva nego ga je ona imala. Kad se iz Ližnjana vidi da se dim iz cementare u Koromačnu nisko spušta prema moru, to je prvi znak da se bježi u sigurnost luke. Tako je i Grgo taj put brzo zaveslao, ali ne prema kopnu, nego prema buri, dalje na more, kako bi izbjegao da ih vjetar i valovi razbiju o obalu. Taj neočekivani manevar iskusnog i vještog Grge uplašio je Mariju još i više.
- Veslam, veslam, a ona viče da ča to delam. I čujem je kako govori: "Brižna moja dica, ki će hi gledati ko se mi potopimo". Ma ona to ni nikada provala, a ja san znam da tako moram delati, prepričava Grgo jednu od brojnih pustolovina koja se završila sretno.
More i pijavice
Nakon što je kao mladić radio u Uljaniku (kasnije se i vratio u brodogradilište i tamo dočekao penziju), te nakon što je odradio trogodišnji vojni rok, zaplovio je na ribarici iz Pirana zajedno s Marijinim ocem Antonom Vojnićem. Jednom su doživjeli gadnu havariju kod Savudrije u kojoj srećom nitko nije stradao. Međutim, Mariji su neki dojavili da su se potopili zajedno s brodom. Bio je to šok! Kako su tih 1950-ih i ranih 1960-ih informacije sporo stizale, odjurila je sva u strahu na miliciju u Medulin da provjeri vijest. Tamo su joj rekli da ne znaju ništa o tome i neka ode kući - sama i zabrinuta. To su bili sati i sati agonije bez saznanja što joj je sa suprugom i ocem. Životne drame kroz iskrenu privrženost čine čvrsti odnos još čvršćim.
- Najgore mi je bilo kad bi Grgo bi na moru, a kod Medulina bi vidili pijavice. Oni put bi se vidilo more sve do Medulina jer ni bilo toliko kuća. Brinula sam se ko su ušli ća. Znala sam njegov brod, izdaleka bi ga gledala pa ga više ne bi vidila... Bilo je strašno, prisjeća se Marija.
- Više ti vridi prava ljubav nego sve bogatstvo, kaže u jednom trenutku Grgo. Na to se slavljenici bez riječi pogledaju, zagrle i poljube. Čestitamo Marija i Grgo, nek vam potraje zajednički život i nek vam je mirno more.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twitter
