Hrvatska je zemlja poznata po skijašima svjetskog ranga, no svojim se skijalištima baš i ne može pohvaliti. Svoje vještine na snijegu Hrvati tako "bruse" na brojnim poznatim zimskim destinacijama, ali mala neobična porečka ekipa to radi i na manje poznatim skijalištima. Onima u Kazakhstanu, Kirgistanu, Japanu, Islandu...

Porečki Snowboard klub Goofy prvi je istarski snowboard klub koji okuplja ljubitelje snowboarda, gotovo njih stotinjak. No, ono što ih izdvaja jest da svake godine, kroz njihove škole i kampove, prođe veliki broj boardera svih generacija. Klub potiče i zajednička putovanja i druženja na snijegu pa za one starije, već prekaljene boardere, mahom iz redova instruktora svake godine organizira snježne avanture u nekoj dalekoj svjetskoj destinaciji.

Kulturološki šokovi

Kako saznajemo od osnivača i predsjednika kluba Slavena Vlahovića, osim uobičajenih destinacija u blizini, poput već poznatih slovenskih, talijanskih, austrijskih ili francuskih skijališta, putovali su i bordali po padinama snježnih planina u Kazahstanu, Kirgistanu, Gruziji, Japanu, Norveškoj.... Ovih dana, primjerice, skupina Istrana upravo se vratila iz Japana, a na redu su Island pa Finska.

Za odlazak na vrhove u Kirgistanu i Kazakhstanu koristili su ratrake s kabinom za 10 do 15 osoba (Osobna arhiva)

- Kada pričamo samo o ovim "egzotičnijim" bordanjima, ta su iskustva nevjerojatna. Kad radimo takve izlete, osim bordanja, nastojimo organizirati izlete da se upoznamo i s lokalnim običajima, kulturom, hranom... Obilazimo razne prirodne ljepote, znamenitosti, tako da to bude spoj svega i da stvarno probamo istinski doživjeti tu zemlju i ljude. Često tu bude onih takozvanih kulturoloških šokova, ali kako se češće putuje, otvoreni smo za nova iskustva pa tako i od samog ponašanja i prilagođavanja nečijoj kulturi sve do toga da isprobavamo hranu koju si nikad ne bi zamislili jesti kod kuće. Najčešće uživamo u svemu tome, ali, priznajem, znaju se dogoditi i neka iznenađenja, kroz smijeh nam priča Slaven.

Govoreći pak o primarnim aktivnostima i razlozima ovakvih putovanja, a to je bordanje, iako odlaze na skijališta, oni zapravo na tim destinacijama i ne traže niti idu na skijališta - cilj su divlji tereni gdje nema nikakve infrastrukture, ni žičara ni uređenih staza...

Život lokalaca i spavanje u jurtama isprobali su i istarski borderi (Osobna arhiva)

Iznenađenja na par tisuća metara

- Primjerice, u Kirgistanu i Kazakhstanu koristili smo prilagođene ratrake s kabinom za 10 do 15 osoba, koji bi nas dizali na razne vrhove s kojih bi se mi spuštali po netaknutom snijegom. Pričamo o tome da imamo ogromne terene puno veće površine, nego što su kod nas, u blizini skijališta koja imaju preko 100 kilometara uređenih staza na kojima po danu bude više desetaka tisuća ljudi... A mi tamo imamo još puno veće terene netaknutog snijega samo za nas. Tada odlazimo i na vrhove do 3.500 metara nadmorske visine. Međutim, ima primjera, kao recimo u Norveškoj, gdje ne bi koristili ni ratrake, već se svaki dan penjali na vrhove po tri, četiri sata. Kretali bi s obale, znači s razina mora i odlazili i do 1.000 metara visinske razlike i 10 kilometara uspona. Većinom bi uživali u pejzažima, pogledima na fjordove i more, općenito u ljepotama prirode i miru. Ali i tu imamo onu drugu stranu gdje se malo namučimo, kada je jako dubok snijeg ili, još gore, kada je led, kada odjednom, kako se približavamo vrhovima, počinje puhati vjetar da pomisliš kako ćeš odletjeti. Kako bi jedna naša članica uvijek govorila "evo ga opet ovaj armagedon" ili kad se spusti magla odjednom, a ti ne znaš gdje si i nema nikog nigdje da možeš pitati za pomoć.... Ali sve je to dio igre koju prihvatimo, jer na kraju uvijek prevladavaju ove lijepe pozitivne stvari i uspomene, a osim toga nagrada je i taj spust kasnije po netaknutim terenima s pogledom na fjordove i more, gotovo u dahu prepričava nam Slaven.

Ipak kao iskusni trener, naglašava da je na takvim bordanjima uvijek preporučjivo uzeti lokalnog vodiča koji zna i terene i opasnosti i zna bolje procijeniti promjene u vremenskim uvjetima na tim područjima.

Pozdrav iz Japana (Osobna arhiva)

- Općenito, odgovor na pitanje o iskustvima koja se nose s takvih izleta možda se najbolje može opisati na način da oni koji dođu prvi put s nama, na kraju najčešće kažu da im je to bilo najbolje iskustvo i putovanje u životu, ističe Vlahović.

Uživanje u prirodnim ljepotama

Postoji i jedna zanimljivost koja se odnosi na posebne varijante penjanja pri kojima se koristi takozvani splitboard.

- To je poseban snowboard koji se podijeli po dužini na pola i dobijemo takoreći dvije skije, na koje s donje strane navučemo kože da nam se ne kliže unazad prilikom penjanja. Pa kada dođemo do vrha, ponovno ga spojimo i za spust ga koristimo kao običan snowboard. Naravno, tu su i prilagođeni vezovi za to, kramponi ako je led, štapovi za hodanje, sva obvezna lavinska oprema (primopredajnik, lopata i sonda), naglašava Slaven jer u tim uvjetima i na tim visinama nema mjesta za propuste bilo koje vrste.

Ipak, primarno je dobro se zabaviti, uživati u ljepotama i različitostima koje ovaj kugla zemaljska skriva.

- Istina, u Norveškoj je najljepša definitivno prirodna ljepota fjordova iz kojih se odmah uzdižu vrhovi na koje smo se penjali. Tu je i aurora borealis, naravno, ta mirnoća koju ti daje sve to. Bili smo u Oslu, Bergenu i Tromsu, po tri dana u svakom gradu. Tromso se nalazi u polarnom krugu. Tamo smo u okolici imali bajkovitu kuću na moru u jednom fjordu od kuda smo kretali na naše dnevne ture. Prelijepo! U Kazahstanu smo bili u Almatyu i iznenadili se jer ne zaostaje ništa za većim europskim gradovima, a tu bih svakako naglasio i prirodne ljepote, ogromna prostranstva, planine, jezera i posebno prelijep i impresivan Charyn kanjon, vraća se Vlahović u mislima na sva ta mjesta.

Pitamo ga kako odabiru destinacije - je li to isključivo po stazama, uslugama koje se nude ili ih privlači nepoznato.

Pogled koji oduzima dan vrijedan je svake "žrtve" dok do ne stignu do vrha planine (Osobna arhiva)

- Naravno da je prvi uvjet odličan snijeg, takozvani powder ili pršić. Osim toga, gledamo da je zemlja kulturološki interesanta i puna prirodnih ljepota. Osim što posjetimo koji grad, jako nam je bitno da ima tih mirnih divljih dijelova i terena za bordanje koje tražimo. Većinom sami istražimo, ali često i na takvim lokacijama, ma koliko da je sve mirno i usamljeno, ipak sretnemo kakvu ekipu koja brije kao i mi, pa se uvijek drage volje izmjene iskustva i preporuke. Primjerice, ove smo godine već odradili Japan po četvrti put i za koji dan idemo po treći put u Kirgistan koji nas je možda najviše očarao kao destinacija. Tamo je još sve istinski "divlje" bez utjecaja turizma kako ga poznajemo mi u modernim vremenima, ali na žalost ne znamo koliko će to još potrajati, jer su već polako i tu destinaciju "nanjušili" pa bi se ubrzo moglo dosta toga promijeniti. Uglavnom, tamo smo, osim predivne prirode i raznolikosti pejzaža i boja općenito, uživali i u gostoprimstvu ljudi, koji bi nas primali u svoje skromne domove, dijelili s nama hranu i upoznavali s nomadskom kulturom koju ljudi tamo još uvijek žive. Tako da smo i mi znali spavati u njihovim jurtama na 2.000 plus metara i onda ujutro krenuti s konjima na više od 3.000 metara i onda se po netaknutom snijegu spuštati s bordovima, priča Slaven.

Prvi uvjet za odabir destinacije je odličan snijeg, takozvani powder ili pršić (Osobna arhiva)

- Stoga, imamo još puno destinacija u planu za naredne godine, osim već spomenutih koje ćemo s vremena na vrijeme ponavljati, od ovih novih za ovu godinu su, dakle, Island i Finska.... Uvijek nam je interesantna centralna Azija - Kina, Uzbekistan, Iran..., pa u Južnoj Americi Patagonija koje se proteže dijelom Argentine i Čilea, završava naš razgovor Slaven, a za nas ostale predstoji tek da uzmemo globus, zavrtimo ga, pogledamo gdje to sve idu i s uzdahom proživljavamo ova neobična iskustva odabrane ekipice Istrana.

Povezane vijesti

• Grad pečenim volom časti sugrađane i goste
• Porečki turizam na pragu apsolutnog rekorda
• FOTOGALERIJA / Japan, Gruzija ili Kirgistan, njima je "pista". Naši snowborderi ne poznaju granice, a straha nema niti kad lavina krene