Zrcalo vremena
Od glumca i arheologa, do jezikoslovaca, kirurga i teologa: Osobe iz Istre kojih se sjećamo u veljači
(Arhiva Glasa Istre)
Početkom svakoga mjeseca nastavljamo, nakon što smo to učinili u siječnju, s objavljivanjem odabranih istarskih osoba, koje su ostavile traga u svojem djelovanju. Odabrani, jer na ograničenom novinskom prostoru nema mjesta za šire prikaze.
IVO ERMAN, DRAMSKI GLUMAC
Ivo Erman, dramski glumac, rođen je u Žminju 10. veljače 1912. godine (preminuo 2003.). S obitelji 1923. godine prebjegao iz Istre u Kraljevinu SHS, školovao se u Karlovcu i Zagrebu gdje je maturirao 1932. godine. U Beogradu je pohađao studij kazališne umjetnosti. Glumom se počeo baviti u amaterskim kazališnim družinama, a od 1939. glumi u Umetničkom pozorištu u Beogradu koje je 1943. zatvoreno, pa prelazi u Narodno pozorište u Šapcu. Nakon rata, 1949. godine, premješten je u Narodno pozorište u Kragujevcu, vraća se u šabačko kazalište, a u rujnu 1953. postao je članom Narodnoga kazališta u Puli, gdje je igrao do umirovljenja 1969. godine. Ostvario je brojne uloge. Kao dobar interpretator čakavskog narječja, recitirao je istarsku čakavsku poeziju. Od 1960-ih je interpretirao pučke likove Jurinu i Franinu na Radio Puli. Uz glumu bavio se i slikarstvom.
GIORGIO MARIA ALBERTINI, TEOLOG
Giorgio Maria Albertini, dominikanac, filozofski i teološki pisac, propovjednik, rođen je u Poreču 20. veljače 1732. godine. Studirao je u Veneciji. Studije je završio u Veneciji, gdje je predavao teologiju. Od 1789. godine, na poziv pape Pija VI., predavač je dogmatike na rimskom kolegiju kongregacije De propaganda fide, a od 1791. godine, na poziv mletačkog Senata, na teološkom fakultetu u Padovi do njegova ukinuća. Vraća se 1807. godine u Poreč, gdje je preminuo 1810. godine.
ANDREA AMOROSO, ARHEOLOG
Andrea Amoroso, odvjetnik i arheolog, rođen u Rovinju 1829. godine, preminuo je u Poreču 19. veljače 1910. godine. Školovao se u Rovinju, Trstu i Udinama, a studij prava završio je u Grazu. Bio je odvjetnik u Bujama. Sudjelovao je u političkoj borbi istarskih Talijana za priključenje Italiji; bio je zastupnik u Istarskom saboru i članom Poglavarstva. Dao je znatan prinos osnutku ustanova Istituto Agrario Provinciale i Istituto di Credito Fondiario. Zanimao se za prapovijesnu, antičku i ranokršćansku arheologiju te potaknuo osnutak udruge Societa’ Istriana di Archeologia e Storia Patria i porečkoga arheološkog muzeja; predsjednik je društva i ravnatelj muzeja od njihova osnutka 1884. godine.
VIKTOR BOŽAC, JEZIKOSLOVAC
Jezikoslovac Viktor Božac rođen je u selu Pižanovac kraj Bala 4. veljače 1932., a preminuo u Puli 2002. godine. Završio je učiteljsku školu, a u Zagrebu diplomirao hrvatski i talijanski jezik i književnost, sa slovenskim i ruskim jezikom (1959.), a potom 1967. godine njemački i engleski jezik. Radio je kao profesor u više pulskih srednjih škola, na Višoj ekonomskoj školi i na Pedagoškom fakultetu, do prijevremenog umirovljenja 1985. zbog bolesti. Autor je udžbenika hrvatskog jezika za VI. i VII. razred talijanskih osnovnih škola (1982., 1985). Osim esejističko-književnih osvrta, tijekom 1980-ih i 1990-ih intenzivno se bavio istarskom toponimijom. članaka.
ZVONIMIR BRUMNIĆ, SVEĆENIK NARODNJAK
Svećenik narodnjak, antifašist Zvonimir Brumnić, rođen je u selu Funčići kraj Lindara 1912. godine, a preminuo u Lovrečici kraj Umaga 18. veljače 1999. godine. Za svećenika zaređen u Trstu 1935. godine. U koparskom je sjemeništu bio prefekt i predavao hrvatski jezik. Službovao je u Zrenju (1938. - 1940.) i Tinjanu (1940. - 1943.). U rujnu 1943. godine bio je jedan od potpisnika Pazinske deklaracije za sjedinjenje Istre s maticom Hrvatskom. Više mu je puta s raznih strana život u ratno doba bio ugrožen, pa ga je biskup Antonio Santin sklonio u Bazovicu kraj Trsta. Bio je župnikom u Gologorici i Krbunama (1946.–1949.), Oprtlju i Završju (do 1974.) i Lovrečici (do 1998), kada je umirovljen.
DOMENICO CERNECCA, TALIJANIST
Jezikoslovac, talijanist Domenico Cernecca, rođen u Balama 1914., preminuo je Puli 14.veljače 1989. godine. Talijanski je studirao u Padovi i Firenci, gdje je 1938. diplomirao. Radio je kao srednjoškolski profesor u Puli do 1943. godine, kada se priključio NOP-u. Poslije rata uređivao je u Rijeci La Voce del Popolo. Bio je ravnatelj Talijanske gimnazije u Puli do 1954., a potom lektor talijanskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1959. godine tezom o Petru Stankoviću. Od 1979. do 1984. godine radio je na Pedagoškom fakultetu u Puli. Objavio je brojne radove o talijanskom književnom jeziku i istroromanskim dijalektima.
ANTON CEROVAC, ANTIFAŠIST, TURISTIČKI DJELATNIK
Anton Tonić Cerovac, antifašist, turistički djelatnik, rođen je u Velom Mlunu kraj Buzeta 2. veljače 1906. godine, preminuo u Rijeci 1960. godine. Gimnaziju je polazio u Pazinu, Karlovcu i Zagrebu, maturirao je 1927. godine u Sušaku. U Zagrebu je studirao povijest i zemljopis. Djelovao je u udrugama izbjeglih Istrana. U Istru je došao ilegalno 1942. godine i pomaže u organiziranju ustanka na Buzeštini. Nakon 1945. godine djelovao je u organima vlasti Istre, a od 1946. do 1952. radio je u Ministarstvu trgovine i opskrbe NR Hrvatske, u Odsjeku za turizam.
ANTUN HEK, SVEĆENIK, PROSVJETAR, NAKLADNIK
Antun Hek, svećenik i prosvjetar, rođen 1944. godine u selu Heki, izgubio je život u prometnoj nesreći 24. veljače 2002. godine u Tarskoj vali. Teologiju je studirao u Zadru i Rijeci, za svećenika zaređen 1968. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je studij hrvatskog jezika i književnost te latinski. Svećeničku službu počeo je u Rovinjskom Selu, kratko je bio biskupski kancelar u Poreču, zatim profesor i podravnatelj Biskupskog sjemeništa u Pazinu. Uz to upravljao je župom Pazinski Novaki. Pokrenuo je bogatu izdavačku djelatnost. Bio je predsjednik Istarskog književnog društva "Juraj Dobrila", njegov glavni i odgovorni urednik. Godine 1992. imenovan je ravnateljem Biskupskoga Caritasa, a 1994. godine biskupskim konzultorom i kapelanom Njegove Svetosti pape Ivana Pavla II. Jedan je od glavnih pokretača osnutka Pazinskog kolegija - klasične gimnazije, njegovim je prvim ravnateljem (od 1993) te koordinatorom opsežnih radova na preuređenju sjemenišne zgrade. Bio je predsjednik Saveza hrvatskih katoličkih škola, član Prosvjetnoga vijeća Ministarstva prosvjete.
IVAN MATIJAŠIĆ, KIRURG
Kirurg Ivan Matijašić rođen je u Pazinu 5. veljače 1916., preminuo u Puli 2001. godine. Medicinski fakultet završio u Perugi (Italija), a kao mlad liječnik službovao je u Pazinu, na Lošinju, u Rijeci te u Općoj bolnici u Puli. Surađivao je s NOP-om; u rujnu 1943. godine osnovao je i vodio partizansku bolnicu u Pazinu i Gologorici. Uhićen je u listopadu 1943. godine i odveden u koncentracijski logor Dachau. Nakon povratka radio u Pazinu do 1948. godine, kada je prešao na kirurški odjel Opće bolnice Pula. Godine 1962. imenovan je voditeljem kirurškog odjela pulske bolnice. Utemeljio je jedinicu intenzivnoga liječenja bolesnika, preustrojio službe na više odsjeka. U kirurgiji je uveo jednoslojno šivanje, a izvodio je transplantacije kože kod opeklina. Pokazivao je zanimanje za akupunkturu i hipnozu u kirurgiji, usavršio kirurgiju šake. Utemeljio je laboratorij za eksperimentalna istraživanja na pokusnim životinjama, poštujući sve etičke norme pri takvim postupcima. Više je godina radio u inozemstvu.
JOSIP PERCAN, DRUŠTVENI, GOSPODARSKI I KULTURNI DJELATNIK
Josip Percan, društveni, gospodarski i kulturni djelatnik, rođen u Raklju 1913., preminuo je u Puli 15. veljače 1990. godine. U Istarski internat u Zagrebu odlazi 1926. godine, a 1936. upisuje Poljoprivredno-šumarski fakultet u Zagrebu. Kao đak i student aktivan je u društvenim pokretima, osobito u društvima istarskih emigranata. Godine 1940. aktivan je u Narodnoj fronti, gdje sudjeluje u prikupljanju pomoći, mobilizaciji i organiziranju NOP-a. Nakon oslobođenja aktivan je u gospodarskom, društvenom i kulturnom životu Zagreba, Rijeke, Buja i Pule. Bio je suosnivač znanstveno-kulturne manifestacije Susreti na dragom kamenu. Sudjelovao je u pokretanju časopisa Istarski mozaik, bio je predsjednik Savjeta Istarskoga narodnoga kazališta, predsjednik Katedre Čakavskog sabora Pula i član Vijeća urednika edicije Istra kroz stoljeća.
JOSIP UJČIĆ, BEOGRADSKI NADBISKUP
Josip Ujčić, beogradski nadbiskup, rođen je u Starom Pazinu 11. veljače 1880., a preminuo u Beogradu 1964. godine. Za svećenika zaređen 1902. godine. Nastavio je teološki studij u Beču (Augustineum) gdje je 1908. godine doktorirao temom o glagoljici. Od 1912. do 1919. godine bio je ravnatelj zavoda Augustineum i profesor na bečkom teološkom fakultetu, zatim profesor moralne teologije na ljubljanskoj teologiji do 1936. godine, kad je imenovan beogradskim nadbiskupom i banatskim apostolskim administratorom. Bio je predsjednik Biskupske konferencije Jugoslavije (1948.–1961.). Zauzimao se za uređenje odnosa između Crkve i države.
MIJO MIRKOVIĆ, KNJIŽEVNIK I AKADEMIK
Mijo Mirković (Mate Balota),ekonomist i književnik, akademik, rođen u Raklju 1898., preminuo je u Zagrebu 17. veljače 1963. godine. Pohađao je Veliku državnu gimnaziju u Pazinu. Početkom Prvog svjetskog rata s obitelji je evakuiran u Moravsku. Slom Austro-Ugarske dočekao je u Puli, gdje je radio kao novinar i urednik Hrvatskog lista. Studirao je filozofiju i slavistiku u Zagrebu i Beogradu, potom ekonomske i društvene znanosti u Berlinu i Frankfurtu na Majni, gdje je 1923. doktorirao. Intenzivno je proučavao život i djelo Matije Vlačića Ilirika. Godine 1938. objavio je svoje najznačajnije književno djelo, zbirku čakavskih stihova "Dragi kamen", a 1946. godine jedini roman "Tijesna zemlja". Kao sudionik Pariške mirovne konferencije zaslužan je za pripojenje Istre domovini. Pokopan je u Raklju, gdje se njemu u spomen od 1968. godine održavaju Susreti na dragom kamenu.
PETAR STANKOVIĆ, SVEĆENIK I POLIHISTOR
Stancovich (Stanković), Pietro Mattia (Petar Matija), svećenik i polihistor, rođen je u Barbanu 24. veljače 1771., gdje je i preminuo 1852. godine. Školovao se u Rovinju i Udinama, teologiju je studirao u Padovi te istodobno izučavao pravo, matematiku i prirodne znanosti. Zaređen je za svećenika 1795. godine u Puli. Ubrzo potom imenovan je kanonikom zborne crkve Sv. Nikole u Barbanu. U rodnom se mjestu bavio arheologijom, poviješću, jezikoslovljem, bogoslovljem, pjesništvom, narodnim običajima, ali i poljodjelsko-tehničkim izumima, zoologijom, botanikom, geologijom i dr. U vlastitoj je nakladi objavio više od dvadeset svojih djela. Pisao je uglavnom na talijanskom jeziku, a samo iznimno na materinskom hrvatskom, npr. katekizam "Kratak nauk karstianski" (1828.). U znanstveno-stručnim krugovima bio je na glasu kao polemičar. Glavno mu je djelo "Biografia degli uomini distinti dell’Istria" (1828.–1829.). Zaslužio je pridjevak "istarski Plutarh".
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
