Sjećanje i opomena
Sinagoga koja nikada nije izgrađena: Kako je nestala židovska Opatija?
Projekt opatijske sinagoge
U prigodi Dana sjećanja na holokaust, što se bilježi 27. siječnja, prisjećamo se postojanja i djelovanja Židovske općine u Opatiji, s naglaskom na veliki problem nedostatka prostora i neuspjeli pokušaj izgradnje sinagoge koju je zaustavila ekonomska kriza. U isto vrijeme, obližnja Rijeka imala je dvije sinagoge – jedna je nestala u vihoru Drugog svjetskog rata, poput brojnih u Hrvatskoj, druga je opstala do dana današnjeg i posljednja je uopće izgrađena u Hrvatskoj.
U pisanju ovoga teksta koristio sam članke dr.sc. Zlatka Karača, arhitekta, stručnjaka za zaštitu urbanističkoga i arhitektonskog nasljeđa te povijest hrvatske arhitekture i urbanizma.
ŽIDOVI U OPATIJU DOLAZE RAZVOJEM TURIZMA
Prvi Židovi madžarske i austrijske provenijencije doseljavaju se u Opatiju sa začecima razvoja turizma, počevši od 1884. godine, ponajviše kao liječnici, apotekari, vlasnici hotela ili pansiona te trgovci, čime su značajno utjecali na ukupni urbanistički razvoj i izgradnju Opatije.
Do kraja stoljeća, kako dokumentira popis iz 1898. godine, već ih je 77 stalno nastanjenih, a prosperitetna je zajednica stalno brojčano rasla sve do donošenja Mussolinijevih rasnih zakona 1938. godine kada ih je u konačnom broju na širem opatijskom području popisano 389. Od tada se zbog stalnih pritisaka i iseljavanja njihov broj smanjuje, da bi u Mussolinijevim internacijama, ponajviše u lipnju 1940. godine, a potom i u njemačkim deportacijama od ožujka do lipnja 1944. godine ovdašnja židovska populacija u genocidu bila potpuno uništena.
U NADLEŽNOSTI ŽIDOVSKE OPĆINE U TRSTU
Proces nastanka vjeroispovjedne općine u Opatiji počeo je u nadležnosti Židovske općine Trst (Comunità ebraica di Trieste). Ta je nadležnost pravno regulirana odredbom austrijskih vlasti od 1890. godine kojom je jurisdikcija Židovske općine Trst bila protegnuta na područje Istre. Godine 1911. osnovano je Društvo za promicanje izraelitske vjerske općine u Opatiji.
Godine 1914. izdana je naredba o izdvajanju područja političkoga kotara Volosko - Opatija iz okružja židovske vjeroispovjedne općine u Trstu, te o utemeljenju nove izraelitske vjerske općine u Primorju, sa sjedištem u Opatiji. Naredba je stupila na snagu 1. siječnja 1915. godine.
U međuvremenu su, nakon sloma i raspada Austro-Ugarske 1918. godine, liburnijsko područje zaposjele talijanske vojne snage, a 1920. godine ono će i formalno biti pripojeno Kraljevini Italiji. Nakon aneksije Rijeke Kraljevini Italiji 1924. godine, liburnijske su općine postale sastavni dio novostvorene Kvarnerske pokrajine.
SAMOSTALNA ŽIDOVSKA OPĆINA OPATIJA
Konačno se domicilna zajednica 1922. godine izdvaja i osniva samostalnu Comunita Israelitica di Abbazia (pravila potvrđena 12. prosinca 1922.). Općina je osim Opatije obuhvaćala i cijelu rivijeru - Volosko, Iku, Ičiće i Lovran.
Nova Židovska općina Opatija bila je najmlađa i najmanja u Kraljevini Italiji. U veljači 1923. godine provedeni su izbori za upravne organe kada je za predsjednika izabran opatijski ljekarnik Mihael Abraham Sternbach, poljski Židov koji se početkom 20. st. doselio u Opatiju, a za dopredsjednika Bernard Nathan (1878.-1964.), koji je 1926. godine nakon Sternbachova iseljenja u Poljsku preuzeo funkciju predsjednika. (Sin Mihaela A. Sterbacha, Leo Henryk koji je rođen u Opatiji 1908. godine, izumio je apaurin. Istodobno, osim po predsjedanju opatijskom Židovskom općinom, Michael Sternbach ostat će zapamćen po patentiranju pastila na bazi ovolecitina (Ovol; danas prihvaćen kao bezopasan, ali i neučinkovit dodatak hrani), kao i po drugom svom izumu, Laurolu, "opatijskoj rakiji s morskom vodom", baziranoj na ekstraktu lovorovog lišća i propisivanoj za dermatološki tretman reumatizma, ublažavanja boli, smirivanje živaca, otvrdnuće kože, ispiranje ustiju, njegovanje kose i protiv uboda komaraca. U Opatiji je upoznao i oženio se s Piroškom Cohen s kojom je osim sina Lea ima i sina Jukiusa).
U prvoj polovici tridesetih godina prošloga stoljeća opatijska židovska općina uspjela je sačuvati svoju upravnu samostalnost u odnosu na veću židovsku općinu u glavnome gradu pokrajine, u Rijeci, što je, između ostaloga, bilo važno i zbog opatijskih turističkih potreba; iz istog je razloga vođeno i bogoslužje na njemačkom jeziku, po čemu je ta židovska općina bila iznimka u Kraljevini.
HOTELSKE SINAGOGE
Nije poznato kada su se u Opatiji počela održavati židovska bogoslužja, niti kada je uređen prvi prostor za bogomolju. Prema sjećanjima Bernarda Nathana, dugogodišnjeg predsjednika opatijske židovske općine, već oko 1905. godine u Opatiji se svake subote za turiste održavao obred u Pansionu Breiner, danas Hotel Kristal. Ondje je postojala provizorna, lijepo uređena sinagoga čiji je interijer dizajnirala austrijska glumica i kostimografkinja Tilla Durieux (1880.-1971.).
Tijekom zlatnih 35 godina organiziranog vjerskog života (1905.-1940.) u Opatiji je bilo uređeno najmanje sedam sinagoga: tri hotelske – u Breineru, Sternu i Imperijalu, nikada dovršeni veliki Tempio kod Mandrije, te dvije bogomolje u Zorin domu.
Bio je veliki problem pronaći veći prostor za stalna bogoslužja. Sredinom 20-ih godina broj židovskih vjernika već se toliko povećao da hotelske bogomolje više nisu mogle zadovoljiti obredne potrebe, pa se pojavila potreba za izgradnjom prave sinagoge. Zemljište za izgradnju sinagoge, smješteno u središtu Opatije, neposredno iza Zorin doma, povoljno je kupljeno od arhitekta Sandora Neuhauslera, vjerojatno 1925. godine.
Zanimljivo je da parcela prema projektu nije trebala biti ograđena, niti distancirana od javnog prostora, kako je bilo uobičajeno kod starijih sinagoga, već uređena kao integralni dio susjednog parka Mandrija.
Zanimljiv je također dopis iz Opatije objavljen u Istarskoj Riječi, tjedniku za pouku, gospodarstvo i politiku istarskog naroda (Trst, 14. siječnja 1926.) pod naslovom "Gradnja židovske sinagoge": "Hrvati rođeni u Opatiji nemaju svoga popa koji bi - kako bi trebalo - u tančine znao njihov jezik, ali ono nekoliko doseljeno Židova, Nijemaca i Madžara imat će tu svoju sinagogu. Oni se doduše i sada skupljaju na molitvu u nekoj privatnoj kući, ali još malo pak će oni imati svog hram u vlastitoj zgradi. Tu će oni odgajati svoje mlade onako kako budu sami htjeli i s pravom će se smijati nama Hrvatima, ovdje rođenim, koji mjesto svoga "Gospodine pomiluj" moramo da pivamo kako će drugi, a to će reći Kyrie eleison…
Sudbina jarac!
U nedjelju, 3. o. mj. položen je prvi temeljni kamen za tu židovsku sinagogu, koja će se podignuti na Mandriji, baš iza naše Zore. Mjesto je bilo okićeno zastavama, a došao iz Trsta Oberrabin da tom svečanom zgodom nadrobi i on jednu svoju govoranciju. Govorio je i on i razni drugi. U raznim govorima najviše se isticao židovski patriotizam. I s pravom. Ja Židovu rado ne vjerujem kad me uvjerava da je roba što mi je nuđa prvoklasna i najjeftinija, što može da bude, no kad mi on govori o svom patriotizmu ja mu skidam kapu i do crne mu se klanjam zemlje. Bit će da su toga mišljenja bili i svi oni koji su prisustvovali onoj nedjeljnoj svečanosti, jer su iza svakoga govora burno klicali: Evviva il popolo d’Israele!
E, pa evviva!
POSTAVLJEN KAMEN TEMELJAC SINAGOGE
Kamen temeljac nove monumentalne sinagoge položen je početkom siječnja 1926. godine, uz obred tršćanskoga rabina Zollera. Na svečanosti je pročitan pozdravni telegram kralju Italije. Židovska općina tijekom 1926. godine višekratno od prefekture provincije i talijanske kraljevske kancelarije traži dopuštenje da svoj hram u izgradnji imenuje Tempio Giubilare Vittorio Emanuele III. Istodobno, od brojnih talijanskih židovskih zajednica traži donacije, što im je navodno i priskrbilo pozamašnu financijsku potporu. Znatnu svotu dobili su i od prefekta provincije, zahvaljujući tomu što su hram željeli posvetiti kralju.
Entuzijazam oko izgradnje hrama prisutan je tijekom cijele 1926. godine. Međutim, zbog opće ekonomske krize i skupoće cijele investicije gradnja nije daleko odmakla te se od nje pod nepoznatim okolnostima i bez formalne odluke doskora odustalo.
Nacrtna dokumentacija opatijska sinagoge sačuvana je u inačici autora Vittoria Gyözö Angyala (1889.-1952.) i Pietra Fabbra, lokalnih građevinskih inženjera, inače i projektanata nešto kasnije znatno modernije riječke ortodoksne sinagoge. U oblikovanju je primjetna sličnost s novim tršćanskim Tempiom (Ruggero i Arduino Berlamo, izgrađen 1906.-1912.), što je projektantima zbog veza i prvotne pripadnosti opatijske zajednice tršćanskoj Općini bio logičan i očekivani uzor.
Riječ je o objektu unikatne, egzotične arhitekture bitno drugačije od likovnog jezika drugih sinagoga na hrvatskom prostoru. Među stotinjak naših sinagoga opatijska je pretposljednja projektirana (s tek započetom izvedbom), pa se ovim objektom i riječkom ortodoksnom sinagogom zaključuje dugi luk izgradnje židovskih obrednih građevina u Hrvatskoj.
Nije poznato što je i koliko nakon polaganja kamena temeljca na gradilištu sinagoge izvedeno, jer su građevni ostaci ubrzo uklonjeni.
DVOSTRUKA SINAGOGA U ZORIN DOMU
Od raspoloživog novca predviđenog za gradnju velike sinagoge i od donacija uglednih opatijskih i voloskih Židova, za privremenu je sinagogu krajem 1927. ili početkom 1928. godine vrlo povoljno kupljena susjedna zgrada Narodnog doma (Zorin dom, izgrađen 1889. godine kapitalom lokalnih pomoraca i entuzijasta) koje se hrvatska zajednica zbog dolaska Mussolinijeve vlasti i učestalih napada na njih, te prijetnje eksproprijacijom, na svaki način željela riješiti.
Sinagoga je za kratko vrijeme bila uređena u središnjoj velikoj dvorani u prizemlju, a jedna je manja dvorana prilagođena i za ortodoksni obred, pa je u Zorin domu zapravo djelovala dvostruka sinagoga – reformirana aškenjaska i uz nju ortodoksna, što je jedinstveni slučaj na našim prostorima.
Obredi su se nakon uređenja obiju sinagoga od 1928. godine održavali svakog petka i subote u velikoj dvorani. Potpuno su obustavljeni 1940. godine. Tada je, naime, Zorin dom nasilno zauzela Talijanska fašistička mladež obalnog područja. Obje su sinagoge bile desakralizirane, a inventar opljačkan i izbačen na ulicu. Zgrada je krajem 40-ih prodana Općini Opatija, odnosno Savezu kulturno-prosvjetnih društava u Opatiji.
NACIFAŠISTIČKI PROGON ŽIDOVA
U Rijeci i Opatiji, uključenima u sastav novoosnovane talijanske administrativne oblasti Kvarnerska pokrajina (Provincia del Carnaro), svi segmenti fašističke protužidovske politike od početka su bili rigorozno provedeni. Internacija Židova u logorima i općinama, koja se kao ratna mjera provodila nakon ulaska Italije u Drugi svjetski rat od 1940. godine sve do 1943. godine, također je radikalno provedena.
Kapitulacija Kraljevine Italije i njemačke okupacija sjevernih i središnjih dijelova zemlje u rujnu 1943. godine, bili su pogubni za Židove. U Rijeci i Opatiji, uključenima u rujnu 1943. u sastav njemačke Operativne zone Jadransko primorje, plan "konačnog rješenja židovskog pitanja" počeo se ostvarivati u studenom 1943. godine, kada su bili blokirani, a zatim zaplijenjeni svi bankovni polozi riječkih i opatijskih Židova.
Tijekom veljače 1944. godine počela su sistematična uhićenja. Svi uhićeni odvedeni su u sjedište Ispostave Policije sigurnosti i službe sigurnosti u Sušaku gdje su tijekom višednevnog istražnog postupka brutalno zlostavljani. Sa Sušaka su bili otpremljeni u Trst i zatočeni u tršćansku Rižarnu, gdje su neki bili ubijeni, a pretežan dio otpremljen u logor Auschwitz.
Zaslugom Bernarda Nathana, posljednjeg predsjednika Židovske općine Opatija, podignut je 1955. godine spomenik s imenima opatijskih Židova koji su život izgubili u Drugom svjetskom ratu. Bio je trgovac, potjecao je iz obitelji mađarskih Židova, koji su se 1892. godine, među prvima, doselili u Opatiju. Fašističke vlasti internirale su ga u lipnju 1940. godine do 1943. godine u koncentracijskom logoru Campagna, okružje Salerno. Uhićenja i deportacije Židova u Opatiji, koje su uslijedile nakon nacističke okupacije u rujnu 1943. godine, izbjegao je tako što se sklonio sa svojom obitelji u sjevernu Italiju, gdje je boravio do kraja Drugoga svjetskoga rata. Po oslobođenju se među malobrojnim preživjelim Židovima vratio u Opatiju, gdje je u neposrednom poslijeraću bezuspješno nastojao obnoviti djelatnost Židovske općine Opatija.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
