Nezapamćene demonstracije
Umaškog načelnika žene bacile u more
(Arhiva Glasa Istre)
Glasilo Saveza jugoslavenskih emigranata iz Julijske krajine, »Istra«, koji se tiskao u Zagrebu na hrvatskom i slovenskom jeziku, u siječnju 1932. godine pisao je o dramatičnim događajima – nezapamćenim demonstracijama žena u srednjoj i zapadnoj Istri protiv fašističke vlasti.
Prenosimo neke napise o događajima tih burnih dana.
Tinjan, početkom januara 1932. - Neka je čast istarskim ženama! Primjer svijesti i zrelosti, koji su nam one pokazale u zadnja dva mjeseca, označuje silan preokret u našim prilikama. Mi dojučerašnji »vjerni i miroljubivi građani« pretvorismo se u opasne buntovnike. Naše su žene svojim žestokim nastupom konačno demaskirale »mesijansku« politiku fašističkog režima i poput zlokobne grmljavine nagovijestile današnjim vlastodršcima, da će prije posvemašnje katastrofe, koju nam oni svjesno ili nesvjesno spremaju, u Istri doći do oluje.
Nezapamćene demonstracije žena u srednjoj i zapadnoj Istri iznijele su pred svijet na najvjerodostojniji način žalosne rezultate 13-ljetnog talijanskog gospodarenja. Žestina i jednodušnost, kojom su demonstracije provedene, zaprepastila je i najkuražnije fašističke hijerarhe i mi smo prošlih dana bili svjedoci njihove slabosti i uzmicanja na svim stranama. Poklici puni mržnje, koje su protiv njih upravile naše majke, sestre i žene, znače strahovitu presudu nad njima i nad politikom fašizma. Goloruke žene protiv fašističke aždaje. Žalostan je uzrok zadnjih pobuna. Narod je jalovom fašističkom politikom iscrpljen materijalno i moralno. Istrani su preživjeli razne neprijateljske režime i strahovlade nemilosrdnih ugnjetavača, no nijedan nije u tolikoj mjeri ugrozio naš opstanak. I Slaveni, i oni, koji su sve do nedavna očijukali s fašistima, uvidjeli su, kako će vođeni ovom nesretnom politikom sasvim propasti, ako se ne trgnu. Težnja da se dokonča to preteško stanje javlja se u više oblika.
Uslijed neprestanog zveckanja fašističkog oružja stvorena je u narodu neka ratna psihoza. Kako pak rat još nije na vidiku, osjetila se je potreba jedne ogorčene manifestacije nezadovoljstva sa današnjim stanjem. Tu su zadaću preuzele na sebe junačke Istranke. One su za prošlog rata prokušale svoju snagu u jurišanju na krcate austrijske k. u. k. magazine, pa su i sada odbacile svoje kuhače i pošle u gradove da prkose sili i fašističkim »zakonima« i dadu izražaja svom ogorčenju demonstrirajući s uvjerenjem da vrše najsvetije dužnosti. Organizirale su se nevjerojatnom brzinom. Čitavi bataljuni napaćenih, ali srčanih žena marširali su prema upravnim centrima zapadne i srednje Istre. Najprije je zadrhtao starodrevni Poreč. Na trgu, gdje je nekada prorekao Talijanima zlu kob naš Dobrila, orili su se iz tisuću grla povici: »Van s pljačkašima!« i »Dole porezi!« Fašisti, oni »najvjerniji« pokušavali su da blagoglagoljivim molbama i svim mogućim obećanjima umire uzavrelu žensku mržnju.
Jednake demonstracije izvršene su odmah zatim u Vrsaru, Višnjanu, Žminju, Kanfanaru, Tinjanu... Istra nije zapamtila tako burnih dana.
PROTIV NARUŠITELJA MIRA U TINJANSKOJ CRKVI
Najžešći odjek imale su demonstracije u Tinjanu, gdje su se pretvorile u manifestacije slavenske misli. Tu su godinama vodili komunalnu politiku fašistički izaslanici, ljudi mračne prošlosti, ali ljuti zatornici svega, što je slavensko. Zadnjih su godina bili uprli sve sile, da iskorijene do kraja slavenski jezik iz crkve, pa da tako definitivno maknu »taj barbarizam« iz javne upotrebe.
Konac slavenskog bogoslužja bijaše najavljen lanjskoga Božića, kad se je imalo umjesto tradicionalnih božićnih prigodnica pjevati samo latinski. Toga je dana narod nagrnuo u crkvu u neobičnom mnoštvu i misa je započela u najsvečanijem raspoloženju. U momentu, kad su se s kora razlijegali prvi akordi orgulja, sva je crkva odjeknula od slavenske pjesme kao nikada prije. Prisutni Talijani iznenađeni napustiše demonstrativno crkvu. Na blagdan Triju kralja pokušali su karabinijeri da svojom intervencijom omoguće latinsko pjevanje. Netko je bio pokvario na vratima bravu kora, pa su karabinijeri uz prisilnu asistenciju tinjanskog kovača morali silom provaliti. I toga je dana bilo ometeno latinsko pjevanje, a svećenik je zbog opće gungule i galame morao prekidati misu, dok se nisu otstranili iz crkve karabinijeri i fašisti. Rezultat ovog neočekivanog otpora bijaše apšenje nekolicine naših vidjenijih ljudi, ali i - napuštanje latinskog pjevanja.
VAN S UPROPASTITELJIMA NAŠE ZEMLJE!
Tinjanštinu su postupci talijanskih vlasti i krajnje osiromašenje već prije silno ogorčili. Trebalo je samo malo poticaja s bilo koje strane da izbije to ogorčenje. Ustanak žena na Poreštini bijaše signal i primjer. Snažni revolucionarni val prošao je i tinjanskom općinom. Sasvim razumljivo, demonstrirati su smjele samo žene. One se 22. novembra listom podigoše koncentrirajući se pred tinjanskom općinom. U čvrsto zbitim redovima tražile su da osobno izađe načelnik, te da se pred njima odriče svog položaja. Došao je općinski sekretar Panerazzi (Pokrajac!) s karabinijerima ispričavajući načelnika, koji je, navodno, ležao bolestan kod kuće. Nato su žene izvikujući i najstrašnije prijetnje promarširale kroz Tinjan i dogovorile se da će drugi dan doći u mnogo većem broju i protjerati sve dotepene strance!
Naveče istoga dana bili su obavješteni o demonstracijama pazinski karabinijeri i istarski prefekt, tako da je već u zoru drugoga dana Tinjan bio blokiran od jedne čete karabinijera na konjima, za kojima je došao pazinski kapetan, a zatim i istarski prefekt. Izdan je nalog da se i tinjanska pobuna likvidira tiho, pa makar uz cijenu najtežih koncesija. Vijest, da je u Tinjanu prefekt, još je većma razgoropadila Tinjanke. Toga su se dana digle još i križanke i ježenjke. Uzalud je karabinijerski kordon nastojao da im spriječi ulaz u Tinjan. Karabinijeri su bili lakoćom potisnuti od velikog ženskog mnoštva. Prefekt je s načelnikom Resenom bio očevidac ove borbe i s prozora na drugom katu »Casa del Fascio« pokušao je da govori, no žene su ga nadvikale povicima proti »fureštima!«
LABUĐI PJEV TINJANSKOG NAČELNIKA
Tada je uvidjevši težinu momenta ustao načelnik Mario Resen i počeo da obećanjima miri mnoštvo. Njegov je govor još jače raspirio nemirne duhove. Sav blijed latio se on posljednjeg sredstva: uzeo je na opće iznenađenje da govori hrvatskim jezikom, kog je prije toliko puta zatajio. Buran smijeh popratio je ovaj njegov gest. Pazinski kapetan je nato poslao karabinijere da isukanim sabljama rastjeraju žene. Nastala je sveopća gužva. Žene su stajale kao zid. Uhvatiše se u koštac s karabinjerima i bile bi ih sve razoružale, da nisu nekoje dalekovidnije stale miriti svoje ratoborne drugarice.
Zatvoreno je desetak »najopasnijih« žena. Kod njihovog apšenja odigrala se ova karakteristična epizoda: Svaku uapšenicu pratilo je po nekoliko karabinijera, samo jednu mladu seljanku imao je voditi jedan karabinijer. Ona se je osjetila, time toliko uvrijeđena, da je navalila na svog pratioca oborivši ga na tlo i prisilila tako karabinjere da i nju prati njih nekoliko.
Buntovne žene razišle su se tek pred veče, pošto im je prefekt svečano izjavio da će njihove drugarice biti puštene na slobodu, čim se uspostavi red. Još toga dana kasno u noći bijaše sazvana konferencija seljačkih prvaka. Prefekt je uz svijetlo petrolejsko i asistenciju čitave čete karabinijera nastojao da shodnim mjerama udobrovolji seljake skinuvši smjesta općinskog načelnika i fašističkog sekretara. Prefekt je zatim s jakom pratnjom odmaglio.
Uapšenice odvedene su u Pazin. Zbog njih bila se je nekoliko dana prije puštanja na slobodu još jedna bitka između karabinijera i žena iz Sv. Petra. One su organizirale manifestacije za zatvorene Tinjanke. Kad su ih karabinijeri pokušali raspršiti, obasule su ih čitavom kišom kamenja. Bilo je i ranjenih. Tom su prigodom uapšene tri žene.
PULJSKI KVESTOR SVALJUJE KRIVNJU NA SVEĆENIKE
Pula, januara 1932. - Kad su na Poreštini, Pazinštini, Tinjanštini i drugdje u srednjoj Istri izbile velike demonstracije, o kojima je »Istra« izvjestila, puljska je kvestura telegrafski pozvala u Pulu ono par naših svećenika, koji se još nalaze u Istri. Bili su pozvani: svećenik Banko iz Svetog Ivana od Šterne, Jurca iz Trviža, Sloković iz Sv. Petra u Šumi, Kurelić iz Pazinskih Novaki, Gulić iz Dolenje Vasi, Vidau iz Cera kod Žminja i Gojtan iz Kašćege.
Kvestor Carusi, koji je i inače poznat po svojoj brutalnosti, oštro je napao naše svećenike. Izvikao se je na njih i rekao im je, da su oni krivi za demonstracije, jer su žene nahuckali da se bune. Doslovno im je rekao: »Pod Austrijom, kad je bilo gore, niste bunili narod na demonstracije, a sada to činite. To znači, da ste protivni Italiji. Ali znajte, da mi fašisti nećemo slušati što traži i govori ulica, nego ćemo topovima i kundacima sve da vas potučemo«.
Kad ga je minuo bijes, promijenio je ton, postao je prijazniji i zamolio je svećenike, da mire narod i rekao im je: «Mi znamo, da vi svećenici imate veliki upliv na narod, i da u nekim slučajevima možete učiniti i više nego vlasti«.
BUNA I U KANFANARU
Pula, januara, 1932. - Potvrdjuje se vijest, da je i u Kanfanaru bila trodnevna demonstracija žena protiv fašističkog podeštata i protiv župnika Marka Zelca. Protiv Zelca protestiralo se je zato, jer neće da propovijeda na našem jeziku. Povici protiv župnika uzeti su od oblasti kao dokaz, da je demonstracija bila političkog, a ne samo gospodarskog karaktera.
Iz sela Barata došle su tom prilikom žene oboružane domaćim orudjem. Bila je odmah dozvana masa karabinijera, koji su jadne žene tukli i raspršili.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
desktop8
