Bogata povijest
FOTO / Vodnjanski velikani dobili svoj mural
(Foto: TZ Grada Vodnjan)
U bogatoj kulturno-povijesnoj baštini Istre, Vodnjan je mjesto koje skriva priče o neobičnim i ponekad, zaboravljenim genijima. Turistička zajednica grada Vodnjana želeći se prisjetiti nekih od njih, u suradnji s Ericom Derocchijem, graffiterom i kulturnim aktivistom iz Vodnjana posvetila im je mural.
Eric Derocchi poznat je široj publici kao kao organizator festivala B Urban Jam, koji se od 2007. povremeno, a posljednjih godina i redovito održava u Vodnjanu, Osim umjetničkog izraza, Derocchi snažno promovira važnost edukacije i uključivanja mladih u umjetničke procese, posebno kroz suradnju s lokalnim školama i udrugama.
Mural je oslikan portretima šest vodnjanskih velikana, Erminia Vojvode, Pietra Marchesija, Veneria Trevisana, Bartolome Biasoletta, Antonie Smareglie i Angela Cecona. Nalazi se u ulici San Rocco, nedaleko dječjeg park, a nastavlja se na zid uz istoimenu crkvicu Sveti Rok. Osim što će mural postati turistička atrakcija, iz Turistička zajednice se nadaju da će postati svojevrsna učionica na otvorenom, da će educirati sve one koji ga budu pogledali.
Mural priča priču šestero genija koji su utjecali na kulturni identitet ovog kraja.
Erminio Vojvoda, postolarski virtuoz iz Trgovačke ulice, 1902.-1991.
U vremenu kada su europske metropole diktirale modne trendove, iz malog Vodnjana stizao je čovjek čije su cipele krasile noge dama i gospode od Londona do Milana. Erminio Vojvoda, najistaknutiji vodnjanski postolar, nije bio samo majstor zanata – bio je dizajner, vizionar i ambasador istarskog umijeća u Europi.
Njegovi modeli visoke mode, skice i nacrti objavljivani su u najprestižnijim europskim modnim časopisima. Ono što su u svijetu odjeće bili Dior i Chanel, u svijetu obuće za Istru bio je – Vojvoda. Njegove kreacije nisu bile samo funkcionalne, već i elegantne, inovativne i usklađene s najnovijim trendovima onog doba.
Danas tragove njegova bogatog života i rada čuva Ekomuzej Istrian de Dignan, smješten na glavnom gradskom trgu u Vodnjanu. Izloženi su alati, kalupi, originalne cipele, nacrti i časopisi koji svjedoče o njegovu međunarodnom ugledu, ali i o dubokoj povezanosti s lokalnom zajednicom.
No, Vojvoda nije bio samo postolar – bio je i strastveni biciklist. Toliko predan tom sportu, da je njegovo ime uklesano na peharu pobjednika prve istarske biciklističke utrke, Giro Ciclistico dell’Istria meridionale.
Erminio Vojvoja ostaje primjer kako vrhunska vještina, kreativnost i strast mogu jednog obrtnika iz malog mjesta uzdići do europske slave.
Pietro Marchesi, industrijalac zbog kojeg je u Vodnjanu zasvijetlila prva žarulja u Istri, 1862.-1929.
Vodnjan krajem 19. stoljeća nije bio samo pitoreskni istarski gradić – bio je i dom jednom od najnaprednijih umova svoga vremena: Pietru Marchesiju, vizionaru koji je spojio industriju, znanost i umjetnost.
Marchesi je bio osnivač prve lokalne tvrtke za distribuciju električne energije, ali i pionir primjene mehaničkih strojeva u proizvodnji. Njegovom zaslugom u Vodnjan su stigli prvi strojevi za vršidbu i mljevenje žitarica na parni pogon, kao i prvi električni tijesak za preradu maslina – još davne 1883. godine. Samo šest godina kasnije, 1889., Marchesi uvodi električnu energiju u vodnjanske kuće – prvi u cijeloj Istri!
Njegove inovacije nisu se zadržale samo na gospodarstvu – bio je i svestrani umjetnik. Oslikavao je pejzaže, portrete i oltarne pale, komponirao glazbu i pisao tekstove. Njegova scenografija za operu „Istarska svadba“– koju je izradio za prijatelja Antonija Smaregliu – jedno je od vrijednih djela koje spaja njegov umjetnički i tehnički talent.
Pietro Marchesi ostavio je nasljeđe koje još uvijek svijetli – doslovno i metaforički – kao podsjetnik da su znanost i umjetnost, kad idu ruku pod ruku, temelj svakog pravog napretka.
Venerio Trevisan, tkalac i tapetar koji je oslikavao vodnjanske crkve
Rođen u Vodnjanu, Venerio Trevisan potječe iz obitelji tkalaca. Sam je najprije izučio zanat tkalca i tapetara, ali ga je život odveo prema umjetnosti. Slikarstvo je učio od Gaetana Grezlera, veronskog slikara koji je 1818. stigao u Vodnjan kako bi oslikao novu župnu crkvu. Upravo pod njegovim vodstvom Trevisan započinje svoj umjetnički put.
Prvi ozbiljan zadatak dobio je 1826. – restauraciju oltarne slike sv. Ane. Od tada do 1860-ih stvara niz sakralnih djela, uglavnom za crkve u Istri. Najveći broj slika nastao je za crkve u rodnom Vodnjanu, gdje su i danas sačuvana njegova najpoznatija djela: „Sv. Filomena“ (1841.), ciklus „Križni put“ (1842.), „Predaja ključeva sv. Petru“ (1843.), „Krštenje Isusovo“, „Bezgrešno začeće“ i „Presveto Trojstvo“.
Njegovi radovi nalaze se i u franjevačkom samostanu u Pazinu (npr. „Posljednja večera“, 1837.), župnoj crkvi u Rovinju („Sv. Trojstvo sa svecima“) te crkvama u Marčani, Krnici, Hreljićima i Kanfanaru.
Trevisanovi portreti, iako tehnički nesavršeni, odišu izražajnom karakterizacijom. Primjerice, „Portret kanonika Giovannija Trombe“ (1846.) i „Portret don Pasqualea del Cara“ (1852.) predstavljaju tipičan bidermajerski građanski portret – pomalo naivan, ali pun detalja i duhovitih zapažanja. Njegov je rad zanimljiv spoj lokalne tradicije, religiozne narudžbe i osobne stilizacije.
Bartolomeo Biasoletto, ljekarnik, botaničar i osnivač tršćanskog botaničkog vrta, 1793.-1858.
Za razliku od Trevisana, Biasoletto se istaknuo u znanosti. Školovao se u Vodnjanu, Krku i Beču, a karijeru je započeo kao ljekarnik. Radio je u Vodnjanu, Rijeci, Trstu i austrijskom Welsu. Prekretnica u njegovom životu bila je smrt vlasnika ugledne tršćanske ljekarne Orso Nero, koju je potom preuzeo i pretvorio u središte znanstvenih i farmaceutskih aktivnosti.
Isprva je istraživao zoologiju i mineralogiju, no susret s njemačkim botaničarima iz Regensburga u Trstu usmjerio ga je prema botanici. Od tada intenzivno proučava biljni svijet Istre, Furlanije, Kvarnera, Dalmacije i Kranjske, u suradnji s poznatim europskim i domaćim znanstvenicima.
Zajedno s Muziom de Tommasinijem bio je vodič saskom kralju Fridriku Augustu II. tijekom njegovih putovanja po istočnom Jadranu 1838. i 1845. godine. Godine 1825. osnovao je botanički vrt u Trstu, a bio je i jedan od inicijatora farmaceutskog društva. Tijekom kolere 1840-ih aktivno se uključio u borbu protiv bolesti koja mu je odnijela suprugu i kćer.
Biasoletto je objavljivao u renomiranim znanstvenim časopisima poput Flora ratisbonensis, Isis, Linnaea, a 1841. objavljuje knjigu o kraljevom putovanju – Relazione del viaggio fatto nella primavera del 1838... te Escursioni botaniche sullo Schneeberg (1846.). Iako su mnoge biljke privremeno nosile njegovo ime (npr. Trifolium biasoletti, Artemisia biasolettiana), ti nazivi nisu postali službeni.
U znak priznanja, primljen je u više znanstvenih društava, uključujući Botaničku akademiju u Regensburgu i Hortikulturnu akademiju u Beču. Njegova istraživanja duboko su utkana u florističku literaturu 19. stoljeća.
Antonio Smareglia, skladatelj opere „Nozze Istriane“ inspirirane Vodnjanom, 1854.-1929.
Kad bi Vodnjan imao svoju himnu, sigurno bi je skladao Antonio Smareglia, svjetski poznati skladatelj s vodnjanskim korijenima. Iako je rođen u Puli, a živio u Trstu, jedno od svojih najvažnijih djela stvorio je upravo u Vodnjanu – operu „Istarska svadba“ (Nozze istriane).
Boraveći u Vodnjanu od 1894. godine, Smareglia se inspirirao lokalnim običajima, folklorom i dijalektom. Uz libreto Luigija Illice, stvorio je lirsku dramu u tri čina s nezaboravnim likovima poput Marusse, Menica i Biagia. „Istarska svadba“ postala je njegova najizvođenija opera, a ujedno i kulturni dokument koji čuva duh Istre kraja 19. stoljeća.
Kasnije, po povratku u Trst, Smareglia se okreće eksperimentiranju s tzv. „kazalištem poezije“, glazbenim pravcem koji nije uvijek nailazio na razumijevanje publike. Unatoč tome – i unatoč potpunom gubitku vida – skladatelj ne odustaje. Diktirao je partiture svojim sinovima i učenicima, stvarajući u suradnji s velikim imenima poput Toscaninija, Straussa, Lehára i čak Jamesa Joycea.
Antonio Smareglia ostaje simbol umjetničke hrabrosti – skladatelj koji nije slijedio trendove, nego stvarao vlastiti svijet. A njegov Vodnjan, zauvijek je ostao zapisano mjesto u njegovim notama.
Angelo Cecon, dobrotvor čiji je imetak Vodnjanu donio bolnicu i školu, 1830.-1873.
U nizu istaknutih povijesnih ličnosti koje su oblikovale identitet Vodnjana, ime Angela Cecona zauzima posebno mjesto – ne zbog političke moći ni umjetničke slave, već zbog plemenite vizije kojom je vlastitu obiteljsku tragediju pretvorio u trajno dobro za zajednicu.
Angelo Cecon potječe iz ugledne trgovačke obitelji koja se početkom 19. stoljeća iz Karnije doselila u Vodnjan. Zahvaljujući svom ugledu i angažmanu u lokalnoj zajednici, 1867. godine bio je izabran za vodnjanskog podestata – no, iz nepoznatih razloga, tu je funkciju odbio. Preminuo je mlad, u 43. godini života, a kao uzrok smrti naveden je tada čest, ali i teško objašnjiv pojam – marasam (tjelesna iscrpljenost, propadanje).
Tri godine prije njega, preminula je i njegova supruga Lucia Teresa, ostavivši Angela samog s boležljivim sinom Antoniom. Strahujući za budućnost svoga nasljednika, Angelo je 1873. sastavio vizionarsku oporuku: ako Antonio umre prije navršene dvadesete godine života i bez nasljednika, cjelokupno obiteljsko imanje bit će darovano Vodnjanu za osnutak agrarne škole i bolnice za siromašne i nemoćne.
Nažalost, taj se scenarij i ostvario. Antonio je preminuo 1883., ne doživjevši dvadesetu godinu, čime je na snagu stupila očeva oporuka. I upravo tada počinje nova povijest Vodnjana – ona u kojoj osobna tragedija postaje temelj javne koristi.
Iako su škola i bolnica prestale s radom sredinom 20. stoljeća, duh dobrotvora Angela Cecona i dalje je prisutan. U vremenu kada se vrijednost često mjeri profitom, priča o Ceconu podsjeća kako je pravo bogatstvo ono koje ostaje zajednici – i traje daleko duže od ičijeg života.
Vodnjan je, kroz stoljeća, bio mnogo više od slikovitog istarskog gradića – bio je dom ljudima čiji su životi i djela ostavili trag daleko izvan njegovih granica. No, oni nisu jedini. Grad pamti i druge istaknute pojedince: Giovannija Andreu Dalla Zoncu (1792.–1857.), podestata i istaknutog filologa, autora vrijednog vodnjanskog rječnika; Tomasu Sotto Coronu (1834.–1901.), poduzetnika iz Colline; mons. Giuseppea Del Tona (1900.–1997.), svećenika, filozofa i pjesnika koji je djelovao i u Vatikanu; Michelea della Vedovu, pjesnika iz 15. stoljeća; dr. Antonija Pianellu, liječnika i tipografa iz istog razdoblja; Epifanija Vacchera (1825.–1900.), uglednog eklezijastika; Giovannija Petrisa (1803.–1938.), inicijatora izgradnje vodovoda; te Giuseppea Leonardellija, strastvenog proučavatelja mineralogije.
Svi oni zajedno čine mozaik Vodnjana – grada u kojem su se znanje, rad, umjetnost i humanost kroz stoljeća ispreplitali i ostavljali tragove koji nadilaze lokalne granice. I upravo zahvaljujući tim ljudima, Vodnjan i danas nosi auru mjesta koje zna prepoznati, njegovati i pamtiti veličinu – u svakoj njezinoj formi.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
