Povodom 20. obljetnice djelovanja, za izniman doprinos u pružanju pomoći i podrške ženama žrtvama obiteljskog nasilja i njihovoj djeci, Sigurnoj kući Istra dodijeljena je Zahvalnica Istarske županije. Naime, na nedavno održanoj svečanoj sjednici Skupštine Istarske županije u Pazinu, u sklopu obilježavanja 25. rujna - Dana Istarske županije, dodijeljena su županijska priznanja koje je dobitnicima uručio istarski župan Boris Miletić, uz prisustvo predsjednika Skupštine Valtera Flega. Upravo je Sigurna kuća Istra jedna od onih koja je prepoznata u zajednici kao njen vrijedan subjekt, a referirajući se na konkretnu pomoć koju pruža svih 20 godina, snažno je obilježila živote nekih od najranjivijih među nama - ženama i djeci, žrtavama nasilja, koji su im se obratili za pomoć.

Osnovana 2005. godine

Sigurna kuća Istra, osnovana je 2005. godine u Puli i s vremenom je postala ključna udruga civilnog društva u Istarskoj županiji u borbi protiv obiteljskog nasilja, pružajući sigurno utočište i podršku onima kojima je to najpotrebnije. Kroz edukaciju, javne kampanje i suradnju s ostalim institucijama, kontinuirano radi na senzibiliziranju javnosti o ozbiljnosti obiteljskog nasilja, čime postaje pokretač promjena u društvu. A promjene u društvu su više nego potrebne i ovakve organizacije čine tu bitnu razliku. Pred nama je sljedeće godine obilježavanje 20 godina od otvaranja prvog skloništa za žene, žrtve nasilja, a tim se više ovih dana u Sigurnoj kući Istra prisjećaju gdje su bili onda te gdje su danas.

(Snimila Jelena Milović)

Svaka nagrada i priznanje izaziva ponos, prije svega zbog prepoznavanja truda i rada od strane zajednice. Međutim, kada priznanje dođe zbog rada s ranjivim skupinama, ta medalja ima dvije strane. Osim spomenute uloge i potpuno kompetitivne zasluge, tu je i ona koja ukazuju da u društvu još uvijek postoji velika potreba da se s problemima uhvati u koštac te da s vremenom izazovi nimalo ne jenjavaju. Naprotiv, reći će koordinatorica Sigurne kuće Istra, Jadranka Černjul, brojke su iz godine u godinu neumoljive i sve veće kada govorimo o ženama, žrtvama nasilja, ali i njihovoj djeci. Djeca su često sekundarne žrtve, ali nasilno okruženje, pa čak i kad primarno nije usmjereno na štetu djece, ne mogu izbjeći. Lavovska borba u zaštiti ranjivih skupina tako traje u kontinuitetu, a teške sudbine kojima svjedoče djelatnice u radu, s vremenom ne postaju lakše za procesuirati. Upravo je stoga vrlo važno da ova organizacija još uvijek, istim žarom, pristupa problemu nasilja u obiteljskom okruženju.

- Ono što nam daje vjetar u leđa i što nas gura dalje, to je da sve žene koje iz tih razloga dođu kod nas, na kraju procesa ojačaju te uz našu pomoć i podršku izađu konačno iz kruga nasilja. Trudimo se pomoći na svaki način i tu nije riječ o "golom" smještaju, već ženu kroz akcijski plan osnažujemo, prije svega psihički. Ne "puštamo je" dok god joj je pomoć potrebna. Tu ima tisuću problema i to nas sve skupa jača da postojimo i da ženama konkretno pomognemo.

Na samim počecima kod nas je postojala odmah želja za konkretnom pomoći, ali trebalo je vremena. Borili smo se i došli do vidljivih rezulatata. Od tada do danas, u ovih 20 godina, smjestili smo 452 osobe, od toga 207 žena i 231 dijete. To su osobe koje su živjele svoj život kod nas, nisu samo prošle na par dana, nego govorimo o broju ljudi kojima se pristupalo multidisciplinarno. Svaka je priča, priča za sebe, a svakom problemu pristupamo na drugačiji život. Ni same žene nisu sve iste; neke prihvaćaju suradnju, iskrene su odmah na prvu i imaju od prvog trenutka povjerenje. S druge strane ima i žena koje nastupaju sa zadrškom i koje su cijeli život zbog mira u kući skrivale što im se događa i bile toliko stigmatizirane da su pune nepovjerenja prema svijetu oko sebe. Čak zna proći jedan određeni period dok žena stekne povjerenje u nas i uvidi da joj doista želimo pomoći - da smo jedine koje smo joj pružile konkretnu podršku. Kroz tu podršku žena vidi napredak te vidi koliko je ojačala, opisuje nam na početku razgovora Černjul ono s čime se susreću u Sigurnoj kući Istra.

Upravo je stjecanje povjerenja, s kojim takve žene imaju problema jer se godinama osjećaju izdane od sustava, pojedinačna dinamika koja se postiže tek vremenom. Kao i u svemu, i ovdje je riječ o osobnim pomacima za koje je potrebno veliko strpljenje.

- Rezultati su na kraju isti, a to nas silno veseli. To nam daje snagu da možemo uopće raditi ovaj posao. Mnogi smatraju da ga oni ne bi mogli raditi, jer je iznimno težak i zahtjevan. U savjetovalištu smo stvorile toplu atmosferu, kako bi ženi koja je došla po pomoć ona bila ugodna i opuštajuća. Upravo smo htjele izbjeći da žena kod nas ima osjećaj da je ušla u nekakvu instituciju, već da kroz opušten razgovor s njom stvorimo blizak kontakt.

Prije par dana nam je bila žena koja je pričala o svom životu tri sata, a mi u takvim slučajevima samo slušamo i potičemo je da se "izventilira". S naše strane nema nikakvog pritiska, već ona sama mora donijeti odluku i uvjeriti se da joj se uz našu podršku ništa neće dogoditi. Puno žena dolazi u velikom strahu. Normalno, puno žena je uvjereno u priče koje im partneri pričaju; da oni imaju snažne veze u institucijama, moćna poznanstva s najvišeg vrha. Na kraju te priče ipak stoji jedan jadnik i manipulator, a jedinu moć takav može iskazati prema ženi.

Kad ona to shvati, često za sebe kaže da je bila budala što je u to ikad povjerovala. Mi joj naglasimo da je ona ta koja je snažna, koja radi, podiže djecu, dok je njegova uloga u svemu tome često minorna. Naravno, ovo govorim s aspekta našeg posla, bez ikakve potrebe da generaliziram sve muškarce. Govorim o nasilnicima, a ne o onima na koje se ovo ničime ne odnosi.

Moje je iskustvo da su nasilnici često paraziti. Njima se ne da puno raditi, filozofiraju, a željeli bi da mogu u kladionicu, da imaju dobar mobitel, da idu na piće s prijateljima, jer su se "umorili nakon bauštele". A opet, na kraju dana, dođu na tanjur graha koji im je pripremila ta jedna sirotica koja se često grbači na tri, četiri posla, čisti, pegla i preuzima sve obiteljske obaveze, veli Černjul opisujući neke od segmenata obiteljske dinamike u nasilničkom okruženju, ali i strah žrtve da sve prijavi.

Budući da se nasilje odvija unutar cjelokupnog društva, a percepcija istog potiče ili sputava pojedinca da se ono prijavi i raskrinka, pitanje je koliko se kod nas ohrabruje žrtva da prekine i napusti nasilje. Duboko svjesni komentara koji prate ovakve teme i vječnih pitanja o postupcima žrtve, a manje nasilnika, pitamo Černjul kako to da je društveni mindset u fokusu na ponašanju žrtve, zbog nenapuštanja nasilnika, a manje nasilnika zbog njegovih izopačenih postupaka. Ona drži da je to pitanje koje nudi višeslojne odgovore.

- Mi prvenstveno vjerujemo svakoj ženi koja dođe ovdje i ispriča svoju priču. Jedno od prvih pitanja koje im postavimo jest: voli li još svog partnera i gaji li još snažne osjećaje prema njemu. Ne možete očekivati da će se ljubav koja je trajala godinama obrisati preko noći i da je u toj vezi bilo baš sve ružno. Imate žene koje se, jadnice, sjećaju ta dva lijepa trenutka i to ih drži. One romantiziraju i hvataju se za te trenutke. Ako joj on uspije reći neku lijepu riječ, žena se time hrani - "kupio ju je" za neko vrijeme.

Naravno, veliki faktor u svemu su djeca, jer su žene zaokupirane njima i smatraju da djeca, po svaku cijenu, trebaju oca. U nekim pogledima, kao društvo, mi kao da smo iz Srednjeg vijeka. Primjerice, ovi molitelji na trgovima. Vidim da su to muškarci većinom radno aktivni i neobično je da su se tek nedavno pojavili, a mole se da kao muškarci budu glava obitelji. Poruka koja na taj način stiže od njih, u našem je nezrelom društvu prepoznata kao poruka kontrole i moći. Znamo kakva je situacija u nekim dijelovima Hrvatske. Imamo neke krajeve koji su primitivniji, a žena je u tim sredinama gotovo nevidljiva, podsjeća koordinatorica Sigurne kuća.

Da je femicid, kao krajnji oblik nasilja, veliki problem društva, pokazuju i brojke. U zadnjih 20 godina ukupan broj ubijenih žena je previsokih 427 žrtava. U Istarskoj županiji taj je broj u istom periodu 23, a od toga je 19 ubijenih žena od strane bliskih osoba, tj. ubili su ih njihovi bračni ili izvanbračni partneri. Ove je godine u Istri ubijena jedna žena od strane bliske osobe. Sve te poražavajuće brojke govore da je problem sustavan, a promjene u društvu nisu još uvijek učinkovite.

Društvo koje se dovoljno ne bori protiv nasilja, za rezultat ima mnogo njegovih žrtava (Pixabay)

- Netko će reći da je to samo statistika, ali statistika je ponekad neumoljiva. Indikativno je da je u porastu ukupan broj ubijenih žena od strane intimnih partnera u odnosu na ukupan broj ubijenih žena. Taj je porast ove godine gotovo 70 posto. Prošle je godine taj postotak bio 21,4 posto. To je veliki skok. Iza statistike stoje brojke, ali to su sudbine onih žena za koje evidentno znamo da su završile na ovaj tragičan način. Gdje su sve one skrivene brojke žrtava nasilja za koje ne znamo? Te se žene uopće ne jave, premda mislim da će se s vremenom ipak javiti, ali do tada prolaze godine u nasilju. Znate, žene se ne jave na prvi čin nasilje, kad već spominjemo one koji se pitaju zašto žene ne napuštaju nasilnika. Nasilje traje, a žene na prve pojave relativiziraju čin nasilnog partnera na način da je bio umoran ili je ona kriva jer mu je možda nešto rekla. Međutim, kako se to ponavlja, uoče da razlog nisu one, već on, ali treba proći vrijeme da one to shvate. Neke žene ne napuštaju nasilnika zbog pritiska vlastite obitelji, zbog toga kako će reagirati njihovi roditelji, navodi Černjul koja zna i za slučajeve kod kojih se obitelji žrtve direktno protive raspadu braka.

Tisuću je razloga, a svaki je bolan za osobu koja je u začaranom krugu nasilja i nije na nama kao društvu da osuđujemo postupke žrtve u načinima kako se s njim nosi. Žena - žrtva nasilja, zasigurno nije u stabilnom mentalnom stanju, a nerijetko je i u realnom strahu za vlastiti život. U međuvremenu, empatija u društvu kao da je ustuknula pred ogromnim priljevom nasilja kojem smo svi na neki način izloženi, ističe ona.

- Vršnjačko nasilje je u porastu. Pored nasilja nad ženama tu je i nasilje djece nad roditeljima, pa čak i nad djedovima i bakama, a loših utjecaja ima sa svih strana. Fale nam temeljne vrijednosti u obitelji. Nekad naši roditelji nisu bili obrazovani, ali su nas pristojno odgajali; da poštujemo starije, da ustanemo u autobusu, da pomognemo ako nekome treba, a toga danas više nema. Krivi smo i mi kao roditelji, jer djecu samo štedimo i ne tražimo od njih da se ponašaju kako bi trebali. Zapostavili smo segment pristojnog društva. Također, problem je u obrazovanju. Svi vuku na svoju stranu, a kao društvo smo krenuli u krivu, upozorava Černjul.

Velike promjene

Društvo koje se dovoljno ne bori protiv nasilja, za rezultat ima mnogo njegovih žrtava. Djeca su u cijelom tom nasilničkom obiteljskom krugu, u najmanju ruku, svjedoci nasilja. Proces koji prolazi majka, indirektno, ali nekada i posve direktno, prolazi i dijete ili djeca zajedno s njom. Učinci, nakon nekog vremena pružene podrške i pomoći te promjene načina života, snažno su pozitivni i na samu djecu, ali nije neobično da je na njima dugogodišnje nasilje ostavilo neke neminovne tragove. Ako ništa drugo, reći će Černjul, u onim njihovim tužnim okicama, punim straha, koje su u Sigurnoj kući često viđali. Trzanje u snu ponekad je zajedničko majci i djeci, a latentni strah od nasilja, nakon prvih dana, s vremenom se naočigled smanjuje. Primjetan je trend da u posljednje vrijeme nasilnike napuštaju žene u svojim mlađim godinama negoli je to bilo prije, a time je i dob djece niža u trenutku kad majka odluči potražiti pomoć. Manje dijete svakako lakše, zbog kraćeg vremenskog trajanja izloženosti nasilju, zaboravlja nemile scene, pa se i brže oporavlja. Miran san je ono što nema cijenu.

- Kad odlaze od nas, to su neka sasvim druga djeca. Potrudimo se maksimalno, a u svemu tome nam gradovi s kojima surađujemo izlaze u susret da tu djecu smjestimo u jaslice ili vrtiće, kako bi mama mogla raditi. Na kraju, to budu sasvim drugačija i sretnija djeca. Naime, neke mame su zbog nasilja u prošlosti bile u strahu, tužne i neposvećene djeci, pa čak i depresivne. Dok tada nisu bile funkcionalni roditelj, na kraju cijelog procesa one procvjetaju, a rezultat su i djeca koja onda mirno spavaju, nisu razdražljiva i promjene su očite. To su promjene koje naša srca čine većim od kuće, zaključuje Jadranka Černjul.

Slučajevi nisu samo brojke

U prvih osam mjeseci ove godine u Sigurnoj kući smještena je 21 osoba, što je popriličan broj ohrabrenih žena s djecom, koje nisu imale podršku u vlastitom okruženju i potražile su pomoć baš na ovom mjestu.

Često se kroz aktivnosti Sigurne kuće Istra doslovno spašavalo ljudske živote, a ono što je sigurno, ti su životi trajno promijenjeni. U istarskoj županiji postoje dva skloništa na tajnim adresama i u njima se može smjestiti istovremeno 13 do 15 osoba. U ovom trenutku je u tom smještaju ukupno osam korisnika. Naravno, svaki je slučaj drugačiji, pa i smještaj ovisi o broju članova neke obitelji, majki s više djece. Kapaciteti su uglavnom popunjeni.

Postoji pokoje slobodno mjesto, ali i mjesta za hitnoću. Vrši se i procjena žena, koje nisu sve kandidatkinje za smještaj u Sigurnu kuću, premda su sve žrtve nasilja.

Međutim, kako saznajemo od koordinatorice Černjul, ne primaju žene s psihičkim oboljenjima, onima s jasno postavljenom dijagnozom, kao ni ovisnice o alkolholu i opijatima te žene koje su promiskuitetne. Iako se to na prvi pogled teško može uočiti, s godinama iskustva djelatnice uspješno uviđaju imaju li žene spomenute probleme. U Sigurnoj kući Istra fokus je na žrtvama nasilja i vrlo brzo procjenjuju eventualne devijacije. Vrlo često imaju situaciju da im se javljaju žene iz drugih zemalja koje traže pomoć unutar Istre. Budući da se Sigurna kuća financira iz županije i općina, jednim djelom iz resornog ministarstva, fokus je isključivo na naše područje. Prije par godina je u Hrvatskoj bilo sedam autonomnih ženskih skloništa, a danas ih ima svaka županija. U tim slučajevima postoji i suradnja da žene iz Istre, zbog potencijalno velike opasnosti za život, šalju u neku drugu županiju, pa tako i obrnuto - žene iz drugih županija iz istog razloga mogu boraviti u Istri.

Djelatnice Sigurne kuće Istra

- Odlična smo ekipa, povezane smo kao obitelj, a vezuje nas i specifičnost ovog posla. U organizaciji je zaposleno četiri djelatnice na puno radno vrijeme, a jedna je na pola radnog vremena. Djelujemo u dva skloništa, dva savjetovališta i u dva različita grada. Ima nas malo, ali radimo punom parom, opisala je svoj tim Jadranka Černjul.

Povezane vijesti

• INOVATIVNI I INTERAKTIVNI CIKLOTURISTIČKI PROIZVOD BIKADEMY: Zajednica rekreativaca, ljubitelja kulture i prirode
• Okrugli stol o izazovima zaštite autorskih prava kreativnih industrija na internetu
• Pučko otvoreno učilište Poreč: Predstavljanje književnog opusa Josipa Marasa