Prof. Nikola Žic naumio je objaviti knjigu u prigodi 40. godišnjice Pazinske gimnazije, pa je pozvao abiturijente te gimnazije da mu se jave. O tom naumu i o djelovanju Pazinske gimnazije Mate Balota, Mijo Mirković, i sam pazinski gimnazijalac, napisao je članak što je objavljen u tjedniku Istra, 26. svibnja 1939. u Zagrebu, pod naslovom »Svjetla i sjene Pazinske gimnazije«.

Mate Balota piše:

- Cijela ova akcija može biti korisna. Na svaki način, ona se kreće do sada u jednostranom pravcu i onako, kako je vođena, ona mora da dovede do konflikta dvaju gledišta: onih koji gledaju i vide samo svijetlo Pazinske gimnazije i onih koji su vidjeli i osjetili mrak i sjene njezinoga sistema.

Mate Balota u mladim danima

IDILA U SJENI TERORA

Iz svega onoga, što je do sada iznijeto u tisku o Pazinskoj gimnaziji, ona se javlja kao davna idila naših mladih dana. Požrtvovni profesori daju nama đacima primjer života i pružaju nam nova znanja, mi sve to primamo sa poslušnošću dobre djece. Nad svima nama, nad našim radom, nad našom sudbinom, lebdi veliki lik dobrote ljepote i plemenitosti, gospodina Ivana Kosa, ravnatelja, pukovnika u austrijskoj uniformi, koji je »mladeži bio i otac i majka i od zore do mraka brinuo se samo za povjerene mu đake«, koji se u sukobu između Austrije i hrvatskog naroda »priklonio narodu« (Istra, 21. IV, 1939.) i koji je »ostavio najljepše uspomene i kod đaka i kod profesora«.

Zapravo bi cijelu tu idilu trebalo književno obraditi, da bi se vidjelo ono. što se čuti da je bilo i ono što je bilo i kakav je zapravo bio život djaka u toj pazinskoj gimnaziji, kako smo mi kroza nju prolazili, čime smo se zanosili, u što smo vjerovali, zašto smo se borili, kako su nas prelamali i savijali, mrcvarili i ubijali, terorizirali, ucjenjivali. progonili i protjerivali.

Trebali bi da se jave svi oni, koji su u toj gimnaziji išli ispred nas i pokazivali nam šire horizonte i strmije puteve: profesori koji su još živi i djaci. Da progovore Miko Iveša i Angelo Crkvenik i Ivan Ladavac i Žerjavić, ako je još negdje na svijetu, jer najbolji: Žmak i Ukota i mladi Macan ne mogu više da govore. Treba da se javi Grbin, koji se morao fizički oduprijeti teroru profesorskom, a i Božo Semellć, koji živi u Zagrebu, mogao bi da nam najpoučnije ispričati zašto je prošao kroz tolike austrijske zatvore.

Trebali bi da se jave organizatori, funkcioneri i predavači tajnoga djačkoga društva »Učka« (i Otmar Pavlinić je bio jedan od tih tajnika) na vodje naprednog djačkog društva i urednici djačkog lista »Naprijed« i na kraju nisu sasvim bez značaja za prosuđivanje psihologije djaka i njihovih akcija ni ona dva tajna društva, sa istoimenim tajnim listovima, koja sam ja organizirao i vodio 1913. - 1914.: »Nova Nada« i »Sloga za Slobodu«. Htjeti pisati historiju gimnazije na osnovu gimnazijskih godišnjih izvještaja to je pisati historiju jednoga rata na osnovu rangliste oficira.

ŠTO JE S ONIMA KOJI NISU ZAVRŠILI GIMNAZIJU?

Hrvoje Flego se javio, da su 1918. samo dvojica iz našeg razreda maturirala, on i pokojni Rapotec. Dobro, to je bilo ratno stanje. Ali nas je bilo u prvom razredu, ako se dobro sjećam (jer nisam sačuvao ni jedan izvještaj gimnazije) 62. što je bilo sa ostalima? Kakve su bile njihove sudbine, i zar možda ne bi bilo isto tako pouzdano svjedočanstvo, možda i bolje svjedočanstvo onih koji tu gimnaziju nisu mogli svršiti? Jer oni koji nisu mogli da izdrže do kraja u Pazinskoj gimnaziji mogu biti bar isto tako ponosni na to, koliko i oni koji su tu gimnaziju svršili.

Nekoliko slika iz našeg života u Pazinu moglo bi da pruži siguran potstrek za orijentaciju naših djaka tada, svakome ko hoće da piše o pazinskoj gimnaziji. Politički štrajk djaka od IV do VIII razreda 1913. je bio znak takve orijentacije i sastanci štrajkaša u šumi na cesti prema Lindaru pružaju sliku, kako su svi samostalni pokreti djaka morali da budu organizirani izvan grada. Kad smo htjeli da proslavimo 30. travnja morali smo se skupiti na Mečarima, a kad smo u četveroredu marširali dolje. onda nas je lično nasred ceste zadržala bačvasta figura staroga Kosa, u želji da pohvala kolovodje svakog samostalnog pokreta.

A ono demonstrativno pjevanje djaka u gradskom parku, pred kućom načelnika Korelića 28, VI. 1914. u večer, poslije ubistva Franje Ferdinanda, je bilo takodjer dokaz političke orijentacije pazinskih djaka. Ne znam koliko je to bilo istina ili ne, ali medju djacima se tih dana širila vijest, da je gazdarica Stipe Legovića bila usvojila Stipino tumačenje da je ubijeni bio huncut i da je pravo, da mu se je tako dogodilo, i da je gazdarica poslije toga sa tim gledištem izlazila pred susjedice. Na svaki način bio je tada priličan broj djaka, koji smo se oduševljavali barutom.

"Stara pazinska gimnazija"

PREŠUĆENA TRAGEDIJA JEDNOG ABITURIJENTA

Gospođin Nikola Žic iznosio je prve svoje tvrdnje o pazinskoj gimnaziji na osnovu tiskanoga materijala. Stoga uzimam sebi slobodu, da ga upozorim na moj uvodni članak »Naše stvari«, objavljen 30. travnja 1918. u »Hrvatskom Listu«. U povodu konkretne tragedije jednog bivšeg abiturijenta pazinske gimnazije, pisao sam tada: »Škola, gdje se ovaj mladi nesretnik uzgajao. nije imala za njega srca, nije našla ni leđne zgodne riječi, ni jednog dobrog savjeta, niti primjera. Škola, ili bolje rečeno sistem školski mu je već u njegovoj dvanaestoj godini počeo prijetiti, vojničko-detektivskim ga je sredstvima proganjao, podjarivao njegovu buntovnu ćud, uspaljivao njegovo strasti, i on je pred sistemom bježao, ali mu je on uzvrat prkosio, u prkos pio, kartao se, ljenčario i smijao se lakoumno i veselo njihovim nedovoljnim i smiješnim uzgojnim mjerama. Ako je htio da svrši školu, morao je od prvog do posljednjeg razreda varati sistem, morao je lagati. A kad je to u najmladjim godinama naučio, ostalo mu je to prirodjeno i u daljnjim godinama. Jer, ostavivši školske klupe, znao je u životu toliko koliko ga je upoznao u školi - i gledao je na život onako, kako je gledan u školskim klupama. Ne mogu tvrditi, da nije iz one škole izašlo i valjanih ljudi. Ali za to mogu smjelo ustvrditi. da ih valjanima nije učinio onaj apsolutistički sistem, nego ona urodjena plemenitost i dobre energije što su ležale u njima. Sistem nije ni iz stotine loših učinio jednog dobrog, ali je zato iz deset dobrih učinio pet loših.

U članku od 27. lipnja 1918. u »Našoj omladini« vratio sam se na isto pitanje i iznio sam za Pazinsku gimnaziju ove tvrdnje: »A kad se njemačka gimnazija u Pazinu promijenila u hrvatsku, ostao je na njoj još uvijek onaj mlitavo-narodan, služben i gotovo tudjinski i nenarodan duh, ostao je stari, nemoderni sistem policijskog nadzora, kojim se ubijalo i tijelo i duh mnogih naših generacija. To je djelomično uzrok. što su svi oni dobri pojedinci, što su na školu došli, bili sistematski tako duševno potlačeni i uništeni, da ih je nekamo nestalo, kao da ih je iza dovršenih nauka zemlja proždrla, a da nitko nije za njih više čuo, nikome nisu dobra učinili, a najmanje koristi onome, koji ih je najviše trebao - narodu«.

IGRAČKE U RUKAMA LOŠEG SUSTAVA

U istome broju, u podlistku »Nakon četiri godine« pisao sam na adresu omladine i Ivana Kosa i ovo: »Pa kad trijezno prosudimo u kakvom se žalosnom stanju nalaze naši omladinski redovi, kako lutamo kroz svoje nauke bez ikakvih nacrta, bez ikakvih ciljeva nehajno i sa nerazumijevanjem svoje zadaće, kako smo igračka u rukama lošega sustava, i kako izlazimo iz škole kržljavi i na duši i na tijelu sa mutnim vidikom u budućnost, moramo zaključiti da nije samo krivnja škole i učitelja nego i naša, jer nismo htjeli da poradimo, da nam se naše umne sile razviju i preko onoga, što propisuje današnja škola i što odredjuje u Pazinu školski bog i tiranski samovladar, vjeran i ropski sluga sv. Birokrate. Ime nije potrebno, pozna ga skoro svaki ondje, i proklinju mnogi, jer sva njegova dobra djela, o kojima imade običaj govoriti, nestaju pred faktom, da nam je u Istri tolike generacije, što iskvario, što uništio«.

Napisao sam ove opaske, da upozorim Nikolu Žica i one koji mu budu pomagali pri izdavanju knjige o Pazinskoj gimnaziji, i na drugu stranu pitanja. A stignem li, i ja ću sa svoje strane opisati tu gimnaziju onako, kako sam je, kao seljačko dijete i jedan od najsiromašnijih njezinih djaka, a po školskim svjedodžbama te gimnazije svakako ne jedan od najgorih, u mladosti proživio. Ali već sada mogu da kažem: ako sam ma što u životu učinio, sa čime mi je savjest bila zadovoljna, bilo je to uradjeno na liniji otpora i sukoba sa sistemom, koji je u toj školi primjenjivan.

Mate Balota: Stara pazinska gimnazija

Mate Balota napisao je knjigu »Stara pazinska gimnazija«, čije je prvo izdanje tiskala zagrebačka Zora 1950. godine, a potom, 1984. godine, tiskana je u nakladničkoj ediciji Istra kroz stoljeća. Tiskana je u petom kolu, kao 25. knjiga, priredio prof. Mario Kalčić, a urednik izdanja bio je Zvane Črnja.

Mijo Mirković, Mate Balota (Rakalj, 1898. – Zagreb, 1963.), upisao je Pazinsku gimnaziju od 1910. do 1914. godine. Napustio je Pazin i maturirao u Zabřehu u Moravskoj.

Ravnatelj Kos nije volio dvanaestogodišnjeg pitomca, Rakljana, Mate nije volio ravnatelja. U knjizi Stara pazinska gimnazija ovako ga opisuje, kojeg naziva Stari: »Bio je star, mogao mi je po ocu biti djed, po majci čak pradjed (…). Nosio je uvijek sasvim tamno odijelo, bijelu košulju i sasvim nisku tvrdu kragnu, u koju je skoro do nevidljivosti bila utisnuta mala, široka, tanka crna kravata. Njegov je hod bio, kao posljedica vrlo jakog trupa, velikog trbuha i tankih nogu, vrlo oprezan, on se dugo i polagano spuštao i penjao po gimnazijskim stubama – ali i onako težak i glomazan bio je još uvijek pokretan, čak i elastičan.

Povezane vijesti

• Osamdeseta generacija pazinskih gimnazijalaca
• Prva poslijeratna generacija pazinskih maturanata
• Nezdravi zrak gotovo sravnao Zlatni grad sa zemljom