poznato i nepoznato
Istra je medežija za dušu i tijelo: Stvarnost, mitovi i štorije
Ivan Kapistra (Arhiva Glasa Istre)
Jako mi je lijepa uzrečica "Istra je medežija", lijek za dušu i tijelo, Istra koja živi u stvarnom i imaginarnom svijetu, zemlja vina, ulja i dobrih ljudi, ali i dobrih, izvrsnih čak priča i predaja. Takvu Istru volim, takvu Istru čitam.
Ima pisaca koji vrlo rado i vrlo često, kada pišu o Istri danas, u tekst vješto ubacuju štorije. A tih štorija, barceleta, prapriča na Poluotoku ima ‘ko u priči.
Pročitao sam nedavno knjigu Radovana Brlečića – Radeka "Moji drugi istarski puti" (Sv. Ivan Zelina, 2017.) i pribilježio neke štorije koje je zabilježio u knjizi, neke opće poznate, ali i manje poznate ili nepoznate.
Bilježim ih ne nekim posebnim redom.
GLAVNI DIV DRAGONJA, DIV - ORAČ
Istarski divovi. Stara predaja kaže da su davno, prije nego su Istru naselili ljudi, u dolini Mirne živjeli divovi. Glavni div bio je Dragonja. Zvali su ga i div-orač jer je zaorao brazdu od Ćićarije prema moru. Ista predaja kaže da je voda kroz brazdu počela teći vrlo polagano i da je zato Dragonja prozvao rijeku Mirnom po imenu svoje žene.
Divovi su izgradili niz gradova u Istri: Motovun, Vrh, Sovinjak, Oprtalj, Završje, Roč, Grožnjan... Bili su toliko veliki da su, radeći svaki na svom brdu, jedan drugom dodavali alat. Po predaji, nakon što su napravili sve gradove, ostalo je još malo kamenja i tako je nastao Hum – najmanji gradić na svijetu.
Prema jednoj predaji, sin diva Dragonje, div Gorazd, i danas se skriva u istarskim šumama.
Priče o divovima inspirirale su Vladimira Nazora za priču o Velom Joži, jakom kao bik, kuštrave glave, koji je mogao rukama tresti zvonik crkve u Motovunu.
Vampir iz Kringe. Predaju o vampiru Jurju Grandu iz Kringe zabilježio je 1689. godine Johann Weichard Valvasor (1641.-1693.) u enciklopediji Slava Vojvodine Kranjske. Time je Grando postao prvi europski vampir koji se imenom i prezimenom spominje u nekom pisanom djelu, daleko prije čuvenijeg Drakule. Kasnije su priču o vampiru iz Kringe prepričavali i drugi putopisci i pisci. Prema njoj Grando, nakon što je sahranjen 1563. godine, noću je pohodio svoju udovicu i prisiljavao ju na obavljanje bračnih dužnosti, ali je i lupao po vratima kuća svojih sumještana. Ubrzo bi nakon toga netko u tim kućama umro.
Grando je šesnaest godina uznemiravao mještane Kringe, a onda je župan Miho Radetić zajedno s devetoricom župljana otkopao grob u kojem su našli njegovo potpuno očuvano truplo rumena lica. Kako ga nisu uspjeli probosti glogovim kolcem (uobičajenim i efikasnim načinom ubijanja vampira), odrubili su mu glavu i zatrpali grob. Otada Grando više nije uznemiravao žitelje Kringe.
Atila – Bič Božji. Na potoku Krvar, koji se kanjonom probija do Mirne, odigrala se bitka između domorodaca i Huna koje je predvodio sam Atila – Bič Božji. Zbog krvi koja je za bitke njime tekla, potok je i dobio ime.
I Atila se spominje u mnogim istarskim pričama. Prema jednoj, on je dijete princeze i psa. Otuda je na kamenim reljefima po Istri prikazan kao okrunjena glava s psećim ušima i isplaženim jezikom.
Čudotvorni dolac Sopajac. Najveći među nadzemnim udubinama u Istri je dolac Sopajac. Teško ga je sagledati u cjelini, jer krajobraz više skriva no što otkriva, ali i daje naslutiti da je ono što skriva, u najmanju ruku i čarobno i tajanstveno. Zato i ne čudi da Sopajac ima svoju predaju, prema kojoj se na njegovom dnu može postati nevidljiv. Onaj tko želi postati nevidljiv, treba poštivati u davnini određeni postupak koji uključuje jednu crnu mačku i jedan kotlić za kuhanje, a ritual kojim se postiže nevidljivost treba početi točno u ponoć. Preporuča se i blagoslov, jer će vrag u ponoć doći mamiti one koji sudjeluju u ritualu.
LJEKOVITA VODA ČEDNE DJEVOJKE
Toplice sv. Stjepana. Istarske toplice o kojima se ovih dana piše da su u financijskoj krizi, bile su poznate još starim Rimljanima. U 19. stoljeću obitelj Gravisi, vlasnici nedalekog Petrapilosa, čijem je posjedu pripadala i zemlja oko ljekovitih izvora, dala je ispitati ljekovitost vode, podigla dvije drvene zgrade i tako udarila temelje lječilištu novog doba. Tu je kaptirani izvor Bolaš, koji ima izgled lokve, te napušteni kamenolom.
Postoji, naravno, predaja kako su nastale Istarske toplice. Čedna i dobra djevojka optužena za nemoral, odlučila si je oduzeti život. Popela se na 85 metara visoku stijenu nadvitu nad izvor vode i prije skoka zavjetovala se svetom Stjepanu: "Ako sam grešna, neka skokom u ponor poginem, a ako sam nevina, neka ispod mojih nogu poteče voda koja će liječiti ljude".
Prema predaji, djevojka je preživjela skok, a mjesto na koje je pala postalo je izvorištem ljekovite vode. Od tog događaja stijena je nazvana po sv. Stjepanu.
Austrougarsko tehnološko čudo. Upravo je nevjerojatno kako se jedna država bez pomorske tradicije u nepunih sto godina uspjela uzdići do snažne i respektabilne pomorske sile s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Sile, čiji brodovi oplovljuju svijet i odlaze u ekspedicije (arktička ekspedicija) otkrivaju nove krajeve (Zemlja Franje Josipa); sile koja pobjeđuje u pomorskim bitkama daleko jačeg neprijatelja s dugom pomorskom tradicijom (Viška bitka). U čijim se škverovima grade najsuvremeniji ratni brodovi, podmornice, vojni avioni i hidroavioni. Naravno, bez našeg domaćeg čovika, vičnog moru i bez naše pomorske tradicije, planovi o pomorskom uzletu Habsburške Monarhije, krojeni u salonima bečkog dvora, teško da bi dosegli te visine.
Sergio Gobbo, vlasnik galerije Gallerion, kaže: "Nitko ne želi shvatiti ili priznati da je Austro-Ugarska bila tehnološka velesila, koja je na Jadran donijela civilizaciju, a u prostoru od Trsta do Kraljevice izgradila četiri sofisticirana brodogradilišta, pa u toj tada najmodernijoj industrijskoj grani preuzela svjetsko vodstvo. Trst, Istra i Kvarner bili su austrougarska Silicijska dolina".
Baron Gautsch uletio u minsko polje. Putnički parobrod Baron Gautsch, ponosa Monarhije, uletio je 14. kolovoza 1914. godine nadomak Rovinja prenakrcan putnicima u minsko polje i tako postao prva civilna žrtva Velikog rata. Da apsurd bude veći, stradao je od mina koje je položila mornarica države čiju je zastavu vijao, čije je građane prevozio i to u akvatoriju u kojemu zapravo za čitavog rata nije bilo ratnih operacija, osim nekoliko sporadičnih djelovanja.
Do početka rata plovio je na redovnoj putničkoj liniji Trst-Pula-Mali Lošinj-Zadar-Split-Dubrovnik-Herceg Novi-Kotor, koju je prelazio za nepuna 24 sata. Mogao je primiti do 300 putnika, a imao je 35 članova posade.
S prvim danom Velikog rata Baron Gautsch je mobiliziran za potrebe prijevoza uglavnom žena, djece i staraca koje vojne vlasti evakuiraju iz južnog dijela Küstenlanda, ugroženog ratnim sukobima na granici Monarhije i Crne Gore.
Još jedan apsurd. U spašavanju sudjelovali su ratni brodovi iz pulske luke, kojima je zapovijedao časnik Janko Vuković Podkapelski. On će četiri godine kasnije izgubiti život kao komandant bojnog broda SMS Viribus Unitis, potonuvši s brodom i dijelom posade nakon diverzantske akcije izvedene podvodnim minama.
KRICI MORNARA S POTONULE GALIJE
Zaboravio na zavjet. Hrid Sv. Ivan na Pučini u akvatoriju ispred Rovinja ima svoju predaju nastalu davno prije izgradnje svjetionika. Mletački dužd plovio je galijom u Rovinj, kad mu se brod našao u neveri. Prijetila je opasnost od nasukavanja na hrid Sveti Ivan, pa se dužd zavjetovao da će, ako sretno uplove u Rovinj, zapaliti sv. Ivanu svijeću visoku kao katedrala.
Svetac je uslišao duždevu molitvu, no ovaj je, žureći u Veneciju, zaboravio na svoj zavjet. Nekoliko mjeseci kasnije dužda je na istom području ponovno uhvatilo nevrijeme. Galija se razbila o hrid i čitava je posada zajedno s duždom izginula. Otada se, kažu, za olujnih noći mogu čuti krici mornara s potonule galije.
Svjetionik na hridi Sv. Ivan na Pučini (23 metra nad morem) sagrađen je 1853. godine. davno potonulih brodova.
Dva sveca s Crvenog otoka. Najveći otok u rovinjskom arhipelagu je Crveni otok, zapravo dva otoka: Sveti Andrija i Maškin spojena morskom prevlakom. U Veštrima, nedalekoj uvali na kopnu, rođen je sv. Masimilijan, ravenski biskup iz 6. stoljeća, koji svoj biskupski štap duguje Crvenom otoku ili, kako se nekada zvao, Serra. Kao mladić, Masimilijan je orući njivu na otoku, pronašao zakopano blago koje je predao caru Justinijanu, a ovaj ga je za zahvalu imenovao biskupom. Dobar dio svoje imovine na otoku Masimilijan je nakon smrti ostavio benediktinskom redu koji je na otoku imao samostan.
Prvi gvardijan bio je Ivan Kapistran, kasnije proglašen svetim. Rođen na području današnje Italije, kao propovjednik proputovao je čitavu Europu, branio sa svojom četom Beograd kada ga je napao sultan Mehmed II. Umro je 1456. u Iloku, gdje je i pokopan. Franjevci su na otoku proveli gotovo tri i pol stoljeća baveći se ribarstvom, poljodjelstvom i malom brodogradnjom.
Bijesni Orlando u Vrsaru. Među osamnaest otočića i hridi vrsarskog arhipelaga nalazi se hrid Orlandin. Ime je dobio po bijesnom junaku Orlandu, iz epskog spjeva Ludovica Ariosta, najboljeg književnog ostvarenja talijanske renesanse.
Ploveći duž vrsarskog arhipelaga, Orlando je u bijesu mačem zasjekao hrid i tako je zajedno s Vrsarom uveo u još jednu predaju koja pjeva i o ljubavi.
LUKAVI PREBJEG OBJEŠEN U PULI
Porečka podvala. La beffa di Parenzo, Porečka podvala zbila se sredinom Velikog rata, u lipnju 1916. godine. Talijanska mornarica odlučila je napasti bazu hidroaviona K. u. K. Kriegsmarine u Poreču. U napadu su sudjelovala dva torpedna čamca i tri razarača. Doplovivši pred Poreč torpedni čamci nisu uspjeli locirati položaj hidrobaze, pa je razarač Nazaria Saure (rođen u Kopru) uplovio u porečku luku. Na molu se Saura, koji je prije nego je prebjegao u Italiju bio austrougarski mornarički časnik, obratio žandarima na venetskom dijalektu i tako od njih na prijevaru saznao lokaciju hangara za hidroavione. Iako je vatra koju su otvorili s brodova bila žestoka, nije pričinjena znatnija šteta.
A Saura? Austrijanci su ga se dočepali kada se njegova podmornica nasukala na hrid Galiolu u Kvarneru i objesili ga u Puli kao vojnog bjegunca.
Hotel Riviera nije srušen. Pred kraj Drugog svjetskog rata saveznici su u više navrata bombardirali grad i brodove vezane na molu ispred hotela Riviera u Poreču. U bombardiranjima teško je stradao Poreč i zgrada hotela. Oštećenja su bila toliko teška da je nova vlast 1947. godine naredila njezino rušenje bez odgode. Usprkos takvoj naredbi i uz naročito snažno protivljenje konzervatora, obrazloženog kako je objekt iz urbanističkih, arhitektonskih i konzervatorskih razloga potrebno odstraniti i na njegovom mjestu urediti park, zgrada nije srušena.
Hotel je saniran, a 1953. i dograđen, pa su u njemu odsjedali važni gosti Poreča, poput Tita, talijanske glumice Alide Valli (rođene Puležanke), Richarda Widmarka (za vrijeme dok je u Limskom kanalu snimao film o Vikinzima), nobelovca Ive Andrića i plejada onih koje bi danas nazivali celebrity. Čitavo šesto desetljeće prošlog stoljeća Riviera je bila kultno mjesto zabave u gradu. A danas? Nakon novog propadanja, kao društveno vlasništvo privatiziran je početkom stoljeća. Novi ga je vlasnik detaljno obnovio.
Svjetionik ljubavi
Svjetionici spadaju među najromantičnija mjesta na moru. Dakako, oni sagrađeni na kakvoj usamljenoj hridi ili otočiću, romantičniji su od onih sagrađenih na kopnu, kao što je ovaj savudrijski. I uz njega vezana je predaja.
Predaja kaže da ga je dao graditi grof Klemens Wenzel Lothar Metternich (1773.-1859.) kao skriveno ljubavno gnijezdo, nakon što se na jednom dvorskom balu strasno zaljubio u prekrasnu djevojku iz ovih krajeva. Ali njegova ljubav naglo se razboljela i umrla prije nego je svjetionik i mali ljetnikovac uz njega dovršen. Zbog te je priče svjetionik danas znan kao svjetionik ljubavi.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
