ustroj od '45. do '90. godine
Istra prošla sve dječje bolesti ustrojavanja gradova i općina
(Arhiva Glasa Istre)
Teritorijalno-administrativni ustroj na području današnje Istarske županije u razdoblju od 1945. do 1990. godine karakteriziraju česte izmjene stvarne nadležnosti lokalnih organa uprave, koje su bile praćene učestalim izmjenama područja njihove nadležnosti. Osnivanje, razvoj, oblici i rad organa vlasti narodnooslobodilačkog pokreta na području današnje Istarske županije bili su pod utjecajem posebnih okolnosti, kao što su politički izdvojen položaj Istre u odnosu na ostale krajeve Hrvatske, prije i za vrijeme rata, međunarodne okolnosti nastale poslije Drugog svjetskog rata, nacionalni sastav stanovništva, nepovoljne vojnopolitičke prilike.
Četiri razdoblja ustrojavanja
U svom stručnom radu Patricija Žužić iz Državnog arhiva Pazin, teritorijalno-administrativni ustroj Istre od 1945. do 1990. godine dijeli na četiri razdoblja: od 1945. do 1947., od 1947. do 1955., od 1955. do 1965. te od 1965. do 1990. godine.
Prvo razdoblje obilježeno je podjelom Istre na Zonu A i Zonu B i Slobodni Teritorij Trsta. Radi se o razdoblju kada Istra još uvijek nije sastavni dio FNRJ. To je vrijeme djelovanja Oblasnog narodnog odbora za Istru, koji je bio vrhovni organ vlasti na tom području. Oblasni NOO za Istru u rujnu 1943. godine donosi Proglas Istarskom narodu, kasnije poznatiji i kao Pazinska odluka o sjedinjenju, kojim je obznanjena odluka o odcjepljenju od Italije i sjedinjenju Istre s ostatkom Hrvatske.
U tom razdoblju Istra je podijeljena na Okružne narodnooslobodilačke odbore: Poreč (Umag, Buje, Buzet, Motovun, Pazin, Tinjan); Rijeka (Kras, Čepić, Kastav, Opatija, Lovran); Pula (Labin, Žminj, Rovinj, Vodnjan).
Takva je organizacijska shema ostala do kraja ožujka 1945. godine, kada su okružni NOO-i ukinuti.
Narodne odbore nakon rata bilo je potrebno pretvoriti iz vojnih u civilne organe vlasti.
Jedna digresija, koju spominje P. Žužić: Nakon kapitulacije Italije 1943. godine, Njemačka je počela pokazivati interes prema nekim njezinim teritorijima pa je tako okupirala Istru i formirala Operativnu zonu – Jadransko primorje, kao vojno-političko područje od posebnog značenja. U njezin su sastav ušli Istra, Slovensko primorje i bivša Ljubljanska provincija.
Njemački je plan bio brzo i potpuno zaposjedanje priobalnog pojasa i kopna sve do južnih njemačkih granica (odnedavno teritorija u sklopu državnog teritorija Italije ili pod njenom okupacijom), kako bi s te strane bio spriječen eventualni proboj angloameričkih snaga. Uspostavom njemačke vojne uprave Operativne zone Jadransko primorje u Istri je, kao i u drugim područjima zone, došlo do stvaranja dvovlašća, a u nekim dijelovima čak i do svojevrsnog trovlašća.
S jedne strane, premda nije postojao oslobođeni teritorij, djelovali su organi narodnooslobodilačkog pokreta, ilegalni u odnosu na okupacijsku njemačku vlast, ali ih je stanovništvo prihvaćalo i u njima sudjelovalo. S druge strane, djelovala je okupatorska civilna uprava. Kada se pak riječ o elementima trovlašća, misli se na hibridni spoj njemačkih i talijanskih vlasti, koji je doveo do stvaranja surogata njemačke i talijanske državne vlasti.
Istra u sastavu Oblasti Rijeka
Drugo razdoblje (1947.-1955.) karakteristično je po tome da je područje Istre, osim Kotara Buje, u potpunosti uklopljeno u pravni sustav FNRJ. Istra je sa svojim kotarima u sastavu Oblasti Rijeka. Oblasti i mjesni odbori ukidaju se 1951. godine i uvodi nova administrativna podjela kojom počinju s radom narodni odbori kotara, narodni odbori gradova i gradskih općina, te narodni odbori općina.
Kotar Buje pripao je NRH tek 1954. godine temeljem Londonskog memoranduma. Tada je ukinuta Vojna uprava jugoslavenske armije (VUJA).
Treće razdoblje u znaku je okrupnjavanja općina i kotara. Napravljena je nova pogodnija struktura u kojoj postoje dvije vrste teritorijalnih jedinica: kotar i općina, s time da općina počinje dobivati sve veću samostalnost.
Područje Istre 1948. godine podijeljeno je na kotare: Buzet, Labin, Pazin, Poreč, Pula, te gradove Pula i Rovinj, koji su bili izdvojeni iz kotara.
Na razini države 1949. godine osnivaju se oblasti kao jedinice koje ujedinjuju više kotara. Istra je uključena u Oblast Rijeka.
Najveće izmjene 1952. godine
Najveće izmjene u sustavu nastaju 1952. godine donošenjem Zakona o podjeli NR Hrvatske na kotare, gradove i općine. U odnosu na prethodna zakonska rješenja, više ne postoje oblasti i prestaju djelovati svi mjesni odbori.
Na području Istre prema novom zakonu postoje kotari: Buzet u čijem su sastavu gradske općine Buzet, Dane, Gradine, Lanišće, Oprtalj i Roč; Labin s gradskim općinama Labin, Raša, Sv. Nedjelja i Kršan; Pazin, gradske općine: Pazin, Cerovlje, Lupoglav, Motovun, Pićan, Tinjan i Žminj; Poreč, gradske općine: Poreč, Kaštelir, Lovreč, Tar, Višnjan, Vižinada i Vrsar; Pula s osam narodnih odbora općina Bale, Barban, Kanfanar, Krnica, Pula vanjska, Svetvinčenat, gradska općina Vodnjan i gradski NOO Pula; Buje sa šest općina: Buje, Umag, Brtonigla, Grožnjan, Momjan i Novigrad.
U gradskoj Općini Rovinj djeluje NOO gradske Općine Rovinj sve do 1955. godine, kada je ukinut i pripojen novoosnovanoj Općini Rovinj.
Spajanje Kotara Pula i Kotara Rijeka
Temeljem Ustava SRH iz 1963. godine donijet je Ukaz o proglašenju Zakona o spajanju kotara Pula i Rijeka, kojim se Kotari Pula i Rijeka spajaju u jednu društveno-političku zajednicu − Kotar Rijeka, sa sjedištem u Rijeci. Kotar Rijeka djeluje do 1967. godine.
Ustavom iz 1963. godine Hrvatska je prerasla iz narodne u socijalističku republiku. Time prestaju važiti zakoni o narodnim odborima, pa od tada osnovu sustava komunalne samouprave čine općine i kotarevi. Općine postaju društveno-političke zajednice, a organi upravljanja skupštine. Na razini kotara djeluje kotarska skupština.
Godine 1974. osnovane su zajednice općina, kada Istra ulazi u Zajednicu općina Rijeka, u čijem sastavu ostaje do 1986. godine. Te godine ukinute su zajednice općina temeljem ustavnog zakona i nastavljaju djelovati kao samoupravne zajednice sve do 30. lipnja 1990. godine.
Spomenimo da je u vrijeme djelovanja Zajednice općina Rijeka izgrađen Krčki (Titov) most) (1976.-1980.), riječka zaobilaznica (dovršena tek 2009.), da izvanredno posluje brodogradnja, odnosno brodogradilišta 3. maj, Uljanik i Viktor Lenac. Brodogradilišta će od 1977. do 1986. godine u društvenom proizvodu regije sudjelovati s visokih 17 do 21 posto. Godine 1979. pušten je u pogon naftni terminal u Omišu, godinu ranije (1978.) probijen tunel Učka, svečano otvoren 27. rujna 1981. godine. Godine 1982. puštena u promet dionica između Kikovice i Oštrovice (7,3 km) koja je građena kao poluautocesta, ali s dijelom zemljanih radova te upornjaka za budući desni (južni) trak. Nedostatak je novca zaustavio gradnju iz smjera Rijeke nadomak tunela Tuhobić, a s druge je strane gradnju iz smjera Karlovca zaustavio složeni prolaz kroz Karlovac. Za dovršenje gradnje cijele dionice autoputa čekalo se još 26 godina.
Na razini Hrvatske, zajednice općina osim u Rijeci, postojale su u Bjelovaru, Gospiću, Karlovcu, Osijeku, Sisku, Splitu, Varaždinu i Zagrebu.
Nova država, novi ustroj
Nakon održanih višestranačkih izbora, 30. svibnja 1990. godine, konstituiran je novi Hrvatski sabor, a 22. prosinca iste godine donijet je Ustav Republike Hrvatske kojim se raskida sa starim sustavom i na temelju čega se gradi novi pravni i politički sustav. Njime se mijenja društveno-politički sustav Hrvatske.
Jedinice lokalne samouprave su općine i gradovi, a jedinice područne (regionalne) samouprave županije. Hrvatska je podijeljena u dvadeset županija, plus grad Zagreb. Postoje 429 općina i 127 gradova.
Zakonom o lokalnoj samoupravi i upravi, iz prosinca 1992., unatoč upozorenjima eksperata za probleme lokalnog upravljanja, pristupilo se velikoj reorganizaciji hrvatske lokalne uprave. Hrvatski nacionalni teritorij je bio tijekom 1970-ih i 1980-ih godina podijeljen na 102 općine i deset zajednica općina. Prosječna hrvatska općina, tijekom socijalističkog razdoblja, imala je 46.900 stanovnika i prostirala se na 554 četvorna kilometra. Zajednice općina su ukinute u srpnju 1990. Broj lokalnih jedinica je, početkom 1990-ih, upeterostručen, a sistem je izgrađen na razlikovanju između ruralnih i urbanih lokalnih jedinica. Prosječna hrvatska općina danas ima oko 2.800 stanovnika i oko 86 četvornih kilometara.
Statut Istarske županije izglasan je 1993. godine. Istarsku županiju čine deset gradova i trideset i jedna općina.
Prvi istarski župan bio je Luciano Delbianco, potom slijede Stevo Žufić, Ivan Jakovčić, Valter Flego, Fabrizio Radin i nedavno izabrani župan Boris Miletić.
Kotar Pula i Kotar Prodol
Na području Kotara Pula djelovao je Kotarski NOO Pula. Zbog velikog područja 1944. godine osnovana su dva kotara, Kotar Pula i Kotar Prodol. Kotarski NOO Pula sastojao se od četiri općinska NOO-a (Juršići, Loborika, Medulin, Peroj) te 15 seoskih NOO-a.
Kotarski NOO Prodol činila su dva općinska NOO-a, Divšići i Krnica.
Takva administrativna podjela postojala je do 13. lipnja 1945. godine. Područje grada Pule i okolice od 16. lipnja 1945. godine bilo je pod angloameričkom okupacijom. Za vrijeme okupacije, pa sve do kraja 1947. godine, Kotarski NOO Pula i Prodol prestaju djelovati, a njihov rad nastavlja novoosnovani Kotarski NOO Vodnjan.
U veljači 1948. godine raspisani su izbori radi ponovnog uspostavljanja Kotarskog NOO-a Pula, koji djeluje do 1955. godine.
Kotari Vodnjan i Kanfanar, ekspozitura Medulin
Područje Kotara Vodnjan obuhvaćalo je tri općinska NOO-a – Barban, Juršići, Medulin i petnaest mjesnih odbora.
U kolovozu 1946. godine po naredbi Oblasnog narodnog odbora za Istru prestaje djelovati Kotarski narodni odbor Kanfanar. Jedan dio njegova područja ulazi u sastav Kotarskog narodnog odbora Vodnjan, odnosno bivše Općine Svetvinčenat i Kanfanar sa selima Kurili i Okreti, kao i Golaš i Krmed s područja bivše Općine Bale.
Zbog velikog teritorija koji je bio obuhvaćen mjesnim narodnim odborima osnovana je Kotarska ekspozitura u Medulinu koja je obuhvaćala mjesne narodne odbore Banjole, Jadreški, Ližnjan, Pomer, Premantura, Šikići, Šišan. Rasformirana je u studenom iste godine zbog nove upravne podjele.
Narodnooslobodilački odbori
Nakon Drugog svjetskog rata osnovu za razvoj organa vlasti čini sustav narodnooslobodilačkih odbora. Prvi narodnooslobodilački odbori bili su mjesni narodnooslobodilački odbori. Širenjem oslobođenih područja, uvjeti za formiranje i rad NOO-a postajali su sve bolji pa je njihov broj rastao, a počeli su se osnivati i prvi općinski i kotarski NOO-i. Spominju se i seoski NOO-i, koji su bili osnivani za provođenje izbora i obnovu ratom porušenog teritorija.
Ugovor o prijateljstvu Tito-Staljin
U travnju 1945. godine Staljin i Tito potpisuju Ugovor o prijateljstvu i suradnji, što je izazvalo vrlo oštru reakciju zapadnih saveznika, koji su odmah počeli s pritiscima na Demokratsku Federativnu Jugoslaviju. Počeli su s operacijama u sjevernoj Italiji, s ciljem da prije Titovih snaga zauzmu ne samo Trst nego i Istru te da prodorom kroz Ljubljansku kotlinu prestignu Sovjetski Savez prodorom prema Austriji.
Zapadnim saveznicima nikako nije išlo u prilog da Sovjetski Savez putem DFJ izbije na sjeverni Jadran. U sklopu završnih vojnih operacija u lipnju 1945. godine oslobođeni su Istra, Trst i Slovensko primorje. Međutim, nedugo iza toga počela su talijanska i saveznička osporavanja rezultata borbe Istre, koja su u potpunosti zanemarivala etnografsku granicu između Hrvatske i Slovenije, s jedne, te Italije, s druge strane.
Ni Italija ni zapadni saveznici nisu bili voljni Titu olako prepustiti gotovo cijelu bivšu Julijsku krajinu (Venezia Giulia, područje koje je obuhvaćalo Istru, Slovensko primorje i Furlaniju).
Tito je ipak bio primoran na kompromis. U Beogradu je 9. lipnja 1945. godine potpisan sporazum između vlada SAD-a, Velike Britanije i Demokratske Federativne Jugoslavije o uspostavljanju privremene vojne uprave u Julijskoj krajini.
Podjela na Zonu A i Zonu B
Sporazumom o Julijskoj krajini, teritorij oko kojega su se sporile države potpisnice, podijeljen je na Zonu A i Zonu B. Zone su bile razdvojene tzv. Morganovom crtom koja je išla od talijansko-austrijske granice prema Trbižu (Tarvisio), odatle je slijedila rijeku Soču (Isonzo) i zatim išla na istok prema Gorici te je poslije zaobilaska Trsta ulazila u more južno od Milja (Muggia). Zoni A pripadao je Trst i Pula s vrlo uskim kružnim pojasom. Sav ostali teritorij činio je Zonu B pa je grad Pula bio mala zatvorena enklava koju je s ostalim dijelom Zone A povezivala samo cesta Pula – Trst.
Zona A bila je pod savezničkom (angloameričkom) vojnom upravom, a najvišu vlast na području Zone B dijelili su, svaki na svom području, Pokrajinski narodni odbor za Slovensko primorje, Gradski narodni odbor Rijeka i Oblasni narodni odbor za Istru (s kotarskim, gradskim i mjesnim narodnim odborima) s Vojnom upravom jugoslavenske armije (VUJA) za Julijsku krajinu, Istru, Rijeku i Slovensko primorje. Na području VUJA-e ostali su u punoj snazi Oblasni narodni odbor za Istru s kotarskim, gradskim i mjesnim narodnim odborima.
Da bi se unaprijedio operativni rad organa vlasti pokrenut je »Službeni list Oblasnog narodnog odbora za Istru i Gradskog narodnog odbora Rijeka«.
Mirovnim ugovorom u Parizu, sklopljenim između Italije i Jugoslavije u veljači 1947. godine, Pulu su napustile angloameričke snage pa je kao dio Zone A došla pod jugoslavensku upravu i pripala Jugoslaviji.
Povezane vijesti
- Vrhuvština je u NOB-u dala veliki doprinos
- Povijesni revizionizam je vrlo agresivan. Istrani su ponosni na svoje partizane, narodnjake, svećenike, koji su pružili otpor fašizmu, oslobodili Istru od tog zla i priključili svojoj matici Hrvatskoj. PONOSNI SU NA ANTIFAŠIZAM
- KAKO JE ISTRA POSTALA NAJNAPREDNIJA REGIJA TADAŠNJE HRVATSKE: Priča o generacijama Istrana koji su 70-ih godina prošlog stoljeća reformirali Pulu
Podijeli: Facebook Twiter
