liječnik i bakteriolog
Znanstvenik koji je Brijune očistio od malarije: Evo tko je bio Robert Koch
Robert Koch
Čitatelji i šira javnost znade da je njemački liječnik i bakteriolog, punog imena Heinrich Hermann Robert Koch, uz svoje suradnike, očistio Brijunsko otočje od malarije, što je bio preduvjet turističkom razvoju toga jadranskoga bisera kakva ga danas poznajemo.
Na Brijunima su tada živjele 253 osobe, a smrtnost je bila iznimno visoka. Kochova ekipe otkrila je čak 20 slučajeva najopasnijeg oblika bolesti – malarije tropike, 20 slučajeva malarije tercane i jedan slučaj malarije kvartane.
Uz kurativne i preventivne metode – liječenjem kininom, petrolizacijom voda stajaćica i asanacijom tla, mehaničkom zaštitom prozora kućanstava te mikroskopskom kontrolom svih posjetitelja otočja, malarija je uspješno iskorijenjena.
Time, napominje dr.sc. Milan Radošević (Epidemije zaraznih bolesti na istarskom području kroz povijest), nije riješeno pitanje malarije u ostatku istarskoga poluotoka gdje nije bilo moguće provesti Kochove metode. Tek će sredinom 1920-ih godina doći do velikoga obrata introdukcijom ribice gambuzije u tisuće istarskih lokava, pojilišta za stoku, a ujedno i staništa komaraca, prijenosnika zaraze.
Kako pojilišta iz egzistencijalnih razloga pretežno agrarno orijentiranoga poluotoka nisu smjela biti isušivana, ističe Radošević, rješenje u pogledu korištenja predatora ličinki bilo je izrazito efikasno i relativno jeftino. Za njihovu introdukciju zaslužan je dr. Massimo Sella (1886.-1959.), ravnatelj Instituta za biologiju Jadranskoga mora u Rovinju, koji je ribicu iz SAD-a prenio prvo u Španjolsku, a potom u Italiju pa tako i Istru.
Kupelwieser prepoznao potencijal Brijuna
"Posljednja epidemija malarije u Istri zabilježena je 1932. godine na području doline rijeke Mirne kao posljedica melioracijskih radova i stvaranja novih staništa komaraca u kojima nisu bile prisutne gambuzije.
Epidemija se u rujnu počela širiti s područja ruralnoga zaleđa Novigrada i Tara, u neposrednoj blizini desnoga i lijevoga toka ušća Mirne. Do kraja godine proširila se na obje strane rijeke sve do Dajle. Ukupni broj prijavljenih slučajeva odnosio se na 3.658 osoba", piše povjesničar Milan Radošević.
Tijekom poslovnog putovanja u Pulu, austrougarsku ratnu luku, bečki industrijalac Paul Kupelwieser uvjerio se u gospodarsku zapuštenost Istre, južnog austrijskog primorja. Slijedom sretnih okolnosti, 15. kolovoza 1893. godine od tršćanskog trgovca Wildija za 75.000 forinti kupio je Brijune. Iako je mali arhipelag bio na zlu glasu zbog malarije, praktički nenaseljen i služio je samo kao vojna baza, Kupelwieser je prepoznao potencijal otočja.
Tako je dao novo određenje i svojem životu i Brijunskom otočju.
Iz njega je progovorio vizionarski gospodarski duh, ali i ekološka promišljenost uz zavidan osjećaj za lijepo. Nezainteresiranost inače inovativne austrijske države za daljnjom eksploatacijom i ulaganjima u Brijune potaknuo je Kupelwiesera da osobno financira suzbijanje malarije, te ujedno provede ekološko-ekonomsku sanaciju otočja. Time je postaje jedan od prvih ekoloških aktivista u Istri.
Kada je prvi put došao na otok, u luci u koju je bilo moguće uploviti samo za plime, nalazilo se svega nekoliko zgrada, hrpe kamenoga krša iz kamenoloma, a od raslinja tek čempres, lovor te nekoliko starih stabala maslina i duda.
Od Brijuna trebalo je nastati lječilište i mjesto za odmor koje će zadovoljavati najviše zahtjeve.
Austrijski pisac Herman Bahr (1863.-1934.) godine 1909. o Kupelwieseru je zapisao: "To su ljudi s očima koje vide. Oni vide po tlu što ono hoće i može. Vide mogućnosti. Onda ne govore mnogo nego se to zbude. On je čovjek koji bistro vidi i laća se posla.
Radio je cijeli život, kao star čovjek htio je počivati, ali on to ne može. Brijuni su bili močvara, on je došao, sada su to otoci puni cvijeća i voća. U početku se govorilo: on je luda! Sada tamo uspijeva vinova loza i povrće, tiskaju se stranci, otoci se bogate. Sada kažu: Taj zna svoj posao!"
Nedvojbeno je njegova najveća zasluga uspješna borba protiv malarije na Brijunskom otočju. Morao je pronaći način da se u potpunosti suzbije malarija, od koje je i sam obolio pri prvom boravku na otoku.
Stari Austrijanac, kako se sam nazvao, došao je do najboljeg, zapravo genijalnog rješenja: Roberta Kocha.
Doktor Koch je na svojim istraživanjima putovao širom svijeta u potrazi za najinfektivnijim zonama pa je koleru ispitivao u Africi, a malariju i afričku bolest spavanja 1896.-1898. godine u Južnoj Africi i Indiji. Godine 1900. uputio se istraživati malariju u Grosetto pored Rima. Tako se slučajno i sam fizički zatekao u blizini Kupelwieserova ekološkog projekta na Brijunima upravo u vrijeme njegova začetka.
Genijalni i spasonosni poziv Kochu
Za pomoć u dijagnostici i sanaciji bolesti na otočju Kupelwieser poziva dr. Kocha. Kontaktirao je slavnog liječnika potaknut novinskom viješću o Kochovom istraživanju malarije u Italiji i ponudio mu sredstva za dolazak i istraživanja malarije na Brijunima.
Koch je prihvatio poziv, poslavši voditelja znanstvenog odjela berlinskoga Zavoda za zarazne bolesti, dr. Froscha, te vlastite asistente, doktore Elsnera, Bludana i Rivasa. Čim su stigli, oni u luci uzimaju uzorke krvi, iz kojih saznaju da su ljudi i komarci zaraženi najviše tropskom malarijom i tercijanom. Izvješća suradnika navela su Kocha na dolazak na Brijune, koji su mu ujedno nedvojbeno predstavljali istraživački izazov.
Tijekom prvog posjeta prof. Froscha i dr. Elsnera Brijunima pregledane su 252 osobe, među kojima se pronašlo 40 zaraženih malarijskim parazitima i njih se, sukladno s time, podvrgnulo kininskoj terapiji.
Otočje je pružalo idealne uvjete za provođenje još uvijek eksperimentalnih medicinskih istraživanja i kontrolu napretka i rezultata u liječenju. Koch i suradnici izveli su stotine krvnih pokusa i usmjerili svoje aktivnosti na asanaciju bolesti.
Uputili su vlasnika u osnove širenja malarije, a posebno njenog liječenja dozama kinina te na potrebu preventivnog uništavanja komaraca. Legla, točnije jajašca i ličinke prijenosnika bolesti uništavali su zatrpavanjem baruština i močvara zemljom te poribljavanjem staništa gambuzijom, ribicom koja se hrani ličinkama komarca.
Istraživanja su proširili na Fažanu, Štinjan i Peroj.
Na Silvestrovo 1902. godine Kupelwieser je radosno obavijestio Kocha: "Brijuni su nakon Vašeg posjeta postigli velik napredak". Budući da su sad praktički bili oslobođeni od malarije, više ništa nije stajalo na putu provedbi Kupelwieserovih dalekosežnih planova.
Nakon Kochova odlaska s Brijuna za medicinsku skrb na otočju od 1903. godine bio je zadužen otočni liječnik dr. Otto Lenz, koji je obrazovanje stekao upravo u Berlinu, na Kochovom zavodu. I on se primio zadatka istrebljenja malarije, ne samo na otočju, već i u priobalju.
Nevjerojatni radovi i zahvati
Pomalo su nevjerojatni zahvati koje je Kupelwieser uz pomoć suradnika, Kocha i šumara Alojza Čufara, učinio na brijunskom otočju. Šumar Čufar, koji se neobično svidio obitelji Kupelwieser, brijunsko je otočje iz zarasle makije pretvoreno u pravi mali raj na zemlji.
Od 1894. godine pa do smrti 1907. godine bio je upravitelj Brijuna zaslužan za krajobrazno uređenje otoka: krčenje makije i sadnju šuma, čišćenje livada od otpadnog kamenja koje je iskorišteno za gradnju brojnih cesta i putova (50 km) te uređenje kamenoloma koji su pretvoreni u šetališta.
Na očišćenim livadama posađeni su vinogradi te se brijunsko vino prodavalo u Beču i Budimpešti. Temeljito je provodio mjere Roberta Kocha - isušivanje i zatrpavanje močvara - što je pridonijelo uspješnom suzbijanju malarije na otocima.
Kupelwieser je umnogome premašio prvotni plan. Organizirao je prokopavanje i produbljivanje luke, dao je izgraditi lučko pristanište i otočke putove, na iskrčenom zemljištu obnovljene su poljoprivredne površine: njive, pašnjaci i vinogradi te sade travnjaci i egzotično bilje.
Osnovao je poštu s telefonskom centralom i centralu za proizvodnju električne struje, uspostavio je brodsku vezu s kopnom, doveo pitku vodu cjevovodom s kopna te organizirao rad farme mliječnih krava.
Uvedena je i uskotračna željeznica za odvoz kamenja iz kamenoloma i nasipavanje pristaništa. Prema projektima bečkog arhitekta Eduarda Kramera uređuje se hotel "Brioni", a 1905. godine počinje graditi više novih hotela uz niz dodatnih sadržaja. Bili su to preduvjeti, odnosno servisni sadržaji pretvaranja Brijuna u prestižno i elitno turističko odmorište. Za istu je svrhu vlasnik intenzivirao i provođenje arheoloških istraživanja.
Za potrebe informiranja, zabave i prezentacije 1910. godine pokreće ilustrirani tjednik "Brioni Insel Zeitung". Zanimljivo je da je cijeli opsežan Kupelwieserov projekt, što i sam svjedoči, doživio ignoriranje glomazne i birokratski neučinkovite središnje vlasti, ali i korumpirane lokalne uprave.
Od predsjedničke rezidencije do nacionalnog parka
Njegovu je ambicioznost, inovacije na raznim poljima, poslovnu angažiranost i entuzijazam, austrijska uprava prepoznala dijelom kao gospodarski besmislen, pretjeran i ekonomski neisplativ upliv zdravog kapitala.
Tijekom Drugog svjetskog rata na Brijunima vlada zatišje, a na mjesto europske elite dolaze mornaričke snage. Na otok se prebacuje dio podmorničke škole sa Sicilije, a po kapitulaciji Italije 1943. godine na otočje dolazi njemačka vojska, zbog koje savezničke snage bombardiraju Veliki Brijun te razaraju njegova urbana i privredna dobra.
Veliki Brijun oslobodila je u noći s 28. na 29. travnja 1945. godine narodnooslobodilačka vojska, a dvije godine kasnije na otok stiže Josip Broz Tito.
Brijunsko je otočje proglašeno nacionalnim parkom 1. studenoga 1983. godine. Prvi izletnici na otočje dolaze u proljeće 1984. godine.
Tko je tko
ROBERT KOCH (1843.-27. svibnja 1910.), njemački je liječnik, bakteriolog, higijeničar. U doktora medicine promaknut je 1866. godine. Proučavao je mikroorganizme, a posebno se bavio bedrenicom.
Godine 1880. imenovan je vladinim savjetnikom u Carskome zdravstvenom uredu u Berlinu. Uz prikladan laboratorij dobio je i vrsne suradnike. Svoje otkriće uzročnika tuberkuloze objavio je 1882. godine, a uzročnika kolere otkrio je 1884. godine.
Postavljen je direktorom novoosnovanog Higijenskog zavoda u Berlinu.
Koch je dao značajan prinos i epidemiologiji kuge, nekih tropskih bolesti, trbušnoga tifusa i malarije. Budući da su uzročnici malarije već tada bili poznati, usredotočio se na pronalaženje postupaka za njezino suzbijanje kininom. Sustavnom kininizacijom uspio je iskorijeniti endemsku malariju na Brijunima.
U muzeju na Velikom Brijunu čuva se Kochov mikroskop koji se upotrebljavao pri otkrivanju uzročnika malarije u krvi bolesnika na otoku. Nakon njegova otkrića Brijuni postaju prvo antimalarično središte za obuku malariologa na kojem su se obrazovali mnogi poznati liječnici.
PAUL KUPELWIESER, poduzetnik i industrijalac, rodio se 1843. godine u Beču, gdje je završio studij montanistike (rudarstvo i rudarenje), a tijekom 28 godina profesionalnog i uspješnog rada, posebno kao inženjer i menadžer u metalurškoj industriji, u čeličanama Austrougarske Monarhije, napušta službu i dolazi u Pulu, gdje 1893. kupuje Brijunsko otočje s vizijom da ga preuredi u mondeno moderno ljetovalište.
Preminuo je u Beču iscrpljen bolešću, 20. ožujka 1919. godine.
ALOJZ ČUFAR (ZUFFAR) rođen je 1852. u Otlici kod Ajdovščine, osnovnu školu završio je u Bazovici kod Trsta. Radio je kao šumarski pomoćnik i nadzornik u Divači i Galižani. Postavši šumarom, premješten je 1884. u Vodnjan, a 1889. godine u Labin.
U veljači 1894. počeo je svoj posao na Brijunima - sadnju velike pokusne šume od sjemenja koje je zatekao na Velom Brijunu i sjemenja koje je Kupelwieser kupio u Londonu i Parizu. Uz pomoć radnika iz Vodnjana i Fažane počelo je pošumljavanje otoka. Bio je to mukotrpan, težak i jednoličan posao.
U prvih šest godina Čufarova angažmana posađeno je desetke tisuća sadnica drveća uzgojenih u rasadniku.
Planskim krčenjem makije i sadnjom borova, čempresa, palmi i ostalog drveća stvorio je bajkovitu sliku Velikog Brijuna. Usto, za bogatog Austrijanca pronašao je i kupio velike posjede u Medulinu i Valturi.
Čufar je počistio i čuvene brijunske kamenolome. Jedan takav je Kochov kamenolom, odmah pokraj crkvice Sv. Germana. Njega obilježava rad bečkog kipara Josefa Engelharta koji je izradio reljef u mramoru, a prikazuje dr. Kocha.
Drugi je Čufarov kamenolom. Isti je umjetnik izradio brončanu ploču na kojoj na njemačkom jeziku piše: Iz zahvalnosti i u sjećanje vjernom dobročinitelju Alojzu Čufaru koji je doprinio razvoju Brijuna 1894-1907 - obitelj Kupelwieser.
Od malarije od koje je Čufar obolio treće godine nakon dolaska na Brijune nije se pravo oporavio do smrti 1907. godine.
OTTO LENZ, (Beč, 1872. – Opatija, 1959.) bio je liječnik židovskog porijekla. Prihvatio je poziv vlasnika Brijuna i preselio na otok. Nakon izobrazbe u Kochovom Institutu za zarazne bolesti u Berlinu (1902.-1903.) radio je kao liječnik za namještenike, radnike i njihove obitelji.
U početku je bio smješten u malom hotelu Brioni, a zatim se preselio u neobičnu kuću - spremište za brodice. Ona mu je bila dom i ordinacija.
Pisao je za lokalne novine »Brioni«.
U kući za brodice Otto Lenz i njegova supruga Marija živjeli su više od tri desetljeća. Morali su napustiti Brijune 1939. godine kada su se preselili u Opatiju.
U kući za brodice, izgrađenoj 1902. godine, otvoren je interpretacijsko-edukacijski centar Nacionalnoga parka Brijuni.
(Za pisanje ovoga priloga koristio sam se, među ostalim, člankom dr.sc. Dubravka Mlinarića "Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao dio ekološko-gospodarske vizije jednog starog Austrijanca").
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
