BRGUDAC

Guštanje na 747 metara nadmorske visine - daleko od gužvi, na korak do civilizacije

| Autor: Gordana ČALIĆ ŠVERKO


Vrhi Ćićarije, crvena kuća za odmor i kuća Spod Korit, plava, idealne su za obiteljski ili pak aktivan odmor, za istraživanje obližnjih planinarskih, biciklističkih staza i penjališta, ujedno odlično ishodište za obilazak Istre.

Prvi su to i za sada jedini turistički smještajni kapaciteti u Brgudcu, a brgučkim turističkim lastama, njihovi vlasnici Adriano Marković i Nataša Vidulin, životni i poslovni partneri iz Lovrana, nisu mogli nadjenuti bolja imena, u selu podno popularnog izletišta i izvora vode Korita i Brajkovog vrha, tisućnjaka Ćićarije, naselja koje je sa svojih 747 metara nadmorske visine, najviše stalno naseljeno mjesto u Istarskoj županiji, na zapadnom ulazu u Park prirode Učka.

Upravo su zakoračili u treću sezonu otkako se bave turizmom u Brgudcu, a prvi gosti, pamte kao danas, bili su im Talijani, iako po statistici nisu najzastupljeniji gosti. Među njima i mladi par iz Bologne. Studenta glazbe privuklo je što je u plavoj kući klavir tako da je mogao svirati, a njegova je djevojka čitala. Uživali su u Brgudcu i odmarali se punih tjedan dana.

(Snimila Gordana Čalić Šverko)Vrhi Ćićarije (Snimila Gordana Čalić Šverko)

Ljeti više gostiju

Kuća Spod Korita kapaciteta je sedam ležajeva, a Vrhi Ćićarije, četiri. Prva ideja Nataši i Adrianu bila je da se neće koncentrirati samo na dva mjeseca ljeti. Logično je bilo da će gosti dolaziti ljeti jer su na čistom zraku, u prirodi, mogu planinariti, šetati, biciklirati daleko od ljetnih gužvi u priobalju, ali je privatni i poslovni dvojac bio uvjeren da će im Brgudac biti zanimljiviji na proljeće i na jesen. Smještajni kapaciteti ipak se više pune ljeti, valjda po inerciji, kako obala, tako kontinent, no sezona se produži sve do blagdana Svih svetih te oko Nove godine.

Domaćih gostiju više je u listopadu i studenom, uz njih u posezoni dolaze planinari, biciklisti, ali i penjači iz Češke i Mađarske. Strani gosti češći su ljeti i Brgudac im je baza za istraživanje unutrašnje Istre i ostalih područja Hrvatske, uživaju u odmoru i u gastronomiji. Idu i na more, ali im ono nije primarni motiv dolaska.

Brgučki iznajmljivači s lovranskom adresom pamte obitelj iz Litve, prvi je puta došla u Hrvatsku i "ubola" baš Brgudac. Rado se sjećaju mladih gostiju iz Njemačke s osmomjesečnom kćerkicom. Vlakom su putovali do Beča, Torina, Genove, Pariza, Ljubljane gdje su iznajmili auto i došli u Brgudac, odakle su odlazili na izlete po Hrvatskoj, u Zagreb, na Plitvička jezera.

Gostima se, kažu gotovo uglas naši sugovornici, prvenstveno sviđa način na koji su uredili kuće, u starinskom štihu, prevladavaju kamen i drvo. Dosta je restauriranog namještaja jer Adrianov brat Dino vrsni je majstor restaurater, ali i recikliranih predmeta. Gotovo svaki komad ima svoju priču, secesijska kovana ograda na balkonu, ormar koji je još 1908. godine deponiran u Deposito Mobili Fiume, kotač starog istarskog voza kao rasvjetno tijelo, kuhinjska vitirina stara moguće i 150 godina.

(Snimila Gordana Čalić Šverko)(Snimila Gordana Čalić Šverko)

No, gostima su na raspolaganju i sve blagodati civilizacije pa i hidromasažna kada u dvorištu. "Dragi Adriano! Kućica je savršena, nemoj se ljutiti na mene ako iskopiram tvoju da napravim istu ovakvu." Zapisao je Gibonni, koji se je početkom godine s društvom odmarao u crvenoj kući.

Stari Brgučani mukotrpno su koračali kroz povijest, na škrtom kraškom području, a na taj slobodoljubivi, gorštački način života, ponosni su njihovi nasljednici koji ga prenose iz generacije u generaciju. Nataša Vidulin jedna je od njih. Kao dijete dolazila je u Brgudac, kod pranone Lucije Turković i none Ane Brajković.

- Nona Ana se s troje djece, mojom mamom, tetom i ujcom, svojevremeno preselila radi škole u Rukavac iznad Opatije. U Brugdcu je škola bila do trećeg razreda, a u Lanišću do osmog. Njen brat Josip koji je trbuhom za kruhom otišao u Australiju gdje je kopao poludrago kamenje, opale, pomogao joj je da kupi kuću preko Učke da bi se djeca mogla dalje školovati, prenijela je dio obiteljske povijesti Nataša.

- U Brgudcu je ostala prababa Lucija, Luce, i kada god smo mogli, vikendima, praznicima, dolazili bi u Brgudac. Nona Ana, obiteljskog nadimka Jadrićevi, radila je u Liburniji, u hotelu Ambasador i kada je otišla u mirovinu, odlučila se vratiti u Brgudac. Voljela je obrađivati zemlju.

Zemlja je izvrsna, niti je treba zalijevati, dovoljno je hladno da nema nametnika, ništa se ne tretira. Dan, danas, mi stavimo krumpir u zemlju i na jesen ga poberemo, nema tu puno filozofije, kazala je Nataša i dodala da im njena mama Mirjana u svemu puno pomaže, a podrška su im i kćerke 12-godišnja Iris i 15-godišnja Laura Vidulin Marković.

(Snimila Gordana Čalić Šverko)(Snimila Gordana Čalić Šverko)

Oživjeli svoj san

Nameće se pitanje kako su se Lovranci, Primorci, odlučili na Natašinoj djedovini upustiti u jedan takav poslovni poduhvat u malom selu na Ćićariji, na kontinentu.

- Kuća je neko vrijeme bila zatvorena, zapuštena. Mamin brat kojemu je to sve pripalo, tako su se u obitelji dogovorili, vidio je da volimo Brgudac i ponudio je prije osam godina prodati je po vrlo fer uvjetima. Prva ideja bila je urediti je kako bi imali nešto u Istri. Ništa posebno ambiciozno, ali Adriano je u horoskopu ovan i često ide glavom kroz zid. Uz pomoć prijatelja krenuo je u temeljitu rekonstrukciju kuće i štale.

Doslovno svu žbuku potukao je do golega kamika, sve grede, sve daske, obavijene stoljetnom prašinom, prebrusio, premazao impregnacijom za drvo. Puno prijatelja pomagalo nam je u oživljavanju našeg sna. Bilo je to tri, četiri godine posla, jako puno fizičkog rada. Crvena kuća uređena je u nekoć ruševnoj štali. Kada smo uredili plavu kuću, zovemo je tako po plavim škurama, počeli su se u njoj slaviti rođendani, dječji, naši, organizirati fešte. Svi su obožavali doći u Brgudac. Neki od naših prijatelja koji iznajmljuju apartmane na priobalju, govorili su nam kako je tu lijepo i da bi i mi mogli iznajmljivati.

Nismo se baš vidjeli u tome i zbog našeg osnovnog posla, salona namještaja 2MD u Iki kraj Opatije, no prelomili smo i krenuli. Moram reći da imamo najbolje susjede na svijetu. Teta Marija mladim talijanskim gostima pekla je palačinke. Elvis je Austrijancima nabrao gljive sunčanice. Mi živimo u Lovranu, no prvi susjedi Saša Aleksić i Darija Brajković koji stalno žive u Brgudcu, na raspolaganju su kada zatreba. Našim gostima se osim netaknute prirode, jako sviđaju upravo mještani Brgudca, domaćini, ali mislim da su ipak najveća prednost ono što uzimamo zdravo za gotovo, mir i tišina, uvjerena je Nataša.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum