Istrijanske pinci pod čerepnjon na ugnjišće
Iz sela Vlašići kraj Žminja: Dragocjena sjećanja i trud da se ne zatru uskrsni običaji
Za razgovor kod ognjišta u Damijanićima Zdenka Jakus pripremila je svoju gastroverziju pince – pinco va pince (Snimila: Gordana Čalić Šverko)
Pinca, tradicionalni slatki kruh s grožđicama, središnji je ukras istarskog blagdanskog stola za Uskrs. Većinom je okruglog oblika sa znakom križa na sredini, a tradicionalno se ukrašavala lišćem blagoslovljene maslinove grančice. Od starine se pinca pekla pod pekom na ognjištu. Tko će nam bolje prenijeti žminjske vazmene užanci i pokazati kako se peču istrijanske pinci pod čerepnjon na ugnjišće od Zdenke Jakus iz sela Vlašići kraj Žminja, koja je nadaleko poznata po izradi tradicionalnih slastica, prije svega onih koje se rade za blagdane. Zatekli smo je u rodnim Damijanićima, kod brata Milana i kunjade Ane.
– Nekad se za pincu koristio naziv slatki kruh, a Uskrs je bio jedna od rijetkih prilika da se djeca nauživaju nečeg slatkog, kazala je uvodno gospođa Zdenka, i nastavila na svom žminjskom mjesnom govoru.
– Moje pameti, sladak kruh se ni delalo tako kao sada, kao va jeno baloto, nego se umijesio običan kruh i stavilo se jaj i puno cukera. Teško se je diguvalo aš je bilo puno cukera. Naribalo se limuna, naranče, ča je imeo ki doma. Va konobe, kada se trgalo, se spravljalo grojza spod gred da se suši i to grojze se stavilo notra. Kakor dica mi smo komaj čekali da pride Vazan da se najimo tega boljega, slatkega kruha. Komaj smo čekali da ga nona ili mat zvadi z špahora, onako teplega. Dici je bilo puno. Nas je bilo šijest va fameje. So ga morali skrivat, aš ne bi bio dočeka nanka večer, kamo li Vazan. Ni bilo špahora na struju, nego je biu na drijevo i se kuhala južina: peklo kruh i sladak kruh i špaleta se je kuhala i sve ča se je koristilo. Špaleta ni bila vajka, niti klobasice. Liet nazad šparalo se je i klobasice i žlomprt i špaleta. Ljudi su imeli doma puno blaga, delalo se kampanju, moralo se prontat težakuon da imaju ča pojest. A danas, ku ćemo gledati, imamo saki dan Vazan, prenijela je naša sugovornica.
Se nosilo blagoslovit
Hrana koja se pripremala za Vazan nosila se na blagoslov u crkvu u pokrivenoj košari. Svinjska plećka, odnosno špaleta, kobasice, žlomprt (ombolo), panceta, sladak kruh. Osim mesa, jaja i luka, na blagoslov se nosilo i malo vina. Na vazmeno jutro, nakon molitve jela bi se blagoslovljena hrana, a posebno vjerovanje je da se mora prvo zagristi luk, da te ne ujede zmija.
– Va jutro se nosilo na ti dan Vazna blagoslovit. Kad bi bila prišla pokojna mat doma bi rekla par besed za stolon, bi zmolili Oče naš, Zdravo Marija i Pokoj vječni, molitvu za si pokojni ča su bili iz te fameje, i onda bimo stali si čisti za stolon, saki svoje jaje, pa bimo se bili tuckali, jedan do drugega ili na drugi kraj stola. Kemu se jaje ni telo lupiti bi rekli da je poredan ili ima puno grijehi. Mladi luk smo točali va sol. Obavezno, da te zmija ne uji. Za južina se storila juha z kokošuon, šugo, fuži, kapuz... Za Vazan se od slatkega delalo pinco i štrudel. Tijesto slatko kakor za pinco, z jabuki, orehi, cukeron i marmeladi. Storilo se frituli, ono ča je ki imeja. Ni se puno trošilo, nego se je šparalo, prisjetila se Zdenka Jakus.
U Istri je duga tradicija ukrašavanja jaja, pisanica koje simboliziraju život, za što se često koriste prirodne boje. Jaja se farbaju kuhanjem u ljuskama od luka ili s koprivom.
Za otroki pletenice
– Jaja se piturijevajo z lušpon od luka, more se i pokrivon. Ja san hi, naputila me jena žijenska, stavila kuhat va črno vino, teran. Lijepa prido, črna i sjajna kako da si hi z lakon pitura, pohvalit će se Zdenka Jakus.
Od slatkog tijesta za pincu, samo bez grožđica, spremale su se jajarice, posebno oblikovane slastice za djecu, od tri trake ispletene pletenice u koje se umetalo kuhano jaje. Radili su se i kolači u obliku ptice, ali bez umetnutog jaja, a zvali su se tići.
– Za otroki se delalo pletenice, jajarice, a naša nona je delala tići. Nan je to bilo kako da se danas dica vesele kinder jaju, a nan je biv tić, usporedila je Zdenka nekadašnje i sadašnje prilike te otkrila svoj recept za pincu.
– Za moja pinca gre jena kila moki, dvajset deki cukera, mlijeka pol litri, jedan naribani limon, deset do dvajset deki grojza namočeneh va rume ili va rakija, kako ki štima... To je za jenu fameju od sedam od njih, ovisi koliko je kapaca jest. Ne jiš samo pinco, jiš i jaja i luk, špaleto, klobasice, a pinca more durati i do Malega Vazna, čak bi i trijebalo, i za Mali Vazan se fini pojest sve to ča je ostalo od Vazna, kazala je.
Pinca se radi otprilike tri sata. Potrebno je kilogram brašna, 20 dkg šećera, 5 decilitra mlakog mlijeka, 8 dkg maslaca ili masti, naribana korica jednog limuna i jedne naranče, 10 dkg grožđica namočenih u rakiji, dva cijela jaja i još dva žutanjka, i jedna i pol kockica svježeg kvasca. Od svih sastojaka treba zamijesiti tijesto, pustiti ga da odstoji sat vremena, premijesiti i pustiti da se diže još sat vremena, staviti peći, u zagrijanu pećnicu na 180 stupnjeva otprilike jedan sat, ili na ugnjišću pod črepnjon od 45 do 50 minuta. Nije jednostavno peći je na ugnjišću, treba paziti jer pinca može pregoriti ili biti nedovoljno pečena. Neki pincu premažu žumanjkom, no Zdenka je premaže maslacem da joj kora bude rahla.
Pinco va pince
Za razgovor kod ognjišta u Damijanićima, naša domaćica pripremila je svoju gastroverziju pince, pincu pečenu u pinci ili kako je rekla na svom žminjskom govoru – pinco va pince.
– Najprvo san spekla jeno pinco z grojzen i pokle san umijesila prečižo. Ali bez grojza. Kada se ta ista spekla, san porezala koro do žutega i oko nje zamotala novo tijesto, puštila neka se malo skisa i stavila jopet va peć, prepričala je Zdenka Jakus, nadaleko poznata promotorica istarske gastrotradicije, veteranka žminjske preduskrsne fešte, uz Miranda Mužinu, ujedno i njezina idejna začetnica.
U Žminju već godinama organiziraju gastromanifestaciju Istrijanske pinci pod čerepnjon na ugnjišće. Žminjske domaćice uoči najvećeg kršćanskog blagdana pripremaju uskrsnu slasticu na starinski način i prenose tradiciju na mlade generacije. Rijetkost je vidjeti da se pince pripremaju na starinskom ognjištu, i to pod čerepnjon.
– Da se ne zataru užanci, neka ostane kako se jedanput delalo, poručila je Zdenka Jakus.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
