"Istra, pa donekle i Slovensko primorje, bili su prvih godina poslije rata, sve do 1949. godine, nekakvo pastorče u FNR Jugoslaviji, iako se narod Istre svojom visokom nacionalnom sviješću samoinicijativno rujanskim odlukama donesenim u Pazinu opredijelio za novu Jugoslaviju i za nju se nepokolebljivo borio".

Tako je počeo svoj članak "Moša Pijade i Istra" beogradski novinar i publicist Slobodan Nešović (1908.-2003.), koji je objavljen 1988. godine, a članci se odnose na znanstveni skup Pazinski memorijal, održan 1982. godine.

Bez sluha za potrebe Istre

O potrebama ovog naroda, dugim fašističkim ugnjetavanjem i odnarođivanjem namučenog, ekonomski osiromašenog i opljačkanog i kulturno zaostalog, piše Nešović, kao da nitko u novoj državi nije vodio dovoljno računa. Kao da se za nevolje Istre nije znalo, tako da je ona i dalje zaostajala u koraku sveopće obnove, izgradnje zemlje i njenoga ekonomskog i kulturnog preobražaja.

To je, nažalost, nepobitna činjenica koja nikoga ne opravdava. Za potrebe naroda ovoga kraja nije bilo dovoljno sluha ni u federalnom centru Zagrebu ni u središtu Federacije, u Beogradu.

Prateći svakodnevno rad Savezne vlade i Savezne skupštine, napominje Nešović, nikad nisam tih prvih godina, sve do listopada 1948. godine, uopće čuo ni od članova vlade ni od poslanika iz Hrvatske, pa ni od poslanika ovoga područja nijednu riječ o Istri i velikim potrebama njenog naroda, iako su mnogi političari iz drugih republika nastojali da što više izvuku iz opće društvene kase za svoje republike i svoja uža područja iz planiranih i budžetskih okvira Republike Hrvatske i Federacije.

Novooslobođeni krajevi

Tek krajem listopada 1948. godine došlo je do izvjesnih promjenama u politici prema tzv. novooslobođenim krajevima. Maršal Josip Broz Tito potegao je prvi potez: Prezidijumu Narodne skupštine FNRJ dostavio je prijedlog za osnivanje posebnog Ministarstva za novooslobođene krajeve, što se odnosilo na Istru, Rijeku, Zadar, jadranske otoke i Slovensko primorje.

Dokument, što ga je potpisao predsjednik vlade FNRJ, ministar narodne obrane, maršal Jugoslavije J. B. Tito, glasi: "Vlada FNRJ smatra da je radi specifičnosti prilika u novooslobođenim krajevima pripojenim teritoriji FNRJ potrebno da se odrede posebni programi koji će se baviti isključivo organizacijom vlasti i privrede u tim krajevima kao i cjelokupnom problematikom društvenog, ekonomskog i kulturnog života tih krajeva u cilju njihovog unapređivanja, povezivanja i izjednačavanja s ostalim krajevima naše zemlje. U tu svrhu potrebno je da se u Vladi FNRJ formira novo ministarstvo koje će kao savezno-republičko ministarstvo izvršavati ove zadatke preko odgovarajućih ministarstava u onim narodnim republikama čijem teritoriju su novooslobođeni krajevi pripojeni. Predlažem stoga, da Prezidij Narodne skupštine FNRJ, na osnovu čl. 74. tač. 15. Ustava FNRJ, izvoli donijeti ukaz kojim se u Vladi FNRJ osniva novo ministarstvo, Ministarstvo za novooslobođene krajeve kao savezno-republikansko ministarstvo.

Smrt fašizmu – Sloboda narodu!"

Prijedlog je bio ozakonjen već 23. listopada 1948., a novo ministarstvo, na čelu s Većeslavom Holjevcem, počelo je djelovati u 1949. godini kada su neke društvene kase bile prazne za te svrhe. „To su bile godine u kojima su zemlje Informbiroa, politikom izolacije i privredne, sabotaže stavile Jugoslaviju u veoma težak ekonomski položaj. Otkazale su sve ugovore i sporazume da bi nas primorale da se odreknemo svoje nezavisnosti, da bismo se priklonili Staljinu“, piše Nešović.

U takvim uvjetima ni to posebno ministarstvo, uspostavljeno s velikim zakašnjenjem, nije moglo bogzna što učiniti.

Špotanje poslanika

Novinar i publicist Slobodan Nešović, dalje priča priču o Moša Pijadi, čiči Janku, kako su ga nazivali:

- Ovom prigodom moram kazati ono što mi je ostalo u sjećanju kad sam prigodom osnivanja novog ministarstva govorio o Istri s Mošom Pijade, tada potpredsjednikom Prezidijuma narodne skupštine. Poslije jednog iscrpnog razgovora koji sam vodio u Kopru s pukovnikom Milošem Stamatovićem, šefom vojne uprave Zone B STT, i poslije prvog svog obilaska Istre, prenio sam drugu Moši da su naši novooslobođeni krajevi, Istra i Slovensko primorje – iako su oni, kako je to Tito rekao 'najljepša pobjeda našeg oslobodilačkog rata' – zapostavljeni, zaostali, da nisu kročili ni korak naprijed iz onog stanja u kojem ih je držala fašistička Italija. Moša se na to malo brecnuo na mene, ni kriva ni dužna:

- Eh, ti malo pretjerao! Nije baš tako. Ali, da li mi ovdje možemo sve znati ako istarski poslanici ne pokreću probleme svog naroda? Pa jesi li kad u ovoj Skupštini čuo da je itko od tih poslanika rekao i jednu riječ o potrebama i nevoljama toga kraja? Nitko ni riječi. A dok se dijete ne zaplače, majka ga se ne sjeti i pored sve njezine ljubavi. Svi su oni govorili – nemuštim jezikom! Ali sada će sve, nadajmo se, poći nabolje. I zaista, u dokumentaciji Narodne Skupštine FNRJ i Savezne narodne skupštine za razdoblje 1945.-1954. ostalo je zapisano da su istarski poslanici Dina Zlatić i Dušan Diminić (koji je bio vrlo aktivan u Zakonodavnom odboru Saveznog vijeća) govorili ili kao izvjestitelji Odbora ili o općim zakonskim prijedlozima, a Julije Beltram, delegat za Kopar i Buje, samo je, kao Talijan, pozdravio Saveznu narodnu skupštinu (25. X. 1954.).

Rovinjski atelje

Kad je 1955. godine k meni u Rovinj došao Moša Pijade sa svojom suprugom Lepom Pijade-Nešić, govorio je s ushićenjem o Istranima i Istri, te izrazio želju da i on u Rovinju stvori sebi atelje:

- Ovaj vaš, a nadam se i u skorim danima i moj Rovinj, sa svojim šumovitim otocima pravi je biser Istre. Ovdje ću do mile volje slikati, u tišini, bez telefona, a svoj štafelaj postavljat ću gdje god mi se oko zaustavi na ovoj oplemenjenoj ljepoti.

I odabrao je jednu od starih napuštenih zgrada. Fotografirao sam ga ispred rovinjske cisterne s Milanom Iskrom, Jakovom Poldrugovcem, Đordanom Paljagom, Marijom Božićem i Antonijem Bormeom. Moša Pijade obratio se Iskri, predsjedniku općine: "Mi smo se usmeno dogovorili, ali to treba i pismeno utvrditi, sačiniti ugovor".

"To ćemo mi sve lako načiniti, samo nam vi opet uskoro dođite", odgovorio mu je Iskra.

Međutim, umjesto da ponovno s Brijuna, kako je obećao, dođe u Rovinj, Moša je uputio Iskri pismo u kojem žali što mora odustati od svoje namjere. Razlog će reći kad opet dođe u Rovinj.

Pri prvom susretu s Mošom, upitao sam ga: "Zbog čega, Čiča, odustadoste od kuće i ateljea u Rovinju?"

"Mani me" – rekao je zlovoljno – zato što su mi na Brijunima rekli da ne mogu izdržavati moje osiguranje. A kakvo osiguranje treba slikaru kad više ne bude ono što je danas".

Dvije godine kasnije Moša Pijade je preminuo u Parizu, ne ostvarivši svoju želju da se ponovno sav posveti slikarstvu, da osjeti ono zadovoljstvo koje je imao kraj svog štafelaja, oslobođen svakodnevnih briga revolucionara i napora državnika, da se osvježi i pomladi na rovinjskoj rivi, na njegovim otocima, u borovoj šumi u kojoj se nije mogao nadisati čistog zraka kad smo išli prema Punti Korente, gdje je uživao u sunčevom smiraju, u trenutcima kad se bonacom u svojoj raskoši rasula sunčeva rumen.

Tako novinar i publicist Slobodan Nešović ostavi pisanog traga o Istri i o Moši, čiča Janku, koji nije doživio da živi i stvara u Rovinju.

Životopis

Moša Pijade, jugoslavenski političar (Beograd, 4.siječnja1890.– Pariz, 15.ožujka 1957.) se nakon studija slikarstva u Münchenu i u Parizu, vratio u Beograd, gdje je radio kao novinar, a od 1913. kao profesor crtanja u Ohridu. Godine 1924. otvorio je u Beogradu ilegalnu tiskaru, u kojoj je tiskao partijsko glasilo Komunist, zbog čega je bio osuđen na dugogodišnju robiju u Srijemskoj Mitrovici i Lepoglavi (1925. – 1939.). Kada je Kraljevina Jugoslavija u Travanjskome ratu 1941. doživjela vojni slom, otišao je u Crnu Goru i pridružio partizanima. Za Drugog svjetskog rata i kasnije bio je jedan od najbližih suradnika Josipa Broza Tita. Nakon rata bio je predsjednik Ustavotvornog, a zatim Zakonodavnog odbora Narodne skupštine FNRJ, pa potpredsjednik Saveznog izvršnog vijeća, kada je izabran za predsjednika Savezne narodne skupštine.

Povezane vijesti

• Uz blagdan Velike Gospe nadnaravni događaj u supetarskoj crkvi na Badnjak 1721. godine: IKONA CRNE GOSPE JASNOGORSKE PROPLAKALA U SRCU ISTRE
• Istarska duhanska priča počela je još krajem 19. stoljeća: SAMO JOŠ KANFANAR MOTA CIGARETE
• ZRCALO VREMENA: Prvi put u svojoj povijesti narod Istre uzeo kormilo u svoje ruke