Obrazovanje mora pronaći novi ritam i melodiju, zaključio je svoje predavanje dr.sc. Boris Jokić na nedavnoj znanstvenoj konferenciji u Puli posvećenoj odgoju i obrazovanju, u organizaciji pulskog Sveučilišta. Vodeći hrvatski stručnjak iz područja odgoja i obrazovanja, voditelj Kurikularne reforme iz 2016. godine poručio je da djeci i mladima trebamo omogućiti da sanjaju i ostvare svoje snove po mogućnosti u Hrvatskoj. S tom smo porukom i započeli razgovor.

- Obrazovanje je uvijek povezano sa snovima, kako snovima mladih ljudi tako i snovima društva da ostvari pozitivne ciljeve. Ona društva koja se fokusiraju na djecu i mlade, poštuju njihove želje, nade i snove i koja istovremeno imaju viziju kako upravljati sustavom odgoja i obrazovanja, imaju veću šansu u budućnosti. To su društva koja će uspjeti.

- Kako ocjenjujete Hrvatsko društvo danas?

- Hrvatsko društvo obilježeno je globalnim trendovima koji se prije svega odnose na izrazitu polarizaciju. Također, pod utjecajem smo sve veće individualizacije kao i digitalnih tehnologija. Ta tri trenda uvelike utječu na naše živote. Kao društvo imamo potencijal živjeti puno bolje i sretnije nego što trenutno živimo. Osobno smatram da političke elite koje upravljaju hrvatskim društvom nedovoljno rade na tome da razmisle o svakom pojedincu bilo da on ima pet, 15, 55 ili 85 godina. Kada bi u svojim potezima političari kretali od perspektive pojedinca i njegove borbe, uvjeren sam da bismo imali bolje politike, a time i kvalitetnije i zdravije živote.

- Odgovor na pitanje "što ćeš biti kada odrasteš" u vašem istraživanju upućuje na optimizam. Spomenuli ste da velik broj djece želi biti učitelj ili liječnik i neka od srodnih profesija u zdravstvu.

- Aspiracijski profil društva kada ga gledate kroz perspektivu 14-godišnjaka je zapravo jako zadovoljavajući. Svoje karijere oni vide u nekoliko sfera, prije svega u domeni biomedicine i zdravstva. Osim toga zanimljivo im je područje informacijsko-komunikacijske tehnologije. Tu je i važan interes za zanimanja povezana s radom s ljudima koja uključuju učiteljska i zanimanja poput psihologa, pedagoga, logopeda i ostalih rehabilitacijskih profila. Osim toga, dio naših mladih ljudi svoju budućnost vidi u uslužnim djelatnostima što je za ekonomski profil Hrvatske dosta važno. Dobra je to slika, ali jako je problematično ako se nastavi ono što se već sada događa, a to je da dobar dio njih svoje snove i potencijale ostvaruju izvan granica Hrvatske.

- Mnogi današnji predškolci već čitaju, govore engleski, upili su mnoštvo znanja jer su izloženi informacijama putem raznih platformi. Kakva škola je njima potrebna, u kakvo se obrazovanje nove generacije mogu uklopiti?

- Svakom su učeniku u sekundi dostupne informacije preko digitalnih tehnologija, a uskoro će im uz pomoć umjetne inteligencije biti dostupna i rješenja složenih problema. Obrazovni sustav koji je dominantno zasnovan na usvajanju i reprodukciji činjenica i temeljen na uskoj predmetnoj orijentaciji, dugoročno nema šansu. Za opstanak u doba umjetne inteligencije potrebno je temeljito promijeniti obrazovanje. Nužno je djecu i mlade stavljati u situacije u kojima su sposobni riješiti problem i donijeti odluku, bez obzira idu li u prvi razred osnovne ili treći srednje škole i bez obzira obrazuju li se u gimnaziji ili medicinskoj školi. Od prvog razreda osnovne škole mora ih se poučavati kako učiti. Potom važno je kod njih poticati sposobnost kritičkog mišljenja, ali isto tako bez obzira na predmet, poticati kreativnost i inovativnost. To je i okružje u kojem će raditi na zadacima gdje ih se ne sili nego potiče na suradnju i komunikaciju. U takvoj školi važno je svakodnevno raditi na osobnom i socijalnom razvoju učenika, ali i njihovim znanjima i vještinama upravljanja obrazovnim i profesionalnim putem.

Škola je to u kojoj mladi ljudi postaju aktivni građani, a ne poslušnici lažnim autoritetima, interesnim skupinama, novcu ili još gore pokvarenim političarima. E sad, ta se škola možda čini kao znanstvena fantastika. Međutim radi se o ideji koju su izradile tisuće ljudi iz dječjih vrtića, škola i fakulteta prije više godina u okviru Cjelovite kurikularne reforme. Ljudi iz Pazina, Rovinja, Pule, Žminja…, ljudi koji rade i žive taj posao. Ne volim koristiti retrovizor sjećanja, ali nije to bila reforma nekog predmeta, onog što se uči iz hrvatskog jezika ili fizike. Prije svega radilo se o želji da pomaknete cijeli sustav i društvo prema znanjima i vještinama koje bi mladim ljudima omogućile da se junački hrvaju sa životom koji žive i koji im tek slijedi. Nadi da ćete im dati mišiće i svijest kojoj ništa neće moći učiniti ni roboti ni umjetna inteligencija.

- Je li ostao neki trag od te ideje o promjeni?

- Znam da mnogi to ne vole čuti, ali ta je reforma odavno mrtva.

- Ipak, ta vizija koju je radilo puno ljudi mora ostati nekome negdje u malom mozgu.

- Vizije mogu postojati, međutim puno je važnije kada se one pokušaju materijalizirati. To zbog politike ovdje nije bilo moguće. Hrvatska je tada imala nevjerojatnu priliku da taj potencijal iskoristi. Nažalost, iskustva u različitim društvima pokazuju da se takve prilike ukazuju vrlo rijetko, a ostvaruju još rjeđe.

- Hrvatska nije ušla kroz tu ključaonicu koja se tada otvorila.

- Moje iskustvo je da smo mogli uspjeti. Javit će se sigurno ponovno prilika. Osobno ću pomoći svakome tko se odvaži pokušati ako je neovisan od sitne svakodnevne politike i uvijek prisutnih ciljeva određenih interesnih skupina.

- Iskustva iz pandemije pokazala su da djeca žele ići u školu radije nego da imaju nastavu pred računalom. To je potvrdilo i vaše istraživanje.

- To su jako dobri nalazi jer da se u siječnju 2020. godine pitalo mlade ljude žele li klasičnu školu u drvenoj klupi ili školu u kojoj će moći pratiti nastavu iz kreveta a mama će im u krevet donijeti topli sendvič, bez obzira jesu li iz Oprtlja, Požege, Zagreba ili Amsterdama, većina bi rekla "daj taj topli sendvič". Međutim, naša istraživanja iz 2021. i 2022. godine pokazala su da većina mladih ljudi, bez obzira imaju li 10, 13 ili 17 godina, preferiraju klasičnu nastavu u staroj dobroj školi. Ona im se čini smislenijom i zanimljivijom. Osnovni razlog za to je ljudski kontakt. O školama se često misli kao o proizvodnim pogonima u kojima pod određenim uvjetima i u strogom ritmu mozgovi rastu. Naivno je to shvaćanje, jer je škola puno složeniji sustav. Škola je mjesto učenja, ali prije svega to je prostor odrastanja, zabave, prvih ljubavi. Škola je i mjesto sukoba, prvih negativnih ponašanja poput cigarete iza školske zgrade u 7. osnovne. Ta naša škola je i mjesto u kojem stječeš osjećaj da si u nečemu uspio. Mjesto je to sitnih izdaja i, još važnije, prijateljstava koja ostaju do kraja života. U njoj stječeš povjerenje i odnos prema starijima. Na škole i dječje vrtiće bismo kao društvo trebali gledati drugačije, a posebice se to odnosi na one koji rade u njima. To nisu samo ljudi koji predaju neki predmet, već prije svega oni koji uz nas odgajaju našu djecu. Oni zaslužuju naše poštovanje.

- Govorili ste i o nedostatku povjerenja kao velikom problemu naše zajednice. Može li se živjeti bez povjerenja u ljude?

- Bijedan je takav život. Osobno smatram međusobno povjerenje ključnim elementom opstanka ne samo našeg društva, već i ljudskog roda. Naše istraživanje kojim pratimo povjerenje djece i mladih ljudi u različite strukture ukazuju da vjeruju gotovo isključivo roditeljima.

- Indikativna je izjava jednog srednjoškolca iz Dalmacije kojeg ste citirali na predavanju, a koji je rekao: "Ja ti nikome ne virujem. Niti sebi. Jedino svojoj materi ponekad."

- To ukazuje da kao zajednica ne činimo dovoljno da pokažemo da se u životu treba vjerovati drugima. Naravno, u životu ćete naletjeti na varalice i budale koje će vas prevariti, ali većini ljudi se zapravo može vjerovati. Može se vjerovati i onom susjedu koji živi ispod vas i koji se brine za vašu mačku. Isto tako neće vas zeznuti niti učiteljica ni prodavačica u trgovini. Može se vjerovati, ako hoćete, i sucima, pa i nekim političarima. Međutim, ako zavlada klima nepovjerenja u društvu, onda smo blizu toga da izgubimo sposobnost zajedničkog djelovanja.

- Ima li tu odgovornosti akademske zajednice?

- Osobe u akademskoj zajednici i oni koji imaju pozicije u društvu nedovoljno razmišljaju o svojim riječima i postupcima. Istovremeno, čini mi se da nisu dovoljno hrabri i vode se često sitnim ciljevima na klijentelističkim osnovama. Klijentelizam znači da ćete se prodati za dva radna mjesta ili novi studijski program, a zauzvrat nećete dovesti u pitanje političke moćnike i interesne skupine. Uloga akademske zajednice je upravo ta da dovodi u pitanje te lažne društvene autoritete i razotkriva nepodopštine koje oni rade u Hrvatskoj. Ako ljudi poput mene koji imaju određenu financijsku i profesionalnu sigurnost neće postavljati pitanja, onda ne znam zašto to očekujemo od nekog tko ima 16 godina? Ako ne vidi da ja to radim i da sam spreman izložiti se za ideje i ideale bolje Hrvatske, zašto bi moj nećak ili kćer to radili?

- Ali kako osigurati povjerenje u ovakvoj političkoj sredini?

- Politika je ta koja diktira ritam povjerenja u društvu. Ista se ta politika u našoj zemlji 2023. svodi na banalne birtijaške svađe, prijepore, podmetanja, vrijeđanja u kojima premijer sa sabornice govori saborskoj zastupnici "aufiderzen". U kojoj predsjednik zemlje i predsjednik Vlade međusobno godinama izmjenjuju uvrede bez mogućnosti da u vrlo složenom svjetskom trenutku sjednu za stol. Čime ti političari zaslužuju povjerenje? Kakvo to mišljenje imaju o sebi, a kakvo o nama kao građanima? Sve ono čega se u svakodnevnom životu sramimo, postalo je dio javnog govora i političkog djelovanja. Svi koji djeluju u javnoj sferi, a tu uključujem i sebe, svojim bi djelima i komunikacijom trebali graditi hrvatsko društvo. Činiti ga boljim i privlačnijim za život na način da mlada osoba poželi studirati u Puli i da kad dođe vrijeme da odluči hoće li pokušati naći posao u Münchenu ili Poreču, odabere svoj grad, Istru i Hrvatsku.

- Društvene mreže bitno su negativno utjecale na povjerenje i odgovornost ljudi.

- Sigurno. Komunikacija preko društvenih mreža i činjenica da svatko može anonimno pisati o svakome uvelike smanjuje odgovornost autora. Pucanj iz zasjede bez posljedica, osim onoga ili onih o kojima se govori ili piše. Sve to uzrokuje da sve više komuniciramo s onima koji misle kao i mi, a to dodatno polarizira društvo. Na kraju ispada da smo podijeljeni kao nikad prije, a tome nije tako. Ljudska povijest i znanost ukazuju da imamo slične probleme bez obzira jesmo li katolici, pravoslavci, muslimani, agnostici ili ateisti. Ljudi su krvavi ispod kože i najčešće dobri i pozitivni bez obzira jesu li Hrvati, Talijani, Srbi, Kamerunci ili Šveđani. Ljudska je priroda takva da je osnova naše sreće i naših problema ista. Komuniciranje u zatvorenim krugovima onemogućuje da vidimo ne samo tuđu sreću, nego i tuđu muku. Jer kada bismo zbilja pogledali, vidjeli bismo da je ta muka vrlo slična našoj. Još važnije, tuđoj sreći bismo se radovali zajedno. U tom podijeljenom svijetu i našim odbrojanim danima treba činiti sve da mržnje bude što manje, a da ljubav prema drugome pobjeđuje sve nacionalne, religijske, društvene, ekonomske, rasne i rodne prepreke.

Povezane vijesti

• Mladi izlazak iz siromaštva vide u obrazovanju i odlasku u inozemstvo
• Hrvatska po izdvajanju za sigurnost u vrhu EU-a, a za obrazovanje na - začelju
• Novim zakonom drukčije strukovno obrazovanje