Andrija Maričević, 76-godišnjak iz Malog Lošinja, dugogodišnji je turistički djelatnik, bivši zaposlenik Hotelskog poduzeća Jadranka u Malom Lošinju i hrvatski branitelj kojemu je zbog sudjelovanja u Domovinskom ratu u kojem je bio pet godina dijagnosticiran PTSP zbog ratnog sindroma. Odrazilo se to na njegovo zdravlje, depresiju u kojoj se našao i nesanicu zbog koje je dugo patio i, kako kaže, više puta razmišljao o suicidu.

- Prošao sam veliku katarzu. Izračunao sam da sam zbog nesanice koja me pratila 25 godina ukupno u tom razdoblju spavao možda 12 dana i 12 noći. Potražio sam liječničku pomoć, dobivao razne lijekove, ali nije pomoglo. Postao sam i suicidalan. Otišao sam i u Psihijatrijsku bolnicu Vrapče na tretman usnivanja sna jednu noć. Tamo mi je dr. Vidović izbacio dotadašnje lijekove jer je rekao da je to kemija koja me trovala i dao mi dva nova lijeka. Rekao mi je da će mi ti novi lijekovi pomoći da zaspem i to u drugom tjednu nakon uzimanja lijekova, najprije 2-3 sata, a u trećem tjednu koji sat više, a zatim bih trebao normalno spavati barem 5-6 sati u noći, priča nam Andrija te nastavlja.

Šest mjeseci bez sekunde sna

- Međutim, ništa od toga, nisam zaspao ni sat u ta tri tjedna. Dobio sam kiselinu u stomaku, stalno povraćao, jezik mi je postao crven i pekao me kao da je na žaru, a spavati nisam mogao šest mjeseci u komadu. Rekli su mi da sam medicinski fenomen kada ne mogu zaspati šest mjeseci ni sekunde. Bilo je to 2018. godine. Više sam puta razmišljao o suicidu jer sam doma imao pištolj magnum koji sam donio s ratišta kao trofej. Više sam ga puta prislonio na čelo, ali mi je kćerka dala motivaciju da živim. Kako i dalje nisam mogao zaspati, želio sam si oduzeti život sve dok nisam na TV-u vidio reklamu za tablete magnezija za san i počeo ih koristiti. To je djelovalo, uzimao sam te tablete i napokon nakon desetak dana počeo pomalo spavati po nekoliko sati a od 2019. i normalno. Za mene je to bila renesansa, preporod, novi život. Sve sam prebrodio, ali za PTSP kojih ima više vrsta jedan mi je znanstvenik rekao da nema pravog lijeka, govori Andrija.

Kaže da je u tih šest mjeseci 2018. godine, noću, kada nije mogao oka sklopiti, pokušavao čitati raznu literaturu, hodao po kući, gledao TV, šetao i lupao glavom o zid te u nekoliko navrata držao pištolj na čelu jer mu se više nije dalo živjeti bez sna. Danas je drugi čovjek i kaže da bi mu, gledajući iz današnje perspektive, bilo žao da se ubio, a o tome je razmišljao stotinjak puta.

- Do danas je po nekim procjenama 1.800 branitelja sebi oduzelo život, a u Vrapču su mi rekli da se samo tamo godišnje ubije četiri-pet hrvatskih branitelja. Ja sam se izvukao pa bih svim hrvatskim braniteljima poručio da ne dižu ruku na sebe jer rješenja za izlaz postoje, samo trebaju potražiti stručnu pomoć. Trebaju više odlaziti u prirodu, šetati i baviti se rekreativnim sportom, a ako nisu zadovoljni lijekovima, neka pokušaju s biljnim preparatima. Rješenja i izlaza ima. Ja sam to iskusio, kaže Andrija.

Čudo u Istarskim toplicama

Odbio je, pojašnjava, ponudu Ministarstva branitelja za proglašenjem invalidnosti od 20 posto jer nije želio zbog sto kuna više biti proglašen invalidom. Danas mu Ministarstvo nudi pomoć, njegovateljicu, odnosno skrbnicu koja bi mu pomagala, ali ni to ne želi. Radio je 12 godina u Njemačkoj gdje mu danas živi sin pa uz njemačku mirovinu s našom ima oko tisuću eura primanja što mu je, kaže, dovoljno za ugodan život. S njim smo razgovarali u Istarskim toplicama gdje je pronašao rješenje za jedan svoj drugi zdravstveni problem.

- Ovdje sam prije korone dolazio dugi niz godina. Prije tri godine otvorila mi se rana na nosu, moja liječnica mi je rekla da se radi o velikoj infekciji koja se može pretvoriti u karcinom kože. Koristio sam neki lijek, liječnica mi je tu ranu pošpricala i dala neku mast, neko vrijeme je to djelovalo, ali mi se rana opet otvorila i krvarila. Prije dvije godine PTSP je eruptirao i u dva mjeseca pao sam nekih pedesetak puta, sav sam se porazbijao. Bio sam hospitaliziran dva mjeseca u bolnici u Lošinju i posjetio me jedan suborac. Rekao sam mu da ću, ako mi ne bude bolje, sam okončati život jer ne želim završiti u invalidskim kolicima. Rekao sam mu da ću se zaletjeti autom u more, on me otkucao policiji i oni su mi oduzeli vozačku i ključeve auta, a bolnica je zatvorila vrata. To me spasilo.

Jedan doktor mi je rekao da je sezona tek počela i da se idem svaki dan sunčati i da ne pravim gluposti. To sam i učinio, sunčao sam se po dva-tri sata na dan i bolovi su nestali, u koljenu, kukovima i kralježnici. Danas mogu plesati i biti aktivan u bilo čemu zahvaljujući suncu. Došao sam u Istarske toplice zbog ljekovite termalne vode, s otvorenom ranom na nosu i krvarenjem što me je izluđivalo jer nikako nije prolazilo. Prvoga dana nakon pola sata u bazenu sa sumpornom i termalnom vodom rana mi se zatvorila, krvarenje je prestalo i, eto, već pet dana je sve u redu. Rana se zatvorila i vjerojatno se više neće otvoriti. To je Božje čudo, ja sam ponovno rođen. Da nisam ovo sada zaliječio, tko zna što bi bilo. Da mi Istarske toplice nisu pomogle, jer mi je to bila zadnja stanica, ja bih se ubio jer sam posljednjih 15 godina bio suicidalan zbog PTSP-a zadobivenog u Domovinskom ratu, dugogodišnje nesanice i ove otvorene rane na nosu koja je zaliječena u Istarskim toplicama zahvaljujući vrlo visokoj kvaliteti vode, koja ima jaka balneološka svojstva po sumporovodiku, radioaktivnosti, mineralnom sustavu i temperaturi, kaže Andrija.

Razočarao se u HDZ i politiku

Andrija je na Malom Lošinju bio i predsjednik lokalnog HDZ-a, ali se razočarao u politiku.

- Bio sam toliko zagrižen za svoju domovinu da sam otišao u rat s 45 godina i bio spreman na sve, i život dati. Volio sam predsjednika Tuđmana koji je stvorio našu domovinu, ušao sam u HDZ i bio predsjednik lokalne organizacije te stranke, ali sam se razočarao zbog lopovluka, kriminala, korupcije i svega ostalog lošeg. Zbog toga sam prije 15 godina izašao iz HDZ-a i prešao u HSLS. Mislio sam da će s Plenkovićem sve biti bolje, ali nije, sa žalošću promatram stanje u našoj državi, ja a ni ostali branitelji nismo se za to borili. Mislio sam da će Hrvatska biti druga Švicarska, što je i mogla s obzirom na resurse koje imamo. Volim svoju domovinu, ali s ovakvom Vladom u koju nemamo povjerenja Hrvatska ne može daleko stići, smatra Andrija.

Iako su mu 74 godine, radi kao turistički vodič za njemačko govorno područje, govori još talijanski, a služi se i engleskim. O turizmu danas kaže: "S obzirom da sam studirao turizam i u njemu proveo 30 godina, mogu reći da naš turizam napreduje i ide u dobrom pravcu, ali najviše me strah nečistoće mora, devastacije obale i prostora i prenapučenosti vilama, apartmanima i kućama za odmor. Treba kontrolirati izgradnju i ne zatvarati plaže jer stranac koji kupi hotel želi zatvoriti plažu, a to ne smijemo dozvoliti. Plaže moraju ostati javne, smatra Andrija Maričević koji sada normalno spava i živi, a s obzirom da mu se stanje iz temelja popravilo, želi doživjeti duboku starost. Pomoći će mu, kaže, i dobra mirovina, a volio bi da i hrvatski branitelji imaju dobro zdravlje i toliko novca da mogu dostojno živjeti.

Povezane vijesti

• Matić zbog prijetnji isključio struju u šatoru u Savskoj
• Ministarstvo poboljšava palijativnu skrb za branitelje
• Insomnia - na rubu ponora