RAZGOVOR
Dr. Renato Matić, sociolog i sveučilišni profesor: "Istra je pljusku Mussoliniju i fašistima opalila još prije stotinjak godina"
DR. Renato Matić (foto: Marko TODOROV /CROPIX)
Sociolog Renato Matić upravo je objavio novu knjigu koja tematizira istarsku povijest dvadesetog stoljeća. Riječ je o djelu „"Društvo i otpor fašizmu - Istarski poučak i globalni izazovi", o kojem smo ovom prilikom razgovarali.
- Koji su bili Vaši razlozi da napišete knjigu "Istarski poučak" o pojavi antifašizma u Europi kao preteče svih drugih antifašističkih pokreta?
- Nekog sličnog rada još nema, a ta spoznaja, točnije povijesna činjenica ipak nije nešto svakodnevno. Istarski antifašizam je činjenica koja postoji stotinu godinu, o pojedinim se događajima u smislu otpora govorilo, ali nije se, barem u domaćem, prihvaćenom narativu nazivalo antifašizmom.
Pod antifašizmom se svo vrijeme smatrao pokret koji je krenuo 1941. pod okupacijom, kada više, kao ni za sve napadnute zemlje, nije bilo izbora. Jednostavno, osjetio sam osobni interes za tu temu, a sve je počelo 2016. godine kada me Milan Radošević pozvao da budem jedan od promotora zbornika o istarskom antifašizmu. Na kraju izlaganja sam rekao da se približava stogodišnjica prvih događaja koji bi se konačno trebali nazvati pravim imenom, a to je antifašizam. Odmah po završetku, kroz spontani razgovor, počela je neprekinuta suradnja s kolegom Radoševićem. Najprije smo pokrenuli projekt "Stoljeće europskog antifašima.
Istra između lokalnog i globalnog", na kojemu je, uz nas dvojicu kao voditelje, surađivalo i nekoliko poznatih istarskih intelektualaca, poput Vedrana Dukovskog, Igora Jovanovića, Davida Orlovića, Igora Šaponje, Alena Tafre i Stipana Trogrlića. I konačno smo zadnje dvije godine Milan Radošević kao povjesničar i ja kao sociolog, kroz dvije knjige, istjerali tu temu do kraja.
Spirala zla
- Knjiga se zove "Istarski poučak". Poučak je u tome da je Istra bila prva antifašistička regija u Europi?
- Prije svega, treba reći da "Istarski poučak" nudi cjelovitiju perspektivu o temi antifašizma i sam po sebi može biti vodič k raskrinkavanju i odustajanju od ideološki opterećenog pogleda. Kad kažemo ideološki opterećen pogled, riječ je o redukciji ideje i prakse ukupnog otpora fašističkom nasilju u nekakav zatvoreni mit, što dovodi do toga da se sam se pojam antifašizma ponavlja poput mantre bez razumijevanja ukupnog sadržaj.
Za cjelovito shvaćanje povijesti hrvatskog naroda iznimno je važna, a zanemarena istina da su upravo Hrvati kao prevladavajuće slavensko stanovništvo na istočnim obalama Jadrana zauzeli prvo mjesto na crnoj listi prvo iredentističkih, a potom fašističkih ideologa. Uz hrvatsko, a to posebno vrijedi za Istru, žrtve postaju i Slovenci, kao i naravno sami Talijani antifašisti koji su skupo plaćali svoju slobodarsku svijest. Fašisti kao i nacisti koji nisu štedjeli niti jedan narod, koji po njihovim mjerilima nije bio dostojan življenja u 'novom poretku', a to su najgore osjetili europski Židovi i Romi, ali se zaboravlja početni val fašizma najjače udario upravo Hrvate i Slovence na istočnoj strani Jadrana.
Do sada su se među žrtve fašizma, prije svega u političkom jeziku, Hrvati ubrajali ne kao narod, već samo kao pojedinci tj. hrvatski antifašisti, što je također jedan od oblika tradicionalnog revizionizma. Zašto "Istarski poučak"? Zato što je riječ o jedinstvenom pokušaju da se spirala zla koja započinje ricinusovim uljem i razularenim divljaštvom, te u neprekinutoj uzlaznoj putanji postaje globalni zločin u iskustvu Holokausta, zaustavi na samom početku.
- Iseljavanje hrvatskog stanovništva iz Istre započelo je početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća, a istodobno je počela i talijanizacija preseljenjem Talijana iz drugih krajeva.
- Pritisci su započeli po osnivanju prvih fascia. Međutim istarska povijest ima dugo sjećanje na pokušaje dokidanja identiteta domicilnog stanovništva. Naravno, službenim dolaskom fašista na vlast 1922. godine počinje organizirani projekt deslavenizacije, koja se više ne provodi samo uličnim već prije svega institucionalnim nasiljem, sa konačnim ciljem potpunog zaborava vlastitog identitet, prekidanja svih veze sa svojim jezikom i zaborava svijesti o svom podrijetlu. Da, je izostao antifašistički otpor, a tu mislim na ukupnih dvadeset i pet godina antifašizma, sve do vojnog slamanja sila osovine, iduće bi generacije potpuno zaboravile svoje korijene.
- Talijanske vlasti nasilno su mijenjale imena i prezimena. Naprimjer, Grakalić u Graccali? Dobro, vi naprimjer ne biste imali problema, barem ne sa imenom.
- Da, da, točno, sva slavenska imena i prezimena, pretvarana su u svoju romansku inačicu, i mora se priznati da su autori bili vrlo dosljedni, inventivni i maštoviti. Jedina mogućnost zadržavanja izvornog imena i prezimena bila je odlazak izvan dosega fašističkih vlasti, što podrazumijeva iseljavanje prema kontinentalnim područjima, od Zagreba preko Slavonije do Vojvodine.
- Koliko je povijesno važan dolazak Benita Mussolinija u Pulu 1920. godine?
- U simboličkom smislu otpora, bio je to događaj od ključne važnosti. Sve što se prije događalo – prvi fizički otpor sa ljudskim žrtvama u 'Vodnjanskoj bitci', krvavi Prvi maj, 'proslava' osnutka prvog fascia u Puli obilježena paljenjem Narodnog doma i hrvatske čitaonicu – zauvijek ostaju zabilježeni kao prvi oblici antifašističkog otpora.
Međutim, dolazak Mussolinija u Pulu, govor u kojemu najavljuje da će "žrtvovati 500.000 barbarskih Slavena" u Istri i Dalmaciji, i konačno veliko finalno sramoćenje prosvjedima, zvižducima i već legendarnom pljuskom kojim je ispraćen, u simboličkom smislu predstavljaju prekretnicu.
Naime, umjesto očekivanih ovacija i nošenja na rukama razdragane mase po izlasku iz kazališta, uslijedio je događaj koji takvom egocentriku prepunom vlastite zamišljene sile i veličine, predstavlja nezamislivo poniženje, ali i prvu te jedinu najavu kakav će mu bijedan biti osobni kraj, kao i krah ukupnog projekta fašističkog ovladavanja svijetom. Odmah poslije toga, da bi osvetili uvredu nanesenu svom Duceu, fašisti demoliraju i pale Radničku komoru te tiskaru socijalističkog Il Proletario.
Narodni otpor
- Uslijedila je Proštinska buna, pa Labinska republika?
- Proštinska buna bila je prvi narodni otpor fašizmu, koji se dogodio igdje u svijetu. To je prvi organizirani otpor fašizmu koji je trajao puna dva mjeseca, od noći 2/3. veljače do 3. travnja 1921. Nakon talijanske okupacije, fašističke skvadre su s ciljem zastrašivanja upadale u istarska sela i terorizirale hrvatsko i slovensko stanovništvo. Nakon napada na Krnicu i Proštinu u noći između 2. i 3. veljače 1921., Proštinari su odlučili pružiti organizirani otpor. Vođa i organizator pobune bio je dr. Ante Ciliga, komunist i intelektualac, poslijeratni disident.
Poslije dva mjeseca otpora fašistima je u pomoć priteklo oko 400 pripadnika talijanske vojske i policije, koji su zajedno sa stotinjak članova fašističkih skvadri upali u proštinska sela 5. travnja 1921. i slomili otpor tamošnjih tristotinjak slabo naoružanih seljaka. Fašisti su spalili selo Šegotiće te još nekoliko kuća u drugim selima. Teško je objasniti činjenicu koliko je ta tema bila "nebitna", te da se o tom događaju kojim bi se ponosio svaki narod, nije učilo u školi.
- Koji je razlog tome?
- Jedno od tumačenja, koje mi se čini relevantnim, prešućivanje vidi u činjenici da je vođa te pobune bio Ante Ciliga, istaknuti intelektualac, prijeratni komunist i revolucionar, koji postaje disident u vrijeme komunističke vlasti u bivšoj Jugoslaviji. Drugo tumačenje, da su za bivšu vlast, svi događaji koji bi mogli konkurirati primarnoj ulozi KPJ pod Titovim vodstvom u antifašističkom otporu, bili u najmanju ruku, irelevantni, a stoga i prepušteni zaboravu. Za potrebe kknjige, analizirao sam sve dostupne udžbenike povijesti do kojih sam mogao doći, ali nigdje nisam našao da se prvi organizirani otpor fašizmu dogodio baš u Istri.
- Ante Ciliga je bio disident u svim režimima, u tzv. NDH je završio u Jasenovcu, kasnije je lutao Europom, što je objavio pedesetih godina u svojoj knjizi "Sam u Europi u ratu". Prvi svezak na hrvatskom je tiskan 1950. u Parizu, a postoji i francusko izdanje.
- Ciliga je, koliko je poznato, ostao pri svojim idejama i premda uvjereni lijevi intelektualac, nije bio sklon partijskom dogmatizmu. Kao disident, poslije rata je živio u Francuskoj i posvetio se pisanju, da bi se pred kraj života u 92. godini života vratio u domovinu, gdje je dvije godine kasnije umro.
- Kakva je bila politike Kraljevine Jugoslavije prema Istri i njezinoj fašizaciji? Beogradski dvor poštovao je ugovore iz Rappala i nije štitio Hrvatske izvan svojih granica?
- Teško je govoriti o nekakvoj značajnoj brizi Kraljevine Jugoslavije za Istru i njene građane pod fašisitičkom vlašću. Što se tiče djelovanja Istrana koji su u to doba izbjegli izvan Istre, jugoslavenska vlada pruža financijsku potporu Savezu jugoslavenskih emigranata iz Julijske krajine, kao i listu Istra koji izlazi Zagrebu od 22. VII. 1929. do 27. IX. 1940. godine, i to bi uglavnom bilo ono što se u smislu institucionalne podrške treba izdvojiti. Također, toleriraju se tekstovi u 'Istri', od kojih su većina bile vijesti i kritički komentari o stanju u Julijskoj krajini, posebno vijesti o nasilnoj talijanizaciji Hrvata i Slovenaca od strane talijanskog fašističkog režima.
- Istarski intelektualci okupljali su se u društvima u Zagrebu?
- Zahvaljujući tome, prisutnost Istrana na širem prostoru čini događaje u Istri vidljivijima. Ali, ni to nije pridonijelo da bi se cijela historiografija ozbiljnije pozabavila tim pitanjem. U svakom slučaju, malo tko je u Hrvatskoj i šire bio upoznat s egzodusom Istrana i borbom protiv fašizma.
Želja za ujedinjenje
- Zanimljivo je da se u posljednjim godinama tzv. NDH mogla čuti riječ istarskih intelektualaca. Ernest Radetić je 1944. godine napisao knjigu "Istra pod Italijom" i objavio je u Zagrebu. Nakon pada Italije režim se kao sjetio Istre?
- Prema onome što znamo, baš i nije, i taj dio Hrvatske nije bio predmet rasprave. Poslije pada Italije pokušalo se staviti pod kontrolu dijelove Hrvatske koji su 1941. poklonjeni Musolliniju, ali Istra i tada ostaje sa druge strane interesa.
- Ključne su, dakle, bile Pazinske odluke iz rujna 1943. godine koje su inicirali komunisti, braća Drndić i drugi koji nisu bili komunisti nego narodnjaci?
- Naravno, i u tome se vidi da za ujedinjenje s maticom domovinom nisu bili samo organizirani pokreti poput narodnjaka, socijalista, komunista, i istarskog svećenstvo, već je i velika većina Istrana, unatoč nasilju, prisilnom odnarođivanju, gušenju identiteta, pokušaju potpune eliminacije materinjeg jezika, sačuvala narodnu svijest i slobodarsku orijentaciju.
- U socijalističkoj historiografiji naglašava se uloga komunista, članova KPJ/KPH te Komunističke partije Italije. Narodnjaci, posebno hrvatsko svećenstvo koje je odigralo veliku ulogu, ostalo je zaboravljeno?
- Zanimljivo je da su narodnjaci govorili da je bitno povezivanje s Jugoslavijom, dok je komunistima na prvom mjestu bila klasna borba i radničko jedinstvo. Svećenici su imali veliku ulogu, pa je recimo zanimljiv primjer Nikole Šutića, župnika u Kanfanaru. On se navodi kao blizak prijatelj s komunistima koji se kod njega u župi skrivaju te za vrijeme bogoslužja, procesija i raznih crkvenih svečanosti pomažu kao đakoni, vrše službu čitanja i nose relikvije.
- Konačna bitka za uklanjanje fašista i denacifikaciju Istre dugo je trajala. Nakon pada Italije, njemačka okupacija trajala je sve do travnja 1945. kada je IV. jugoslavenska armija pod zapovjedništvom generala Petra Drapšina nakon Riječko-tršćanske operacije stigla do Trsta i oslobodila ga.
- Da, i tada se pojavljuju novi problemi o kojima se također nije pisalo u socijalističkoj historiografiji i koje je druga strana, ona poražena, neprekidno koristila kao propagandu prema novoj vlasti u Istri.
- Riječ je o fojbama, one su "druga strana" istarske povijesti?
- Mora se priznati da u zadnje vrijeme, dolazi do značajnih pomaka i po tom pitanju, pa 2008., izlazi prva knjiga na hrvatskom jeziku (prvo izdanje na talijanskom) Giacoma Scottija “Krik iz jame”, potom 2012., izlazi studija naslova 'Fojbe', koju potpisuju Jože Pirjevec, uz suradnju Darka Dukovskog, Nevenke Troha, Gorazda Bajca i Guida Franzinettija.
Također, 2022. Davor Mandić, objavljuje knjigu 'Fojbe, mit i stvarnost'. U tom smislu, treba naglasiti otvorenost domaćih autora i prema 'nepopularnim' temama, u kojima se ne prešućuju postupci pobjednika koji su se u slučaju fojbi dogodili u dva navrata 1943., i 1945. Kako sad već godinama često dolazim u Istru, kroz svakodnevne je razgovore primjetno da o tom dijelu povijesti treba više i otvorenije govoriti.
- Premda od 1920-tih do 1945. godine antifašizam pripada svima i u njemu sudjeluju domoljubi svih uvjerenja, maršal Tito je nakon 1945. bio je političar koji se u Istri najviše cijeni. Mogli bi reći, najpopularnija povijesna osoba?
- Istra se "vratila doma" dok je Tito vodio pokret i bio na vlasti. To je činjenica koja u smislu popularnosti Josipa Broza Tita, još intenzivno živi prije svega u generacijama njegovih suvremenika. Tu prije svega mislimo na tzv. baby boom generaciju rođenih od 1945. do početka 60-tih godina prošlog stoljeća. Oni su izravni potomci sudionika Drugog svjetskog rata i s Titom su živjeli ne samo djetinjstvo i mladost, već i su mnogi započeli i formirali svoj zreli profesionalni i obiteljski život.
U idućoj se tzv. X generaciji (rođeni 60ih i 70ih godina) već javlja spoznajna distanca, jer se emocionalni dojam zamjenjuje sa onim racionalnim, a to uzrokuje barem jedan interpretativni sloj više. Najveći broj pripadnika te generacije, sudionike Drugog svjetskog rata poznaje iz perspektive unuka. Danas već u svojim 40-ima odrasta tzv. Y generacija ili milenijalc', kojima su, razumljivo, iskustva pradjedova i prabaka prilično udaljena i apstraktna, a prijenos znanja o Drugom svjetskom ratu tijekom školovanja nije ni približno intenzivan kao kod starijih generacija.
Iduća Z generacija (rođena od 1995 do 2010.) koja danas prevladava u srednjoškolskom i visokom obrazovanju, već vrlo teško razlikuje i osnovne povijesne činjenice vezane za XX stoljeća, a to je trend koji će se dodatno intenzivirati kod najmlađe tzv. Alfa generacija (rođena poslije 2010.) Tim su generacijama spoznaje o kojima govorimo potpuno proizvoljne i želimo li da razumiju povijest XX stoljeća, valja biti posebno pripremljen na interpretaciju prijenos informacija o strahotama koje su čovječanstvu donijele totalitarne ideologije i prakse XX stoljeća.
- Ne treba ići daleko. Kod nas još ima zagovornika NDH, u Italiji fašista, u Njemačkoj nacista?
- Nacizam, fašizam kao i njihove inačice samo su vojno pobijeđeni 1945., ali su korijeni ostali netaknuti u društvenim područjima ekonomije, politike i kulture. Svakome je jasno da zarada i profit ne uzimaju u obzir život kao nenadoknadivu vrijednost, isto tako i borba za moć na području politike, a masovna kultura i tsunami informacija kojima nas zasipaju mediji, ne podnose moralne primjedbe kada su u pitanju medijska promocija i 'vidjivost'. Pa su se i intenzivni pokušaji suočavanja sa poviješću, tijekom desetljeća razvodnili, u mjeri da činjenice budu zamijenjene svojevoljnim interpretacijama, koje u medijskom prostoru prolaze prema broju 'lajkova', a ni slučajno prema sadržaju..
Europa regija
- U Istri je nakon 1945 te podjele na okupacijske zone, tek nakon Tršćanske krize razjašnjena politička i državno-pravna situacija. Do tada je nestao fašizam, ali smo dobili iredentizam, želju poraženih za povratkom na staro?
- Da, govorimo o ideji, koja se razvila u 19. stoljeću, pa u drugoj polovici točnije 1877., Matteo Renato Imbriani osniva udrugu Associazione pro l’Italia Irredenta, a pokret dodatno jača na početku XX stoljeća, kroz aktivnosti istarskih iredentista kao što su Attilio Tamaro, Ruggero Tiemus, Achille Starace i drugi. Od njih i prije pojave prvih fascia možemo čuti da je Istru i istočne obale Jadrana zaposjeo 'narod koji nosi na sebi Iskonski grijeh što se nastanio na tuđem teritoriju', narod 'prijenosnika virusa', 'barbara' i neljudi/'non umani', kao i to da 'Između dviju vojski, različitih rasa i jezika, ne postoji izborna borba.',što znači da rezultat mora biti samo uništenje jednih.
Teritorij o kojem govori Tamaro, definirao je Mussolini govoreći u Puli 21. rujna 1920.: „Granice Italije moraju biti Brenner, Snježnik i Dinaridi: da, Dinaridi za zaboravljenu Dalmaciju!“ A što treba učiniti s narodom koji živi na tom teritoriju, Mussolini u pulskom govoru jasno stavlja do znanja: 'pred rasom kao što je slavenska, inferiorna i barbarska, ne treba slijediti politiku mrkve, nego politiku batine. (...) Vjerujem da se može žrtvovati 500.000 slavenskih barbara za 50.000 Talijana!'.
- Prema zapisima Službe državne sigurnosti, istarska iredenta djelovala je i u vrijeme socijalizma. Naravno, tajno u Istri, javno u Italiji.
- Razumljivo, jer kao što je već navedeno, ratni poraz nikako ne znači poraz ideje, a ljudi zavedeni ideologijom, koji su se borili oružjem i doživjeli poraz, nisu tek tako odustali od svojih nakana i težnji. Recimo, mi se uvijek iznova nešto čudimo što se sudionici i zagovornici rata koji su vojno poraženi 1995. godine ne mogu pomiriti s neuspjehom svog projekta. S ljudima uvijek žive i njihovi nerealizirani planovi, što je potpuno razumljivo.
- Je li istarski odgovor na to promicanje regionalizma, multikulturalnosti, pa i antifašizma. Napokon, dokidanjem granica s EU-om doživjeli smo euroregiju Istru, što je sintagma koja se prije smatrala krivovjerjem?
- Europa regija je realna budućnost, naravno kad ljudi shvate što ona donosi. Ne samo u Istri, nego i u svim područjima koja se izdvajaju po nekim oblicima regionalnih specifičnosti i identitetskih potencijala. Kad ljudi shvate da trebaju iskoristi ono što imaju – a ne sanjariti i žaliti za onim što nemaju – svoju će energiju usmjeriti na realne ostvarive ciljeve, a time će iščeznuti i nerealni osvajački i razni agresivni avanturistički snovi. To će između ostalog djelovati na ideju razvoja regija, koju mnogi danas još uvijek negativno doživljavaju.
- Kod političara se to sporije razvija. Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman smatrao je isto što i trenutačni predsjednik Zoran Milanović – da regije razbijaju državu?
- Sjećam se tih govora i prvih predizbornih skupova u Puli i Istri. Bila mi je nezamislivo toliko rigidno neshvaćanje kako na tim područjima žive ljudi kojima su upravo nepokolebljiva i jasna svijest o vlastitom identitetu omogućili opstanak i koji su svoje domoljublje preskupo plaćali kroz povijest, da bi im sad netko sa strane s visoka tumačio što je to 'pravo domoljublje'.
- Danas je Istra bez granica.
- To je i bila ideja Europske unije. Kad nema granica koje se moraju čuvati oružjem, bunkerima, električnim ogradama i bodljikavom žicom, te kada dobronamjerne i kreativne ideje postanu jedina putna isprava, prestaje i strah od utapanja i pretapanja naroda.
Također, ako nam više nitko ne brani putovati, živjeti i raditi gdje god želimo u tom prostoru, gube se i osnove za međusobne strahove i osvajačke želje. Nažalost, prijetnje ipak ne nestaju, one su globalna realnost, ali i sigurnost postaje realnost kada ljudi koji sad žive slobodnije nego ikada prije postaju svjesni te slobode kao vrijednosti koju ne žele i ne smiju izgubiti.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
