"Dobio sam stotine poruka i mailova nakon našeg posljednjeg razgovora o Massimu koji je nakon objave u vašem listu naišao na vrlo pozitivan odjek. Nisam imao pravo, ponukan brojnim komentarima i pitanjima, ne odgovoriti, odnosno ne pojasniti svoj stav o vremenu u kojem se mogao dogoditi Massimo Savić", rekao nam je za ponovnog susreta Branimir Vukelić, labinski socijalni radnik u mirovini i bivši voditelj referade za maloljetničku delikvenciju u Centru za socijalni rad u Labinu. Uspoređuje rad socijalnih radnika nekad i danas.

- Tada je postojao izuzetno visok stupanj suradnje: policije, odvjetništva, suda i drugih stručnih suradnika po potrebi, a sve vođeno i koordinirano iz Centra za socijalni rad, uz puno uvažavanje te službe. Slučajevi su se individualno tretirali, a zaključci su bili temeljeni na terenskom radu koji je uključivao poznavanje obiteljske situacije do u detalje, a tada su zaključci bili iznimno kvalitetni, s punim poštovanjem prema djetetu ili omladincu, ne robujući klišejima, nego rezultatu temeljenom na stručnoj diskrecijskoj ocjeni, govori Vukelić o vremenima kada je on bio radno aktivan.

Nastavlja o tome kako vidi rad socijalnih službi danas.

- Današnji pristup je rigidan, formalan, sve je normirano i isključuje posebnost svakog slučaja zbog nedostatka poznavanja detalja iz obiteljskog života koji su presudni za kvalitetan zaključak. Danas se naprosto ne odgovara za nepoznavanje problema, za neučinjeno, nego se odgovornost utvrđuje jedino ako je napravljen formalan propust. Iz ovog razloga sav fokus usmjeren je na eventualno formalnu pogrešku zbog koje će netko biti sankcioniran. Meritum stvari danas nisu, nažalost, ugroženi, meritum stvari je ne učiniti propust u smislu forme, a ne sadržaja. Kada se dogodi tragedija, kada se dogodi nešto što se ne može prikriti, a na štetu je djece, najvažnije je jesu li održani formalni kontakti, jesu li stranke uredno pozivane i naglašeno se vodi računa da je sve potkrijepljeno dokazima da ništa nije propušteno. Nitko neće odgovarati za nebrigu, za nepoznavanje obiteljske situacije ako to ne sadrži i formalan propust. Danas imamo niz slučajeva gdje nema ni osnovne brige za djecu u stanju potrebe, koja bi tu djecu, te maloljetnike stavila u centar njihovih potreba, a ne u ulogu zaštite svoje profesionalne pozicije, kaže Vukelić.

Poznaje primjere rješavanja pitanja kontakta jednog od roditelja s malodobnom djecom, kada postupak koji je označen kao hitan traje pet godina, bez rezultata u smislu realiziranog kontakta. "Nakon proteka vremena djeca se upućuju na vještačenje koje svojim rezultatom ne može ništa promijeniti, jedino je primjer toga što je danas presudno i što je danas važno. A važan bi trebao biti kontakt koji bi djeci omogućio upražnjavati nužan odnos i s drugim roditeljem", smatra Vukelić. Ističe da je situacija dovedena do apsurda jer u tom periodu, u tih pet godina, roditelj kojemu je dodijeljeno pravo na odgoj i čuvanje djece, djecu usmjerava protiv drugog roditelja.

- Da apsurd bude veći, sada roditelj kojem su povjerena djeca na odgoj i čuvanje kaže da je on voljan za realizaciju kontakta, ali djeca to ne žele. Struci nije važno kakav dril, kakva indoktrinacija je bila nužna za takav stav djece. U takvoj situaciji kontakt je postao nebitan, jer djeca žive u okruženju koje mora u krajnosti imati posljedice na njihov pravilan razvoj. Još veći je paradoks da roditelj koji traži i ima pravo na kontakt mora odustati od toga jer je traženjem omogućena daljnja indoktrinacija. To, nažalost, nije kraj problema. Evo primjera, baka djece, tražeći kontakt, dobiva sudsko pravomoćno rješenje s pravom na kontakt koji se nije desio ni u proteku roka od šest mjeseci. Naime, djeca dođu na kontakt s jednim roditeljem i medijatorom i ne žele ni prići baki. Svi su rođeni u bakinom stanu i živjeli bez prekida do navršene sedme godine najstarijeg unuka. Najmlađi unuk koji ni ne poznaje baku okreće leđa i to nikome nije neprihvatljivo. Dapače, u razgovoru s onima koji bi morali reagirati baka dobiva odgovor da je moguća još jedino ovrha, što u prijevodu znači da se kontakt realizira uz prisustvo policije, bez obzira što je to u svom sadržaju totalno neprihvatljivo. Ovakvim djelovanjem svi su pokriveni. Nitko neće odgovarati za godine izigravanja prava djece. Važno je da je forma zadovoljena i da je sve bilo po pravilu službe, govori Vukelić.

Smatra da pristup rješavanju problema treba nužno mijenjati. Ističe kako treba uspostaviti povjerenje naglašenim individualnim radom sa strankama, izbjegavati nepripremljene slučajeve upućivati pred sudove jer oni nisu u mogućnosti argumentirano ih riješiti. Iz tog razloga dolazi do beskrajnih odgoda rješenja, a kada ih i donesu, gotovo ih je nemoguće primijeniti.

- Djecu se koristi u prijavama roditelja za maltretiranje, uznemiravanje pa i ugrožavanje, a da oni godinama doslovce nisu ni čuli ni vidjeli djecu, a kamoli s njima uspostavili kontakt. Zato ako danas postavimo pitanje može li se na sličan način pojaviti novi Massimo, odgovor je ne, jer nema individualnog rada, problemi i rješenja nalaze se u strogo normiranim i čvrstim okvirima djelovanja glavnih aktera u postupku, kaže ovaj iskusni socijalni radnik koji smatra da je ovakva praksa izrazito loša za smisao pravde i ljudske solidarnosti, a još lošija za pomoć onima koji ne mogu sami utjecati na svoj boljitak, a to su naša djeca i omladina koja se nađe u stanju potrebe.

Podsjeća na Tolstoja koji je davno rekao kako se ono što je prošlo neće vratiti, ono što dolazi nitko nije vidio i da je život u onoj točki između onoga što je prošlo i onoga što će tek doći.

- Ta točka je moja zasluga kad je u pitanju Massimo. On je oduvijek sve svoje sa sobom nosio, a ja sam ga samo u pravom trenutku usmjerio. Sve ostalo je Massimo učinio sam. Ovo ponavljam pitajući se kome će se djeca iz spomenutog primjera zahvaljivati poput Massima cijeli svoj život, zaključio je Vukelić.

Povezane vijesti

• Humanitarno prikupljanje dječjih nosiljki
• Rode sve rjeđe slijeću na Buzeštinu
• Rađaju se nova dica - 30 i još dvoje na putu