Na početku je to bio Brexit i hvatanje u koštac s njegovim posljedicama, zatim je mjesto u fokusu na pune dvije godine zauzela pandemija Covida19 koja se svijetom proširila brzinom šumskog požara, da bi već gotovo godinu dana dominantna tema bio rat u Ukrajini, reakcija na ta događanja, te traženje pravog odgovora na ozbiljnu krizu energetskog sektora koja se razbuktala uslijed tog rata. Aktualni saziv Europskog parlamenta od početka ovog mandata morao se nositi s vrlo ozbiljnim izazovima i problemima, no usprkos svemu tome hrvatski zastupnici ovaj će mandat zasigurno pamtiti i po dvije za nas povijesne odluke koje s prvim danom 2023. godine stupaju na snagu; odluku o ulasku u schengenski prostor i o ulasku u eurozonu. Posebno se integraciji u taj jedinstveni europski prostor “bez granica” veseli zastupnik IDS-a Valter Flego svjestan da se radi o činu od velikog značaja za turizam i gospodarstvo Istre, ali od još većeg za ljude koji su poput njega rođeni i odrasli u pograničnim područjima.

Eliminiranje prometnih gužvi

- Vjerujem da je ne samo meni, nego i svima nama iz Istre tema Schengena posebno draga. Često me novinari pitaju kad se dogodio taj presudni trenutak koji je utjecao na donošenje odluke u tome. Držim da je taj presudni trenutak bio 22. listopad 2019. godine kada su hrvatski europarlamentarci, na moju inicijativu, uputili pismo - odgovor slovenskim kolegama koji su htjeli uvjeriti Europsku komisiju da mi nismo spremni za to. Dan nakon toga Komisija je donijela odluku u kojoj je stajalo da zadovoljavamo sve kriterije i da nema nikakvih zapreka da proces pristupanja Hrvatske Schengenu ide dalje. Tako je i bilo, proces je dovršen, odluka donesena, te ćemo u novoj godini, na žalost nekolicine euroskeptika i na veselje velike većine građana, gospodarstva, i brojnih međugraničnih radnika, konačno dosanjati taj san koji smo sanjali svih ovih godina. Naravno da to neće biti čarobni štapić koji će u ljetnim mjesecima u potpunosti eliminirati prometne gužve na Dragonji i Kaštelu. Izuzetno će olakšati kretanje, no da bi u potpunosti riješili gužve bit će potrebno dodatno prionuti jednoj drugoj temi, na kojoj isto tako intenzivno radim, a to je tema cestovnog koridora i boljeg cestovnog povezivanja Hrvatske s ostatkom Europe. Držim da je to sljedeća strateška tema koja nas opet mora sve povezati.

Prema zadnjim informacijama koje imam od izvjestitelja Riqueta i Vijeća, vjerojatno je da ćemo u ovom narednom koraku uspjeti riješiti problem Rijeke, na način da se Rijeka priključi na 3 koridora, kao i Ploče da se priključe na 5c koridor kroz Bosnu. Naravno da tu neću stati, jer to ne rješava problem prometne izoliranosti Istre, za što ću se boriti do kraja svog mandata odnosno trijaloga - pregovora Vijeća, Komisije i Parlamenta. To je nastavak za 2023. godinu, a možda i dalje.

- Kako se ulazak u schengenski prostor doživljava u Vašem Buzetu i ostalim dijelovima Istre čiji žitelje povijesne, ekonomske, obiteljske i brojne druge veze čvrsto povezuju sa slovenskim dijelom Istre?

- U Europi, prema procjenama, ima oko milijun i pol međugraničnih radnika. Veliki broj takvih je i na području Bujštine i Buzeštine za koje je teško i riječima opisati značaj uklanjanja graničnih prijelaza koji se na tom prostoru nalaze od početka devedesetih i raspada bivše države. Sjećam se da smo tijekom mog djetinjstva putovali u Kopar da bi obavljali ono najosnovnije - od izrade fotografija za dokumente i nabavke namirnica pa nadalje. Mnogi od nas imaju rodbinu s obje strane granice i puno je naših ljudi s druge strane granice pronašlo posao, ali i stvorilo obitelj i dom. Puno je takvih razloga zbog kojih će ulazak u Schengen u mom Buzetu i ostalim pograničnim područjima biti dočekan s posebnim emocijama, ali držim da se radi o važnom činu koji će ovim područjima otvoriti i novu gospodarsku perspektivu. Zbog svega navedenog stvarno mislim da je ta odluka koja će omogućiti da Istra ponovno bude bez granica i da se omogući slobodno kretanje ljudi, usluga i kapitala, jedna od najvažnijih odluka u tri desetljeća od kad je Hrvatska samostalna država.

Ne treba plakati za kunom

- Poklopilo se pa su oba cilja, ulazak u schengenski prostor i eurozonu, ispunjeni istovremeno. Do kojeg je bilo teže doći?

- Svakako je to odluka o ulasku u Schengen za koju je trebalo puno diplomacije, ali i zajedništva nas koji u Briselu predstavljamo Hrvatsku. Obično bude “dva Hrvata, tri stranke”, ali važnost ove teme su svi prepoznali i na njoj smo postigli zaista zavidnu razinu zajedništva te je svaki od nas odradio važan dio posla na nekoj razini. Što se uvođenje eura tiče, to je jedna tehnička i puno jednostavnija odluka, potrebno je ispuniti određene stroge uvijete, ali zadnju odluku o tome ne mora donijeti Vijeće Europe, odnosno politika. Primjerice po pitanju Schengena Bugarska i Rumunjska su još prije deset godina ispunile sve postavljene uvjete kao i mi, ali političke volje, odnosno odluke Vijeća još nema. Oko eura je dakle ipak bilo nešto jednostavnije ili rekao bih tehničkije, s tim da mi je malo žao što u proteklih petnaestak godina mi uopće nismo koristili svoju monetarnu polugu, alat, odnosno politiku. Još od vremena pokojnog guvernera Rohatinskog mi smo vezali svoj tečaj uz euro, tako da ne treba previše plakati za kunom, jer nismo koristili ni one alate koje smo za vrijeme njezina korištenja mogli koristiti u smislu pomoći našim izvoznicima.

- Spomenuli ste suradnju s hrvatskim kolegama eurozastupnicima iz raznih političkih obitelji, koliko je inače ima i koliko je važna pri definiranju i lobiranju za neke od nacionalnih prioriteta?

- Nije sve u politici i ideologiji. Neke stvari treba izdvojiti od toga i fokusirati se na veći i značajniji cilj, a to se može samo u zajedništvu. Nas ima ukupno 12 parlamentaraca iz Hrvatske koji predstavljamo nešto malo manje od 4 milijuna Hrvata, što je manje od 1 posto građana Europske unije, a ekonomije ili gospodarstva još manje od toga. Kad sam prvi put stigao u Parlament sjećam se očekivanja da nas netko pozove i objedini i da zajednički definiramo nekakve hrvatske strateške teme u petogodišnjem mandatu. Hoće li to biti netko iz hrvatskog predstavništva, veleposlanstva, sabora ili ministarstva vanjskih poslova bilo je manje bitno, ali to se nije dogodilo, nitko to nije napravio ni prvi dan, ni prvi tjedan, a ni nakon toga. No mislim da je to bilo potrebno. I stoga sam s jedne strane izuzetno sretan što sam nas kao jedini hrvatski europarlamentarac uspio tri puta ujediniti na raznim temama. A s druge strane sam tužan što to nemamo sustavno riješeno. Iz drugih, reći ću, ozbiljnijih i organiziranijih država parlamentarci svih opcija održavaju redovite sastanke na kojima se razgovara o tome što će doći značajno na odbore ili na plenarnu sjednicu u narednom periodu, a tiče se te države pa se oni na njima dogovaraju kako će se u tim raspravama postaviti da bi zaštitili njezine interese. Bio sam među suorganizatorima prvog i zasad jedinog takvog susreta hrvatskih europarlamentaraca no, nažalost, među mojim kolegama previše prevladava državni politički antagonizam da bi to postala nekakva uobičajena praksa. S obzirom na to da politički pripadam liberalnom centru uvijek sam spreman razgovarati sa svima pa sam ih, na sreću, uspio ujediniti na tri važne teme, a to su potres, Schengen i koridori.

Liberali kao kočnica desnici

- Kad već spominjete svoju liberalnu političku obitelj, odnosno grupaciju Renew Europe, što je godina koja je na izmaku značila i donijela europskim liberalima?

- Donijela je prije svega veliki uspjeh Emanuela Macrona na izborima u Francuskoj koji su za narednih pet godina definirali važnog europskog lidera. Izuzetno važni bili su i izbori u Švedskoj i Italiji na kojima se vidio trend jačanja desnice. Ne mislim da će se taj trend zaustaviti i liberali u Europi definitivno postaju snaga koja se najkonkretnije odupire tom jačanju desnice na vrlo konkretnim pitanjima, prije svega vladavine prava. To se pokazalo na inicijativama vezanim uz mađarskog premijera Viktora Orbana u kojima su liberali preuzeli glavnu riječ, jer shvaćaju da napuštanje temeljnih vrijednosti znači da se Europa pretvara u bankomat iz kojeg će svatko uzeti što mu treba, a bez preuzimanja bilo kakvih konkretnih obaveza. Stvar je poprilično jednostavna. Ako želite biti dio nekog društva, morate poštivati pravila ponašanja u tom društvu. Europa nije Europa projekata, fondova ili jačanja vlastitih interesa ili industrija, nego je prije svega zajednica država koja za cilj ima promociju i zaštitu zajedničkih vrijednosti. Ako ih netko želi svjesno ignorirati ili kršiti da bi bildao svoje političke poene ili iz drugih egoističnih razloga, onda on mora znati da će mu europski liberali u tom naumu biti brana. Uz takvo ponašanje ovo, naravno, ne bi bila zajednica država kakva bi trebala biti Europska unija i liberali zato reagiraju.

- Jedna od onih stvari po kojima će ostati upamćena ova godina je, nažalost, i rat u Ukrajini. Europa se nije uspjela ni odmoriti od covida, a već je stigla nova velika kriza. Koliko je Europa na nju bila spremna?

- Taj 24. veljače 2022. godine će zasigurno biti datum koji će obilježiti ne samo ovu godinu već i jedno šire razdoblje. Moram priznati da je to bio jedan šok, jer ipak nitko nije vjerovao da će Europa postati poprište još jednog takvog rata. Osim na ovim našim prostorima početkom devedesetih godina, rata na europskom kontinentu nije bilo već gotovo osamdeset godina i mnogi od mojih kolega u Briselu smatrali su da je mir nešto što će trajati vjekovima. Svi smo bili u šoku, ali vremenom smo shvatili da je taj rat fizički možda počeo 24. veljače, ali da su pripreme za njega krenule daleko ranije. Tu se Europa, rekao bih, pokazala poprilično naivnom, prije svega energetski naivnom, jer se značajno vezala za ruske energetske izvore. Sada, naravno, plaćamo veliku cijenu svega toga, no drago mi je da je i na ovom slučaju Europa uspjela pokazati veliko jedinstvo. Nevažno radi li se o desnim, lijevim ili liberalnim vladama pokazali smo enormno jedinstvo oko dvije stvari - osudi ruske agresije i deregulaciji mnogih zakona koji su sprječavali intervencionizam i omogućili pomoć građanima i gospodarstvu uslijed krize koja je nastupila zbog ludih cijena energije i inflacije. To je bilo nužno, jer u protivnom bi jednostavno prestali biti konkurentni na globalnom tržištu, ali, na sreću, Europa je vrlo brzo pokazala veliku fleksibilnost.

Europska energetska autonomija

- Pitanje svih pitanja ostaje energetsko osamostaljivanje, kako teče taj proces?

- Kako je covid, nažalost, donio niz negativnih stvari, tako je donio i značajne pozitivne pomake na polju digitalizacije. Tako mislim da je i ovaj nesretni rat, uz sve negativne posljedice i zlo koje sa sobom nosi, ujedinio Europsku uniju više nego ikad i donio spoznaju da smo praktički sami sebi u mnogim poljima vezali ruke. Nužna nam je, kako to francuski predsjednik zna kazati, strateška autonomija. Mi smo bili naviknuti na globalnu ekonomiju u kojoj nije bio problem što se za jedan proizvod nešto radi u Indiji, nešto u Kini, a nešto u Americi. Već je tijekom covida to donijelo enormne probleme, a oni su se pogotovo produbili nakon izbijanja rata. Stoga će zaokret dugoročno donijeti dobre stvari Europi, njezinoj proizvodnji i europskoj energetici, ali do tada treba preživjeti. Zato je Europa s intervencionizmom i deregulacijom omogućila to preživljavanje, te malo popustila u zelenim politikama, ali vjerujem da ćemo se nakon kratkog razdoblja ponovno vratiti temama o kojima smo razgovarali prije svega ovog, a to su - zeleno i digitalno. Značajnu pomoć u tom procesu trebala bi dati sredstva iz Fonda za oporavak i otpornost. To je prilika kakva se našoj generaciji više sigurno neće pružiti te se ta enormna sredstva moraju iskoristiti da bi se provele reforme.

- Kako će se Hrvatska snaći u svemu tome?

- Nažalost, ja kod nas ne vidim previše tih reformi, isto kao što ne vidim ni da je previše tog novca namijenjeno privatnom sektoru što bi bila moja velika želja, jer bi tako podigli konkurentnost. Namjena tih sredstava je da se ona daju nekome u privatnom ili javnom sektoru za neku aktivnost koja će omogućiti uštedu u postojećim procesima i troškovima, te bolje rezultate u budućnosti uz povećanje zapošljavanja, produktivnosti, efikasnosti i efektivnosti. A za godinu ili dvije ćemo razgovarati o tome koliko je jedan milijun eura iz Europske unije otvorio novih radnih mjesta u Hrvatskoj, koliko u Češkoj, a koliko u Švedskoj.