Na Općinskom sudu u Pazinu nedavno je donesena presuda koja bi mogla štošta promijeniti u odnosima između legalnih utjerivača dugova i dužnika. Naime, jedna je Umažanka, koja je davne 2002. bila jamac za nevraćeni kredit, dobila spor protiv tvrtke koja je otkupila potraživanje banke i krenula u naplatu duga tako što joj je sjela na ionako mizernu plaću.

Sud u Pazinu je presudio da je ta pljenidba bila neovlaštena i nedopuštena zbog - zastare. Tvrtka Svea ekonomi, koja je otkupila potraživanje od Zagrebačke banke, kod poslodavca Umažanke je krajem 2018., otprilike sedam godina nakon što je banka otkazala ugovor o kreditu, započela s pljenidbom trećine njezine plaće, odnosno oko 800 kuna mjesečno, a sve temeljem suglasnosti o zapljeni plaće koju je žena potpisala kada je kredit i realiziran 2002. U ovoj je priči najvažnije to da se navedena suglasnost o zapljeni plaće tretira kao klasična zadužnica, što znači da je rok zastare pet godina, a ne deset kao za solemnizirane dokumente, odnosno izjave. Napomenimo da se to odnosi samo na one suglasnosti koje su potpisivane prije izmjene Ovršnog zakona, to jest prije 1. siječnja 2011., odnosno koje nisu potvrđene u javnobilježničkom uredu (solemnizirane).

Dužničko ropstvo

Gotovo pa ni ne trebamo nagađati hoće li se tvrtka Svea ekonomi žaliti na ovakvu presudu. Pretpostavka je da ta tvrtka ima sličnih potraživanja koje je otkupila od banaka te se potencijalno može suočiti s puno tužbi ukoliko ova presuda pazinskog suda postane pravomoćna. Sigurno je da bi ovakva sudska praksa mnogima otvorila mogućnost da se izvuku iz dužničkog ropstva u koje su upali davnih dana.

Inače, Umažanka je bila jamac na kredit od 8,5 tisuća eura s 20-godišnjim rokom povrata, a za koji je mjesečna rata iznosila 69,58 eura. Zagrebačka banka je pak svoja potraživanja prenijela, odnosno prodala tvrtki APS Delata, koja ih je zatim proslijedila firmi Svea ekonomi. I tada za Umažanku počinju problemi. Nakon što su joj sjeli na plaću, obratila se navedenoj tvrtki od koje je zahtijevala podatke o pravnom temelju isplate jer nije imala nikakvih saznanja o tome je li i kada ugovor o kreditu otkazan, koji dio kredita je vraćen, koji anuiteti su kada plaćeni, koji se iznosi naplaćuju, koja kamata je obračunata, po kojoj stopi i od kada teče te je li se Svea ekonomi i kako pokušala naplatiti od samog dužnika. No, sve što je dobila bio je dopis da je glavnica duga po tom kreditu 45.375,55 kuna, a kamata 22.495,77 kuna, što je u zbroju čak i nešto više od početne vrijednosti kredita.

Zbog toga je Umažanka zaključila da je tvrtka Svea ekonomi protiv nje kao jamca pokrenula naplatu nekog dugovanja koje možda postoji, a možda i ne, temeljem privatne isprave, to jest suglasnosti o apljeni plaće, koja omogućava naplatu vjerovnikovog potraživanja bez obzira na to je li dug plaćen ili nije. Spomenimo i da je pazinski sud u presudi naložio tvrtki Svea ekonomi da Umažanki vrati suglasnost o zapljeni plaće koju smatra privatnom ispravom s javno ovjerenim potpisom.

Ono što međutim zbunjuje u presudi jest to da Umažanka nije uspjela sa svim tužbenim zahtjevima. Naime, tražila je da joj Svea ekonomi isplati sve ono što joj je skinula s plaće, točno 8.804,40 kuna. Sud je pak, iako je prethodno vrlo jasno i nedvosmisleno zaključio da se radi o neovlaštenoj i nedopuštenoj pljenidbi, odlučio da je što se toga tiče na neki način vuk pojeo magare. U presudi se navodi, koliko god to čudno zvučalo, da Umažanka nije dokazala koliki joj je iznos plaće zaplijenjen i uskraćen. Takvo što, piše u presudi, nije utvrđeno ni vještačkim nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka pa je stoga odbijen njen zahtjev za povratom novca. Jedino što je sud prihvatio kao činjenicu jest da je Svea ekonomi 26. rujna 2018. podnijela poslodavcu Umažanke zahtjev za izravnu naplatu te pokrenula postupak izvansudske zapljene. Za pretpostaviti je da Umažanki u ovakvim okolnostima preostaje potraživati zaplijenjeni novac od dužnika.

Odgovornost banaka

Ovaj slučaj otvara i brojna pitanja odnosa banaka spram svojih klijenata. Prvo i osnovno je pitanje zašto banke, prije prodaje nekog potraživanja specijaliziranim tvrtkama, ne ponude dužnicima ili jamcima podmirivanje duga po istoj cijeni po kojoj ga prodaju i legalnim utjerivačima. Javna je tajna da banke takva potraživanja prodaju za oko 20, 30 posto od vrijednosti glavnice kredita, što bi možda bilo prihvatljivo i dužnicima. Ali u tom bi se slučaju izbila zarada specijaliziranim tvrtkama, a one, pak, žive od toga da mjesečno ubiru kamate koje nigdje ne mogu ostvariti. Njima zapravo i nije u interesu da netko odjednom podmiri dug sve dok ga dužnici ili jamci servisiraju. Također, u ovom je slučaju nejasno zašto Zagrebačka banka nije pokušala naplatiti kredit od jamca, već se na to odlučila tvrtka koja je otkupila dug. Možda će zvučati utopijski, ali banke bi trebale biti društveno odgovorne i ne dovoditi svoje klijente u neugodne situacije time što bez njihovog znanja prodaju potraživanja te ih na koncu obavijeste samo o postojanju novog vjerovnika.

Što se tiče tvrtki koje otkupljuju potraživanja banaka, o njima se u medijima u više navrata pisalo u negativnom kontekstu. Nedavno je Index.hr otkrio da su iz agencije za naplatu potraživanja B2 Kapital procurili osobni podaci 77.317 fizičkih osoba - njihova imena i prezimena, OIB-ovi, datumi rođenja, adrese stanovanja, nazivi i OIB-ovi poslodavca, dugovanja prema B2 Kapitalu, iznosi glavnice i zateznih kamata, ali i brojevi mobitela i adrese osobne elektroničke pošte. Otkriveno je da te podatke agencijama koje se bave utjerivanjem dugova dostavljaju banke.

Prije nekoliko je godina u Slobodnoj Dalmaciji izašao mučan članak o peteročlanoj obitelji iz Zadra kojoj se život pretvorio u pakao zbog tvrtke koju je tužila Umažanka. Ta obitelj nije mogla podmirivati kredit od sto tisuća kuna zbog čega je Splitska banka taj dug prodala firmi Svea ekonomi, koja je, pak, za utjerivače angažirala djelatnike agencije CEI Zagreb.

- Isprva su akviziteri bili pristojni, ljubazno se raspitujući postoji li ikakav način da podmirimo taj dug, no nakon toga su postali agresivni. Zvali su sa svih mogućih brojeva te bez pardona komunicirali s troje naše maloljetne djece ako bi im se oni javili na fiksni telefon. Pitali bi ih gdje su mama i tata, kad će nam platiti dug... Došli su nekako i do broja mobitela moje majke te su joj prijetili kako će ostati bez imovine ako joj kćerka i zet uskoro ne podmire svoje obveze! Pozivali bi nas u kasnim večernjim satima, a kad bismo im se javili, počela bi vrijeđanja. Akviziter, koji se predstavljao kao Mario, govorio mi je da bih se trebala sramiti što imam mobitel a nisam isplatila kredit...

Izloženi smo strahovitom mobingu, požalila se žena čiji je suprug bio korisnik kredita.

Ustupanje potraživanja

Tada je tvrdila i da vjerovnik od njih potražuje znatno veći iznos od onog koji je njezin suprug dugovao banci. "Splitskoj banci smo za kredit ostali dužni 22.000 kuna, a sad nas agencija tereti za 61 tisuću", kazala je za Slobodnu Dalmaciju. S druge su strane novinari dobili odgovor Splitske banke iz koje su naglasili da ta banka "periodično, isključivo renomiranim društvima koja se bave otkupom dospjelih potraživanja, ugovorom o cesiji ustupa potraživanja koja su prošla kroz više faza aktivnosti naplate unutar banke ili uz pomoć vanjskih suradnika, a koje iz određenog razloga nisu urodile plodom".

- Tek u trenutku kad utvrdimo da više nema prostora za naplatu dospjelog potraživanja ili za restrukturiranje dugovanja, pristupa se procesu prijenosa potraživanja na novog vjerovnika čiji je status i integritet detaljno ispitan od strane naših nadležnih službi, izjavila je Silvija Bareša, tadašnja glasnogovornica Splitske banke.