Proslava još jednog Uskrsa, najvećeg kršćanskog blagdana, svetkovine nove nade, potakla nas je da proniknemo u snagu vjere te kršćanstva danas, čovjekove pobožnosti, čovjekove patnje, smisla života i smrti, koji unatoč razvoju civilizacije za čovjeka ostaju dvojbena pitanja. U malu svjetovnu i evanđeosku raspravu upustili smo se svećenikom mlađe generacije Maksimilijanom Buždonom, rodom iz Buzeta, a od 2019. godine župnikom crkve Sv. Pelagija u Novigradu.

- Mlad ste čovjek i malo impresionira da ste se odlučili zarediti za svećenika. Ipak je to teži put, put odricanja od uobičajenog života mladog čovjeka.

- Ovisno kako se uzme, kao za sve u životu. Vezano je uz uvjerenja, stavove i duboke potrebe u čovjeku. Odrastao sam u Buzetu uz moje troje braće, odgojen u vjerskoj obitelji, ali vjeru dublje započinjem živjeti u Katoličkoj udruzi mladih Istre, negdje u četvrtom razredu buzetske gimnazije. Pridružio sam se udruzi da bih se povezao s mladima koji slično razmišljaju i žive vjeru poput mene. I u to se vrijeme u meni pojavila misao o zvanju svećenika. Osjetio sam potrebu da kroz ta druženja dublje i ozbiljnije proniknem u vjeru, da molim, čitam i saznam više o vjeri i duhovnosti, te negdje u četvrtom razredu gimnazije donosim konačnu odluku. Međutim, još nisam nikome govorio da me ne odgovaraju ili nagovaraju. Pustio sam vremenu da vidim kamo će me to odvesti i kako će se odvijati. Vjerovao sam da ako to Bog stvarno želi od mene da će mi malo jasnije dati do znanja. U jednom stavu otvorenosti prema Bogu postao sam sigurniji da je to moj životni poziv i krenuo na teologiju.

- Danas u Istri ne bilježimo veliki interes za studiranjem teologije, pozivom svećenika. Koliko je na fakultetu bilo istarskih studenata?

- Podrijetlom sam iz župe Lanišće, koja je poznata u vjerskom smislu. Blaženi Miroslav Bulešić je tamo podnio mučeničku smrt, a od tamo su svećenici Mario Žmak, pok. Josip Šaina, braća Vilim i Josip Grbac, fra Dario koji je u Italiji… Mala župa koja je dala dosta svećeničkih zvanja. U moje doba, kad sam upisao teologiju u Rijeci 1999. godine, iz Istre nas je na teologiji bilo ukupno šest na različitim godinama studija.

- U čemu vidite razlog da se danas sve manje mladih opredjeljuje za poziv svećenika, osobito u Istri?

- Kažu mi starije kolege da ih se u Istri najviše odlučilo za svećenički poziv u periodu komunizma, pedesetih godina prošlog stoljeća. Mislim da se danas ne radi samo o specifičnom zvanju, nego je sve manje djece u familijama. Nekad su imali po petero, šestero djece i statistički je bilo vjerojatnije da će se netko među njima odlučiti za poziv svećenika. Danas obitelji imaju manje djece, a i mladi su manje spremni za brak.

- Kad ste se dotakli mladih zašto se oni danas sve manje odlučuju za brak i potomke?

- Naravno, ne možemo znati svačije razloge, ali možda mi spadamo u te generacije koje su naučene da im je sve servirano i postajemo komotniji. Jednostavno se ne želimo odreći te zone komfora. Nekad je bilo znatno teže. Ljudi nisu ni znali za bolje, ali su bili spremni pomučiti se i nešto ostvariti, jer za sve što vrijedi valja se dobro pomučiti. Danas se teže odlučuju za brak. Znate li što se dogodi kad čovjek ne napravi važne odluke u životu koje bi htio? Onda život izabere umjesto vas ono što nećete. To se vidi u usporedbi života ljudi nekad ili danas. Nije se čovjek u svom bitku puno promijenio. Ljudskost, duhovne potrebe i vrline su manje više iste, ali ne ostvari li se čovjek u životu, onda upada u probleme i to je vidljivo u društvu.

- Branitelj ste ženidbenog veza na crkvenom sudu. Što to ustvari znači? I podnose li ljudi danas više zahtjeva za poništenje crkvenih brakova nego nekad?

- Na prijedlog biskupa Porečke i Pulske biskupije Dražena Kutleše upisao sam 2013. u Rimu poslijediplomski studij crkveno pravo i 2016. diplomirao, stekavši titulu magistra kanonskoga prava. Tako da imam obvezu na Interdijecezanskom ženidbenom Sudu u Rijeci kao branitelj ženidbenog veza. Tu se odlučuje o valjanosti/ništavosti crkvenih brakova. Brak je sakrament i Crkva nema vlast poništiti ga. To znači da ne postoji rastava crkvenog braka gdje bi osobe nakon toga bile slobodne sklopiti novu ženidbu u crkvi. Postoji nešto drugo tj. postupak u kojem se utvrđuje moguća ništavost braka. Sudskim procesom nastojimo ustanoviti je li brak sklopljen valjano ili nije. To je velika razlika od rastave braka, jer rastavom civilni sud prekida brak koji postoji neko vrijeme, dok proglašenje ništavim na crkvenom sudu znači da bračni vez nije niti nastao. Iako su supružnici slavili vjenčanje, postojali su ozbiljni razlozi radi kojih sam bračni vez nije nastao. Ti razlozi su psihička ili mentalna nesposobnost osoba za brak, stvari koje teško utječu na bračnu zajednicu, ulazak u brak iz sasvim krivih motiva, isključenje dobra djece, vjernosti, ili npr. zlostavljač koji isključuje dobro supružnika. Ako se proglasi ništavnim na prvom stupnju i nitko ne uloži žalbu, presuda postaje izvršna. Nakon toga osobe su slobodne sklopiti ženidbu u crkvi. Broj zahtjeva za poništenjem crkvenih brakova raste. Godišnje pristigne oko 50-ak zahtjeva, a većinom mlađe osobe traže proglašenje ništavim tog crkvenog sakramenta. Mlađe generacije teže shvaćaju obvezu braka i vidimo da su ljudi sve kraće u braku.

- Pa znači li to da je slabije prisutna vjera u mladima?

- Mislim da se to ne tiče samo mladih danas. U materijalnom smislu danas imamo više nego nekada. Skoro sve nam je dostupno, pa se u tome i izgubimo, jer je teže u obilju poslagati prioritete. Ljudi se hvataju za karijeru, za materijalna dobra i gomilanje, izgube 20 godina života, obitelj im se raspadne, dolaze u krize, a poneki potraže spas u vjeri. To je česta priča. Kod mladih je prisutan još jedan novi fenomen, a to je da drugačije funkcioniraju nego stariji. Pozornost im manje traje zbog društvenih mreža. Prisutan je multitasking život, ali ih to u jednom trenutku iscrpi i često sve zastane na nekoj površini. Ničega se ne prime ozbiljnije i ne ulaze dublje u bit stvari, pa tako i vjere. Sve više utjecaja ima virtualni svijet, a kod nekih se stvara i ovisnost, jer su po svojoj mentalnoj strukturi ovisnički tipovi. Teško je onda njima prenijeti neki sadržaj vjere i iskustvo molitve koji će ih zaokupiti. A molitva traži vremena jer nije cilj molitve da molimo puno pa da molimo bilo kako. Ona mora biti kvalitetna i treba joj se neko vrijeme posvetiti. Kad se osobna molitva kombinira sa sakramentalnom, sa zajedničkom, to nas drži, to su kao dvije noge na kojima stojimo.

- Pa čemu onda teže mladi danas?

- Mladi stalno teže nekom doživljaju, a na kraju od tih doživljaja nemate ništa. Doživljaj i uživanje imaju svoje mjesto u životu, ali nisu sve u životu. Prevelika je usmjerenost na to, pa im je teško ponuditi konkretan sadržaj i vjeru koja traži disciplinu i strpljenje. Ali možda smo malo pesimistični jer nas uvijek iznenadi da ima mladih koji dublje promišljaju vjeru jer nije sve tako crno niti će nakon naše generacije sve propasti. Vidi se uvijek neki pozitivan ishod, znakovi… I vjerujem da će se u tom digitalnom i virtualnom svijetu društvo i ljudi nekako snaći, preživjet će i ostati ljudi..

- Koliko je to materijalno bogatstvo i tendencija zgrtanja udaljila čovjeka od Crkve i Božje riječi? Je li čovjeku današnjice novac zamijenio Boga?

- Ponekad u takvim materijalnim okolnostima, visokom životnom standardu vjera postaje formalna i tu nastaje problem. Jer to vam je kao da svaki dan nešto malo pojedete umjesto da uzmete tri obroka dnevno i onda životarite uz kave da se održite, ali fali vam energije. Znači, dobijete nešto malo, ali fali vam puno toga. Potrebno je imati za dostojan život. Crkva ne uči da je Krist došao među ljude da bi učinio ljude siromasima koji neće imati od čega živjeti. I po vjeri se mi moramo itekako posvetiti obitelji i poslu, ali sve te dimenzije treba uskladiti. Možda je najveći problem u neusklađenosti duhovne i materijalne dimenzije kada samo jedna prevlada. Jedno istraživanje kaže da kad čovjek zaradi ili osvoji veliki iznos novaca prvi put u sebi osjeti ushit i drugi put ga to drži, ali kasnije se čovjek navikne i treba mu sve veća doza novca kao droga. Vuče ih samo taj osjećaj i doživljaj da zgrnu još više. Ali to ne znači da im je život kvalitetniji. Do neke mjere treba stjecati materijalno, ali nakon toga to postaje samo pohlepa.

- Jesu li ljudi u svom tom materijalnom blagostanju danas manje empatični?

- Pa pokazuje se u našem društvu da još ima empatije za ljude u nevolji i uvijek su spremni pomoći, u velikoj mjeri i samozatajno. No ima onih koji nagomilavanjem postaju sebičniji i gledaju samo sebe. Bogatstvo i moć može odvući čovjeka da više nema kontrolu nad sobom. Je li netko zbog bogatstva manje empatičan? Može biti. Ali možda je ponekad i obrnuto. Čovjek koji nije empatičan, a cilj mu je moć i bogatstvo, spreman je gaziti sve pred sobom, gleda samo na sebe i zgrće samo sebi. Takav nije imao osjećaj za bližnjeg i kada nije imao bogatstvo.

- Zadnji filozof Rimljanin Boetije, nepravedno osuđen na smrt, pisao je u svojoj knjizi "Utjeha filozofije" da su najveći moćnici, vladari ustvari tirani koji ne razlikuju dobro od zla. Zašto?

- Jedno zanimljivo istraživanje pokazuje da među rukovodećim kadrom u politici, privredi i drugdje ima veći postotak psihopata nego među općom populacijom. Jer oni su spremni sve napraviti za slavu i moć, pa svjesno biraju i zlo. Međutim, oni ga ne doživljavaju kao zlo. Njima nije bitna empatija, međuljudski odnosi, obitelj, prijatelji… Njima je bitan taj cilj, sebe istaknuti pri tome. Ne moraju uvijek biti najbogatiji, ali moraju biti uspješni u svom naumu. Ipak, krivo bi bilo generalizirati, pa radilo se i o moćnicima.

- Kako to da se ne boje ničega? Ni Boga ni zakona?

- Evo da se odmaknemo od naših političara, pogledajmo Putina danas. Ja mislim da on i njemu slični ne razmišljaju o posljedicama rata za tolike ljude. To ih ne zanima, a pri tome ne vide da će imati posljedice sami po sebe u duhovnom smislu. Mi vjerujemo u raj i pakao. Kad bi oni vidjeli posljedice svojih zlodjela zaustavili bi se. No, oni su sebi sigurno stvorili opravdanje za svoje postupke. Kad nema čovjek savjesti ne zna koliko veliki grijeh čini i koliko uništava samog sebe dok drugima čini zlo.

- Spomenuli ste Putina. Otac Papa Franjo je na Svetoj misi na Cvjetnu nedjelju rekao: "Položite oružje…". Kako to da ruska pravoslavna Crkva još šuti, nije osudila rusku agresiju na Ukrajinu?

- U Pravoslavnoj Crkvi je situacija drugačija nego u našoj. A ruska pravoslavna Crkva je specifična upravo po tome jer je povezanija s državom. Pošto su oni najveća pravoslavna Crkava smatraju da imaju veću važnost od ostalih pravoslavnih Crkava. I onda nastane problem kad se poklope državni interesi sa crkvenima, a ne mora značiti da su evanđeoski. Kod njih nema vrhovne instance kao naš Sveti otac Papa Franjo čija služba nadilazi nacionalne interese. Ali u njih jedna službena razina Crkve šuti ili podržava Putina jer više razmišljaju kao političari doli kao Crkva, a ostali koji ne misle tako ili se protive su već kažnjeni te ih se ne čuje u javnosti. Sklon sam vjerovanju da većina Rusa ipak ne podržava rat u Ukrajini, jer ruski vjernici imaju tradiciju duhovnosti, znaju što je dobro, a što zlo i znaju što je agresija. Međutim, ima tu još jedan problem da kod tih velikih naroda zna biti prisutna i doza oholosti, a kad je ona kolektivno jaka primijeti se na globalnoj razini.

- Nakon dva tisućljeća kršćanskog naukovanja što bismo mogli reći kakvi smo kao kršćani danas? Svojedobno je Papa Benedikt u miru pisao o raskršćanjenom kršćanstvu u Europi i da crkve postaju muzeji. Živimo li vjeru na rubu kršćanstva, nekako običajno.

- On je to pričao o Europi, jednom propadanju koje se događa i u duhovnom smislu kod svih naroda koji su došli do nekog izobilja pa se tu malo Boga napustilo. Ali jedne generacije stvaraju pa dođe generacija koja to razgradi. To je jedan ciklus koji se ponavlja. U Europi vjera više ne cvjeta, ali u nekim drugim dijelovima svijeta gdje nije bila toliko prisutna raste. Afrika, Južna Amerika, dijelovi Azije…

- Jesu li to zemlje sa manje obilja, više siromaštva?

- Možda u dijelu, ali recimo imate primjer jedne Južne Koreje. U njoj je kršćanstvo jako prihvaćeno od Drugog svjetskog rata. Zemlja koja od tada im najviše preobraćenja u tako kratkom razdoblju. Možda je sada većinski kršćanska ako se ne varam. U nekim drugim azijskim zemljama koje ne žive u obilju također kršćanstvo raste. Tamo ljudi nemaju nekih velikih potreba i susreću se s dosta problema, ali je vjera življa. I u zajedničkom životu su povezaniji. U Istri nećemo reći da je sada nastupila kriza kršćanstva jer je tako već desetljećima, ali mislim da će ovakvo stanje kao što je u nas i Rijeci zahvatiti i druge dijelove Hrvatske koji su vjerski jači. Daj Bože da ne, ali mi smo sličniji zapadu po pitanju vjere.

- Pa kako probuditi tog Isusa Krista u modernom čovjeku?

Teško pitanje. Ivan Pavao II. je govorio da je Europi potrebna nova evangelizacija da bi se ljude vratilo vjeri koju su izgubili. Puno je potrebnije raditi s malim grupama i pojedincima. Danas je gotovo nemoguće raditi s masama. Uz to, nekada su ljudi živjeli prirodnije, više u skladu s prirodnim moralom nego mi danas, pa im je vjera mogla biti bliskija. Vjera je bila važna jer je osiguravala i moralni poredak i sigurnost. U masovnosti je bilo i površnog, ali ne znači da je bila formalna i površna, što su dokaz toliki sveci.

- Kako se dobrim suprotstaviti zlu?

- Zlo se pokazuje kao veliko. Zlo je napuhano, ono se nameće, ono je glasno, dok je dobro često skriveno i ono se ne vidi. No, vjerujemo li čvrsto, znamo da je Krist jači od zla. Koju je silu on pokazao? Nikakvu. Kakva je to sila da si razapet na križu i ne možeš mrdnuti prstom? Skrivena snaga dobroga je nevidljiva, ali je na kraju jača i pobjeđuje. Unatoč zlu oko sebe možete ustrajati u dobru, jer je ta skrivena snaga jača. Zlo se prezentira kao jako kada mu mi dopustimo, ali kad smo s Bogom, zlo bježi kao kukavica. I ovo zlo u današnjem svijetu, rat, iza njega će uslijediti neko dobro. Samo da nastupi što prije.

- Uskrs je na pragu. Propitkujemo smisao života i smrti. Da li se vjernici trebaju bojati smrti?

Ne bismo trebali, ali se bojimo. Mislim da nema čovjeka, možda tek pokoji veliki svetac da se nije bojao, ali i to sumnjam. Sveti Pavao kaže da bi on radije bio s Kristom nego na Zemlji, ali potrebniji je tu. On na smrt gleda kao na prijelaz u novi život pa se zato smrti ne boji. Mislim da je normalno bojati se smrti jer je smrt nešto nepoznato. Ali gledati na smrt bez vjere, mislim da je jako teško. Ne bih volio biti u koži ljudi koji ne očekuju nakon smrti ništa, kojima je život samo čekaonica smrti. Mislim da veliki broj ljudi, onih koji nisu klasični vjernici, koji ne znaju tajne vjere dobro, ipak u sebi gaje osjećaj da nakon smrti tamo prijeko mora bit nešto. Nada. Da postoji nada. Čak i agnostici i ateisti mogu gajiti u sebi neku fluidnu nadu. Ali netko tko je totalni skeptik, praktički nihilist, onda vidi samo smrt. I točka. Ne znam kako bih se s takvim ništavilom pomirio. Međutim, mnogi misle da mi vjernici vjerujemo samo zato jer tražimo utjehu pri umiranju. Vjera je puno više od toga. Ali svatko traži utjehu kad umire i svatko se sa smrću suočava kao čovjek. Ni mi vjernici ne proživljavamo smrt bez problema, nego kao i svi drugi ljudi. Nije nam dan od Boga neki privilegij da ćemo bezbolno i neustrašivo doživjeti smrt jer smo vjernici. Od toga ljudskog se ne može pobjeći i Isus Krist je na kraju postao samo čovjekom i umro na križu. Kad čovjek ima vjeru gleda prema smrti kao na pojavu koja nije najvažnija u životu nego na kraju životna puta postaje dio neke puno važnije priče, nečega puno širega što nam se otvara. Kao da živiš u jednoj prostoriji cijeli život i onda otvoriš prozor vidiš da se vani prostire puno veći svijet. Dok sam bio u Puli, u Gospi od mora, puno puta sam u bolnicu pružao bolničko pomazanje umirućima. I znali su mi doktori ili medicinske sestre reći da su primijetili razliku prilikom umiranja kod osoba vjernika i onih koji to nisu. U vjerniku nastupi određeni mir pred odlazak ima i neko dostojanstvo, a kod drugih se primijeti panika i prestravljenost. I u vjernika je prisutan strah, ali smrt mirnije doživljavaju. Smrt može biti i milosni trenutak jer su se neki ljudi vratili Bogu na samrtnoj postelji. Vjerojatno je puno njih koji su Boga prihvatili u zadnjim trenucima života, možda u zadnjim milisekundama života, kada su mu bili bliže.

- Kako intelektualcima približiti danas vjeru u Boga kad ljudi barataju s više znanja?

- Znanje je danas dostupno svima, ali to ne znači da ga pametno koristimo. Ljudima su neka pitanja vjere bila jasna jer su ih odgojno upijali u obitelji i životu. Iznenadili biste koliko ljudi, koji su završili neku formalnu naobrazbu, slabo razumiju i poznaju vjeru. Jer vjera nije samo pitanje znanja i naobrazbe. Uz znanje potreban je odnos s Bogom da bi se sadržaj vjere razumio ispravno. Neku osobu znate ne stoga jer ste pročitali njen životopis nego jer ste joj bliski i družite se s njom. Tako i Boga. Ne može se vjeru razumjeti ako se vjeru ne živi, jer vjera je životni odnos s Bogom. Znači, važno je znanje, ali i duboko uvjerenje i življenje svoje vjere. Spajanje tih dviju dimenzija. Jedno od drugog je neodvojivo. Jer inače prevagne jedan od ekstrema tj. racionalizam koji Boga doživljava kao daleku neosobnu stvarnost ili fideizam koji ne poznaje sadržaj vjere pa vjeruje bez racionalnog promišljanja tj. bez teologije.

Povezane vijesti

• Za uskršnju košaricu od 650 do 1.600 kuna
• Uskršnji blagdani: U Istri se očekuje 55 tisuća noćenja
• Talijanima i Nijemcima Istra omiljeno odredište za kratak blagdanski odmor