RAZGOVOR

DR. SC. ROBERT TORRE, jedan od najpoznatijih hrvatskih psihijatara: Kronično psihotične osobe u pravilu su - siromašne. SIROMAŠNI SU I MANJE INTELIGENTNI OD BOGATIH!

Siromaštvo drži um siromašne osobe u zarobljeništvu. Život u neimaštini troši toliko mentalne snage da umanjuje kapacitet za razborito vođenje života. Siromašni su ogrubjeli od patnje i žive u nižim razinama stvarnosti zatrte duhovnosti

| Autor: Zoran ANGELESKI
Dr. Robert Torre (Snimio Dejan Štifanić)

Dr. Robert Torre (Snimio Dejan Štifanić)


- Zašto u svojoj upravo objavljenoj novoj knjizi već od samog naslova koristite "prljav", politički nekorektan pojam ludila?

- Zato jer zapravo jedino ludilo izvorno postoji. Ludilo postoji naprosto i samorodno. Ludila je otkad je i ljudi. I najvjerojatnije će ga biti sve dok bude ljudi. Doduše, zamislive su, ali nisu poznate ljudske zajednice bez luđaka. Ludila je bilo i prije psihijatrije, i ako jednog dana psihijatrije ne bude, ludila će opet biti. Zato ga valja i zvati kako ga narodni jezik zove - ludilom. A ne povijesno konstruiranim neologizmom "psihotičnih poremećaja", kako ga konceptualiziramo unutar posljednjih dvaju stoljeća. Jer, tko zna kako ćemo ga zvati sutra, a svakako nekako hoćemo i svakako da ti nazivi neće biti isti. Ludilo je izvorniji i širi pojam i od psihijatrijskih poremećaja i od psihijatrije. Ludilo može i bez psihijatrije, no psihijatrija ne može bez ludila. Psihijatrijski su poremećaji konstrukt psihijatrije, dok ludilo nije. Ludilo je univerzalni fenomen ljudskih društava dok psihijatrija nije. Za razliku od pojma "psihijatrijskog poremećaja", "ludilo" je svakako anakroničan, vulgaran, politički nekorektan, stigmatizirajući, ali zato nepripitomljen, prljav antipojam s esencijalno zagonetnim viškom značenja. Zato ga zarad generacija psihijatara koje dolaze valja sačuvati kako bi ga možda oni sagledali očima koje mi nemamo, kroz pogled koji nama naprosto nije suđen. Psihijatrija je svakako povijesno najkompleksniji i najpronicljiviji odgovor na ludilo. No i psihijatriji, baš kao povijesno prethodim odgovorima, fenomen ludila ostaje i dalje neproničan. U svojoj suštini ludilo ostaje najzagonetnijim psihološkim iskustvom koje čovjek može doživjeti. Jer biti lud podrazumijeva biti čovjekom na najnerazumljiviji mogući način.

- Što je tko siromašniji, to je veća vjerojatnost da će oboljeti od nekoga psihijatrijskog poremećaja, pišete bez rukavica u meni najinteresantnijem poglavlju vaše knjige pod naslovom "Siromaštvo izluđuje". Za čitanja sam osjetio udar nepravde kao Kalimero. Tvrdite da je siromaštvo najrizičniji čimbenik i za shizofreniju. Pritom kao jedan od dominantnih uzroka ne preskačete i rane djetinje traume zlostavljanja. Kad sam jednom prijatelju prenio tu vašu tezu da je siromaštvo temeljni uzrok psihičkih poremećaja, reagirao je riječima: "Hrabra teza". Koliko bi se vaših kolega složilo s tom tezom, a koliko će u glavne uzroke staviti nasljeđe ili neurobiokemijske faktore, "poremećaj kemije u mozgu"?

- Psihopatološke abnormalnosti nastaju u psihološki i socijalno toksičnim situacijama. Tko ne uspije na izazove života odgovoriti na egzistencijalnoj, istu prebacuje na psihopatološku ravan. I psihopatološko iskustvo, baš kao i svako drugo iskustvo, ima svoju kontekstualnu konfiguraciju, kontekstualni okidač i kontekstualno razumijevanje. Tako da doslovno svatko može doživjeti ako već ne psihotični rasap i epizodu, onda barem tranzitorno psihotično proklizavanje, samo ako ga život dovoljno dugo i jako nagazi. I najteži oblici psihičkog propadanja mogu nastati bez endogene podloge, odnosno bez patološkoga neurobiokemijskog impulsa. Primjerice, kroz djetinjstvo zlostavljane osobe u značajno većoj mjeri pobolijevaju od psihotičnih poremećaja u odnosu na osobe koje imaju bliske srodnike s psihotičnim poremećajima. No, neusporedivo najveći čimbenik rizika za razvoj psihijatrijskih poremećaja jest siromaštvo. Niži socioekonomski status najvažniji je čimbenik rizika i značajno povisuje rizik pobolijevanja od duševnih poremećaja. U odnosu na bogatije, siromašnije osobe učestalije se hospitalizira, učestalije prisilno liječi, dulje borave u ustanovi i imaju lošiju prognozu poremećaja. Po prevenciju psihičkih poremećaja ključno je iskorjenjivanje siromaštva te zlostavljanja djece i mladeži!

Ne čudi da psihijatrijske ustanove, od osnivanja do danas, dominantno udomljavaju sirotinju. Kronično psihotične osobe u pravilu su siromašne i siromašnog su podrijetla. Tako da je uvriježeno mišljenje kako su blaži psihički poremećaji okolinski uvjetovani, dok oni teži imaju neurogenetsku predodređenost, naglašeno je u krivu. Psihički poremećaji nastaju u mulju društvenog dna: u prostorima društvene ekskluzije i marginalizacije. Neurogenetska, neurobiokemijska, ali i intrapsihička razina tek su od pobočne važnosti.

Razina psihopatologije veća je u društvima s većim socijalnim razlikama između bogatih i siromašnih. Siromašni žive stresnije od bogatih, ali se sa stresom i manje učinkovito nose. Nemoć u izlaženju na kraj i nošenju sa stresom sama je po sebi posljedica siromaštva. Recimo, nezaposleni su dvostruko depresivniji od zaposlenih. Siromašna djeca će tijekom života u trostruko većoj mjeri pobolijevati od psihičkih poremećaja od svojih bogatijih vršnjaka.

Mi, doduše, nikad nećemo moći egzaktno odgovoriti zašto pojedine osobe razvijaju psihijatrijske poremećaje kao odgovore na život. No, pouzdano znamo da rizični čimbenici poput siromaštva, nezaposlenosti, disfunkcionalnosti obitelji, zlostavljanja u ranoj dječjoj dobi, uz neobrazovanost, značajno doprinose porastu pojavnosti psihijatrijskih poremećaja. Eliminacija navedenih čimbenika jedini je pouzdani oblik prevencije u psihijatriji. Šteta koju društvena nejednakost svaljuje na donje slojeve društva rješiva je samo smanjenjem iste te nejednakosti!

- Još šokantnije i politički nekorektnije zvuči teza u narednom poglavlju "Siromaštvo zaglupljuje" u kojem tvrdite da "istraživanja već desetljećima potvrđuju kako su siromašni u prosjeku u većoj mjeri psihički poremećeni, a istodobno i manje inteligentni od bogatih". Zvuči vrlo okrutno. Možete li pojasniti tu vezu siromaštva i manjka inteligencije?

- Višekratna istraživanja ukazuju da su siromašni i manje inteligentni od bogatih. Uz naznaku da zbog političke nekorektnosti navedenoga zaključnog nalaza, a u ime emancipiranih predrasuda, studije korelacija tog tipa nisu dobrodošle. Psihologijska testiranja intelektualnih kapaciteta siromašnih također potvrđuju nalaz o njihovoj lošijoj kognitivnoj performansi. Baš kao i u životu, i u testnim situacijama siromašni teže održavaju koncentraciju, lakše odustaju i pogrešno rješavaju zadatke, osobito one zahtjevnije. Odluke donose olako i impulzivno, u korist dugoročne štete. Utoliko, radije biraju malo ali odmah, nego mnogo a poslije. Žive život pod visokim naponom kroničnog stresa i negativnih emocija. U stanjima koja zamagljuju intelekt i ruše rasudnu moć. Siromaštvo drži um siromašne osobe u zarobljeništvu. Život u neimaštini troši toliko mentalne snage da umanjuje kapacitet za razborito vođenje života. Siromašni su ogrubjeli od patnje i žive u nižim razinama stvarnosti zatrte duhovnosti. Pa im život ne otkriva svoj dublji smisao. A nažalost niti ljepotu. Loše životne odluke i nesposobnost dugoročnoga racionalnog životnog planiranja nisu uzrok, već posljedica siromaštva. Zato, siromaštvo nije samo ekonomsko, nego i psihološko, pa i kognitivno stanje. Iste osobe u testnim situacijama postižu bolje rezultate kad imaju novca, nego kad financijski ne stoje dobro. Navedeno daje za pravo tezi da siromaštvo zaglupljuje, a ne da glupi ljudi osiromašuju. Isto tako, kad osiromaše, ni bogati više nisu tako pametni. A s druge strane, kad se obogate, ni siromašni više nisu tako glupi. Zato, kad bi se iskorijenilo siromaštvo, ljudi bi odmah bili pametniji. Društvene nejednakosti pametnoj, marljivoj i siromašnoj djeci otežavaju uspon po društvenoj ljestvici. Istodobno, usporavaju društveno propadanje neambicioznoj bogatoj djeci nižih kognitivnih kapaciteta. Tko se rodi siromašan, ima veću vjerojatnost da će to i ostati, nego onaj tko nije da će to postati. Siromaštvo ne proizlazi iz manjkavosti karaktera siromašnih i nije rezultat njihovih nesposobnosti, već društvenih nejednakosti koje generiraju supkulturu siromaštva.

OPŠIRNIJE U TISKANOM I GLAS ISTRE PDF ONLINE IZDANJU

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter


Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini