PIŠE Lara BAGAR

Arena prodisala

(snimio Duško Marušić Čiči)

(snimio Duško Marušić Čiči)


Mi Puljani imamo svoje zacrtane rute. I ne samo Puljani. Domicilno stanovništvo uvijek ima svoje punktove, dok turistima ostavlja znamenitosti koje, kada živiš pored njih, uzimaš zdravo za gotovo i niti ne obraćaš pažnju. Stoga je pravi, a ove sezone doista i jest kulturološki šok - naći se navečer pored Arene. Ljudi je više nego ikada, i u vremenima prije korone. Stranih jezika isto toliko - španjolski, francuski, uz standardni njemački i engleski, a ima i Azijata. Toliko ih je puno da je gužva oko Arene veća nego i za vrijeme Filmskog festivala. Kao da je vatromet svaki dan.

Možda taj dojam stvaraju uređene serpentine bočno uz Arenu. Krcate ljudima u svako doba dana i noći. Možda je i prije bilo isto, nego ih nismo vidjeli od silnih stabala koja su pružala hlad, ali i zaklanjala vidik. Baš tako. Tko bi rekao! A bunili smo se jako protiv sječe stabala. Bilo nas je strah. Opravdano. Nikako nismo mogli prihvatiti činjenicu da rušenje starog može izgraditi nešto bolje, ljepše. Izgleda da je ovoga puta odluka bila ispravna i s novim perivojem bez stabala čitav je prostor prodisao.

Djeluje urednije, ljepše te je poput nekog komunikacijskog kanala obale s pozadinom. A hlad uvijek možemo pronaći u okolnim parkovima ispod amfiteatra čija se stabla ne diraju. Jedino ne bi bila naodmet još koja klupica viška. Za odmor i da ovoga puta prodiše - čovjek.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter