Tiho, tiše, najtiše. Pianissimo. Upravo kao velikani, majstori pijanizma koji su, zadnjih tjedana, učestalo gostovali u Puli. Gdje onaj pianissimo, onaj najtiši ton prodire do najdubljih slojeva duše i navodi na promišljanje, introspekciju, solilokvij.

S druge strane, bučne manifestacije, koncerti, partyji, također imaju svoju publiku, i to prilično brojnu, koja je, usput rečeno, napunila i jedan od najboljih pulskih hotela. I apartmane.

A svi bi (hajde, ne baš svi) htjeli zaradu i (ne)smetaju im partyji, bučni DJ-evi, ili pak da? No, oni koji nemaju (direktnu) poveznicu s turizmom, naravno da nisu zainteresirani tko će od čega, što, zašto i kako zaraditi, tražit će svoj mir.

Dakako, s jedne strane su vječne kritike, prigovori, pa tu se nikada ništa ne dešava, pa nema ni krepane mačke, nema događanja, a s druge strane, zašto sve istovremeno, zašto sve odjednom, pa ima toliko toga, previše, nije dovoljno dobro koordinirano, preklapaju se termini, a o decibelima da ne govorimo.

Klub Uljanik, kolikima nedostaje, to je bio više od kluba, diska, mjesta za izlazak, poveznice među generacijama, gotovo kao urbani gradsko tkivo, kao narativ. Naravno, bilo je i onih kojima je to smetalo i koji su htjeli "izmjestiti" taj lokal.

Da se primjerice sada otvori, kako bi funkcioniralo, bi li izlazile one nešto "starije" generacije, one koje su uz to stasale, zaljubljivale se i živjele, ili bi tu bilo i mlađih? Ili njih se ne može odvojiti od mobitela i nemaju te gušte? Nemaju ih jer nemaju kvalitetne sadržaje ili jer su to generacije s puno nepoznanica, x, y, z, milenijalci i što već sve ne.

Gdje bi bila idealna lokacija za diskoteku? Van grada? Bi onda bilo prigovora da mladi nemaju kako ići, da roditelji trebaju voziti? Usred grada da bude svima dostupno, da mogu i "nazdraviti" i pješke kući. Bi li susjedi to mogli podnijeti?

Nema (dovoljno) kafića. Previše je barova i kafića, nedostaje proizvodnje. Kontrast do kontrasta, paradoksi, šok i vjeverica, ili nevjerica. Možda i vjeverica zasmeta nekome.

Prije nekoliko godina Rade Šerbedžija je u jednom intervjuu za naš list spominjao turizam tišine, za totalni odmor, promišljanje. Da recimo krene takva vrsta turizma, bi možda nekome nedostajali decibeli? Ili je sve stvar kompromisa?

Da bude i pianissima i nešto malo decibela, a da nitko nikome ne krade san dok novi ne svane dan? Ljudi, je li to moguće? Ili pak turizam tišine i decibela - da parafraziramo često korišteni izraz u zadnje vrijeme - za seh?

Povezane vijesti

• Defile po Giardinima, školski sendvič i pokretne stepenice
• Avionske priče. O sarmi i kajmaku. Možda
• Kako je ružičasta ljepotica trebala biti gradski šoping centar