Neki predmeti i objekti kroz godine mijenjaju uloge, funkcije, a neke stvari koje su se u nekim trenucima činile vječnima, izgubile su tu svoju primarnu ulogu.

Današnja djeca, primjerice, gotovo da i ne znaju za fiksne telefone, pogotovo za one na kojima su se "vrtjeli" brojevi - taman kada bi "odvrtjeli" brojeve do kraja - fulaš zadnji broj i opet sve ispočetka. Ili pak telefonske govornice, mnogi se, prolazeći pored onih malobrojnih pitaju, koristi li ih uopće itko više? Lista li netko telefonske imenike? Je li je to pluskvamperfekt? No, to nije samo pulska priča, to je priča jedne (a i više) generacija. Dio jedne zajedničke globalne povijesti.

Tko se sjeća dvojnih telefona? Kada je susjed telefonirao - nisi mogao telefonirati, sada susjed može (eventualno) probat spojiti se na wi-fi, ako nije zaštićen kako treba.

Osim telefonskih govornica, putem čijih su se žica "njegovale" i brojne ljubavi, simpatije, ali i obiteljske veze, kultno mjesto imali su kiosci, dok su još bili mjesta s određenom ponudom proizvoda, ili pak mjesto ispred kojega bi se ljudi susretali, nalazili, kao primjerice na Giardinima. Gotovo o svakom kiosku u Puli, mogla bi se napisati jedna priča, protkana brojnim osebujnim sjećanjima te uspomenama.

Kada je prije nekoliko dana objavljena fotografija nekadašnjeg kioska kod bivše Mornaričke bolnice, sada dijela Sveučilišta Jurja Dobrile, redao se niz komentara i uspomena o susretima, kupljenim stripovima i emocijama vezanih uz taj kiosk. A kiosci na Giardinima su posebna priča, poput lajtmotiva načina druženja, susreta, dobrih emocija, prošlosti... Skupljanje sličica za ispuniti albume? Dočekati najnoviji strip? Kupiti Tv Sorrisi e canzoni s tekstovima svih pjesama sa Sanrema, sve je to imalo svoj šarm, specifičnost koja se, uzročno-posljedično nadovezivala i na sam objekt kiosaka, pa su upravo zbog svih tih emocija, trenutaka, jednostavnih, a opet posebnih, postajali kultni, dragi, specifični i po nečemu jedinstveni.

No, onda se preko noći, ili ne baš, sve promijenilo, te su kiosci postali mjesta u kojima se radilo praktički sve - od tople kave do plaćanja računa, razvijanja filmova, dobro da u doba korone nisu tu uzimali briseve. A druženja - sada se izražavaju putem emoticona i reminiscencija, da troje ljudi sjedi za istim stolom i ne gleda svatko u svoj mobitel - pa gdje bi tome bio kraj?

Povezane vijesti

• Defile po Giardinima, školski sendvič i pokretne stepenice
• Avionske priče. O sarmi i kajmaku. Možda
• Kako je ružičasta ljepotica trebala biti gradski šoping centar