Hrvatska godišnje kroz sustav javne nabave potroši više od 12,6 milijardi eura, neki kažu svaki peti euro koji općenito trošimo u bruto domaćem proizvodu. I nas zanima danas, jesu li ti procesi transparentni, s kojim se sve izazovima susreću privatnici u poslovanju u Hrvatskoj? Kakve su plaće u javnom, a kakve u privatnom sektoru? Kako na rješavanje problema manjka radne snage utječu strani radnici, upitao je Krešimir Macan svoje gošće u ovotjednoj "Špici" čija je tema bila javna nabava - direktoricu Hrvatske udruge poslodavaca Irenu Weber i stručnjakinju za EU fondove i javnu nabavu Arianu Vela.

Preplaćeni aparat

Irena Weber je podsjetila da je prošla godina donijela doista snažan rast plaća u javnom sektoru.

- Pričamo o 48 posto rasta plaća year on year, dakle godina za godinu. To je ogroman rast mase plaća u javnom sektoru, rekla je Weber no i napomenula da je i Hrvatska udruga poslodavaca podržavala rast plaća u javnom i državnom sektoru, ali selektivan, sukladno rezultatu i postignutim ciljevima te da se na temelju toga napravi sustav nagrađivanja i to u svim segmentima - od javne uprave do obrazovanja i zdravstva.

- Definitivno da se napravi razlika - od onih koji vrhunski rade do onih koji praktički odrađuju, postoje na svom radnom mjestu. Zato što, praktički, protekom vremena i oni koji jesu motivirani, koji su ambiciozni, koji stalno uče i žele biti vrhunski u svom poslu, protekom vremena naprosto izgube motivaciju, jer zašto biste vi radili 12 do 14 sati dnevno, isporučivali vrhunske rezultate, ako praktički do vas sjedi kolega koji odrađuje svoj posao i nema ni blizu rezultate. Štanca karticu. Dakle, to neminovno dovodi i do pada i kvalitete posta, i efikasnosti, i produktivnosti, kaže Weber dodavši da poslodavcima nije nije problem povećati plaće onima koji isporučuju, dok se svima po cijeloj razini državnog i javnog sektora povećala plaća za očito tih 48 posto year on year, neovisno tome isporučuješ li ili ne. Kao dodatan problem navela je i glomaznost državnog aparata:

- Broj ljudi koji radi u državnom i javnom sektoru je preglomazan. Imamo ogromnu birokraciju, praktički država apsolutno je preskupa i s druge strane nemamo vrhunsku kvalitetu javne usluge koja bi opravdala takav snažan rast plaća.

Krešimir Macan je skrenuo pozornost na medijalnu plaću, koja se često ne koristi za usporedbu jer ljudi više pričaju o prosječnoj plaći. Naveo je svježi podatak koji se pojavljuje u medijima i državni Zavod za statistiku ga uredno komunicira, a prema kojemu polovina ljudi prima plaću ispod 1.200 eura, a druga polovina iznad 1.200 eura. To je, kaže, de facto rast od 50 posto u četiri godine, no u produktivnosti se nismo toliko pomakli.

- Prvo, ovaj snažan rast plaća u javnom sektoru je doveo do toga da opet imamo prelijevanje u javni sektor, što je ogroman problem. Privatni sektor ne može konkurirati, ne može dignuti plaće 48 posto. Ne postoji ta industrija, ne postoji taj sektor koji može toliko podići prihode i opću razinu profitabilnosti da biste vi mogli dignuti plaće za 48 posto godinu za godinu. Toga nema, to ne postoji. Drugo, ovo je povijesno najveća razlika u prosječnoj plaći u javnom sektoru i državnom sektoru u odnosu na privatni, gdje sada pričamo gotovo 35 posto razlike u prosječnoj plaći kada uspoređujemo privatni i javni sektor, kaže Weber i upozorava da postoji cijeli niz sektora koji naprosto ne mogu zadržati ljude.

Ariana Vela dodala je pitanje neuređenosti javnog sektora i nelojalne konkurencije poslovnom sektoru.

- Poznato je da u sustavu EU fondova, pa čak i javne nabave i project managementa koji mi radimo, nedostaje sposobnog kadra. Neću reći kadra, nego kadra koji zna raditi svoj posao. I te su plaće praktički otišle u nebo. Dakle, nama je danas startna plaća dvostruko veća od onoga što je bila prije 5, 6, 7 godina. Znači, uopće ne pričam ono što je bilo 2008. i 2009. godine kad sam otvarala svoju prvu firmu. To su nekakvi stari dani. Ja nemam nikakav problem s time da plaće rastu, međutim imam problem s time što u našem sektoru ti imaš nekog zaposlenika tijela državne ili javne uprave koji radi, na primjer na EU fondovima, ali imamo takvih primjera i u zdravstvu i u nekim drugim sektorima, kaže Vela.

- Ono što je problem, to je brzina rasta te plaće. Ne možete godinu za godinom sustizati tako ozbiljan rast troška rada od 20 do 30 posto svake godine. Ne postoji industrija koja može tako dizati cijene. Pa to upravo generira inflaciju, navela je Weber.

(Ne)uređena uprava

Vela je dodala da je ključ u uređenoj javnoj upravi.

- Kad je ona uređena, kad znamo tko je za što zadužen, koja mu je norma, kako oni to kažu, koji mu je KPI (ključni pokazatelj poslovanja). I kad mjerimo, pa možemo nagraditi onoga koji je svoje KPI-ove nadmašio, ali možemo i penalizirati onoga koji nije, kao što radimo u privatnom sektoru. A neko dobije dva žuta i ima crveni. Međutim, mi u javnom sektoru imamo iskrivljenu situaciju gdje se izjednačavaju praktički oni koji nose velik teret na svojim leđima i oni trpe one uvrede da su uhljebi i slično s onima koji zaista ne odrađuju niti nekakav minimum, navodi Vela.

Irena Weber je pak istaknula da sada privatni sektor vapi za radnicima te da nam je ovo povijesna prilika da smanjimo državni i javni sektor.

- Već imamo nekoliko primjera zatvaranja proizvodnji u Slavoniji. Imamo odustajanje od investicija. Naprosto, ti business case-ovi koji su građeni na određenom prosječnom trošku rada više ne funkcioniraju, rekla je Weber te istaknula porezno opterećenje na plaće koje je, kaže, ogromno - na srednje i više plaće je treće najveće u Europi, 43 do 45 posto.

- A na apartmane plaćaš 2 posto, dodao je Macan.

- I sad koja je to poruka? Mi se kunemo da smo zemlja obrazovanja i rada, ali onda bi porezna politika upravo tako trebala pokazati. Rad i obrazovanje je nešto što mi promoviramo i cijenimo i šaljemo poruku niskim poreznim opterećenjem - ako učiš, ako si super obrazovan i ako puno radiš, imat ćeš niže porezno opterećenje. Praktički šaljemo potpuno drugu poruku, kaže Weber.

Je li zapravo glavni problem - izostanak strategije. Istina, strateški dokumenti, osobito kada je riječ o EU fondovima, se ispunjavaju. No, jesu li to stvarne strategije?

- Europa traži neke strategije. Njezin nadređeni pravni okvir je taj koji kaže gdje mi moramo, u kojim se mi nekakvim kućicama moramo naći. Međutim, onda mi od toga napravimo jedan veliki kupus. I ja se sjećam kad sam počela raditi na nacionalnoj razvojnoj strategiji, radila sam samo na jednom dijelu. Moj zadatak je bio stvoriti listu velikih strateških nacionalnih projekata. I sjećam se da je taj dokument tada imao 60 ciljeva. To nije bio moj dio posla, ali sam, naravno, morala biti s njima usklađena. Onda sam pitala kako jedan strateški dokument jedne ovako male države može imati 60 strateških ciljeva? Zašto mi ne možemo upogoniti sve javne institute, vidjeti gdje smo jaki, koje su nam jake strane, koje su nam slabe i krenuti u taj razvoj, zaista strukturirano i usmjereno. Znači, ne možemo malo tu dati, malo tu, malo tu, malo tu i onda sad mi očekujemo da će svi ti sektori rasti kao da je to prirodno. Dakle, moramo u nekom trenutku odrediti što su nam prioriteti, ali ne možemo ih imati 60, ističe Vela.

- Primjerice, kao što su Kinezi rekli, idemo proizvoditi aute i pokoriti svijet. I odjednom imaju 25, 30 firmi i brendova koji idu u svijet s autima. Neće svi uspjeti, ali neki hoće, dodala je Weber.

Dvostruki kriteriji

Otvorena je i ključna tema ovotjedne "Špice" - javna nabava. Je li točno da Europa neće dati niti jedan euro ako nije prošlo "kroz sito i rešeto" javne nabave.

- Manje-više je to tako, međutim razlikujemo pravila koja vrijede za obveznike zakona i neobveznike zakona i tu dolazimo do sulude situacije, kaže Vela pa pojašnjava:

- Neobveznici su najčešće razni pravni subjekti privatnog sektora. Na primjer, veliko privatno poduzeće koje investira, na primjer, 5 milijuna eura u neki projekt i od tih 5 milijuna eura dobit će 35 posto potpore, ali pod uvjetom da su ovo sve prihvatljivi troškovi. I sad ćeš ih za tih 35 posto, gdje on mora staviti svojih 65 posto na to, njega provlačiti kroz sito i rešeto te nabave. Za što? Druga stvar, ti pragovi, donedavno to je bilo smiješno. Znači, za 20, 30, 40, 50 tisuća eura si morao provoditi javnu nabavu, a radiš projekt od 10, 15, 20 milijuna eura. Ajde, sad su se ti pragovi malo podigli, međutim i dalje su oni neujednačeni od programa do programa. Što je po mojem mišljenju potpuno katastrofalno i smiješno.

S druge strane, istaknula je, imamo Zakon o javnoj nabavi i tu je priča, kaže, potpuno jasna:

- Međutim ono što nije jasno je zašto su naši sustavi upravljanja i kontrole EU fondovima "veći katolici od pape", pa je njihova batina puno, puno žešća kada su u pitanju te takozvane sekundarne nabave, nego što bi bila, na primjer, batina onog cijelog represivnog i kaznenog aparata ili nekakvog prekršajnog aparata ili upravnog aparata da se ne radi o EU fondovima.

- Znači, europski euri se ne mogu mažnjavati, a hrvatski, to je OK? Za europske eure ćeš prije odgovarati nego za hrvatske, upitao je Macan.

- To nije dobro jer primjenjujemo identičan Zakon o javnoj nabavi. Godinama govorim da imamo praktički dva paralelna sustava. I već se dugo godina zapravo radi na tome da se ta dva sustava pomire. Međutim, još uvijek, nažalost, nismo u tome uspjeli, kaže Vela.

Cijeli razgovor pogledajte na stranicama Pogleda

Povezane vijesti

• Privatni sektor ne može pratiti rast plaća u javnom. Što će biti s tržištem rada?
• Rast cijena i stagnacija plaća smanjuju kreditnu sposobnost građana u Hrvatskoj
• Plaće rastu, ali ne svima jednako: Pogledajte tko su dobitnici i gubitnici svibnja