Iako je prošlo šest mjeseci, teško mi je pomiriti se s time da ga više nema, prije svega zbog toga što je njegov odlazak bio potpuno neočekivan. Unatoč njegovim godinama nisam to mogla predvidjeti s obzirom na njegovu sjajnu životnu i sveobuhvatnu energiju * Program "Obrovac na kvadrat" je moj pokušaj da približim njegov rad širem krugu ljudi, s obzirom da, posvećen pedagogiji a i generalno samozatajan, nikad nije ozbiljnije radio na tome da svoj rad prezentira javnosti. A njegov rad to svakako zaslužuje

Početkom veljače ove godine u zagrebačkoj Laubi otvorena je izložba slika Ivana Obrovca "Pantoskopije", a glazbeno-vizualnu podršku pod nazivom "Obrovac na kvadrat" tom je prilikom dala njegova kćerka Tamara Obrovac, zajedno sa svojim Transhistria Quartetom i vizualnim umjetnikom Matijom Debeljuhom.

Unatoč dugoj i bogatoj karijeri, Ivan Obrovac tada je prvi put izlagao u Zagrebu. "Oduševljen sam prostorom, njegovom veličinom. Volio bih imati takav atelje pa da mogu slikati velike slike s lojtrama", našalio se tada 82-godišnji umjetnik. Napustio nas je nepunih četiri mjeseca kasnije.

Ovaj put bez njega, isti se koncept izložbe i glazbeno-vizualnog performansa (nažalost, bez glavnog autora) održao u četvrtak, 5. prosinca, u Muzeju suvremene umjetnosti Istre u Puli, u sklopu pulskog Sajma knjige u Istri.

Tamara Obrovac nešto je ranije, istog dana u podne nastupila sa svojim gitaristom Urošom Rakovcem na svečanosti otvorenja Sajma, a zatim i u Crvenom salonu Doma hrvatskih branitelja gdje je, zajedno s Borisom Dežulovićem i Mladenom Lučićem premijerno predstavila monografiju "Obrovac, Ivan i Tamara", u izdanju pulskog Sajma, u kojoj su reprodukcije očevih slika 'al pari', 'jedan na jedan' s kćerkinim stihovima. Dovoljan je to povod za razgovor s našom umjetnicom, čiju intimističku kombinaciju mediteranskog jazza i duha Istre već više od dva desetljeća cijeni i poštuje širi glazbeni svijet i čije su omote albuma krasili upravo - očevi radovi.

- S njim sam mogla razgovarati s o najintimnijim stvarima koje su me preokupirale kao nekog koji se bavi takozvanim stvarateljskim radom, nema puno ljudi s kojima to mogu, to mi jako nedostaje, kaže Tamara.

- Zvuči paradoksalno, no nakon smrti imamo intenzivniji odnos s voljenom osobom. Ljudi izriču frazu "Vrijeme liječi sve", a meni je to uvijek zvučalo pomalo okrutno; što je ja imam zaboraviti. Kako je to u vašem slučaju? Još je svjež tatin odlazak prije šest mjeseci.

- Jako je svježe i teško mi se s time saživjeti, pomiriti se s time da njega više nema. Prije svega zbog toga što je njegov odlazak bio potpuno neočekivan. Unatoč njegovim godinama nisam to mogla predvidjeti s obzirom na njegovu sjajnu životnu i sveobuhvatnu energiju. To je za mene veliki šok od kojeg se nisam još oporavila i ne znam kako ću s time izaći na kraj. Vrijeme ne donosi zaborav, ali ipak liječi ovaj prvi šok i tu nevjerojatnu tugu... jako često sam i jako dugo plakala, sada nešto malo manje. U principu, imaš pravo kad kažeš da je odnos intenzivniji nakon odlaska. Nikad mu nisam toliko puta u jednom danu rekla da ga volim, kao otkako ga nema.

- Ipak, u zagrebačkoj Laubi prije deset mjeseci glazbena podrška očevoj izložbi bila je kao svojevrsni transcendentalni odlazak; neka vrst neplaniranog umjetničkog oproštaja.

- Slažem se. Nakon njegova odlaska dobilo je tu konotaciju. Drago mi je da sam to baš tada napravila, jer sam dvojila oko termina, da li da to radimo u veljači ili rujnu. Nikad si ne bih oprostila da to nisam napravila tada. Program "Obrovac na kvadrat" koji je pratio otvorenje izložbe bio je, prije svega, moj pokušaj da približim njegov rad širem broju ljudi, s obzirom da, posvećen pedagogiji, a i generalno samozatajan, nikad nije ozbiljnije radio na tome da svoj rad približi javnosti. A njegov je rad, ne zato što je moj otac, to će potvrditi i ljudi koji su stručni, zavrijedio da bude pokazan širem krugu ljubitelja i poznavatelja umjetnosti. Tako da je Lauba bila prvi korak, a u četvrtak je Muzej suvremene umjetnosti Istre u Puli bio drugi korak. Samo sam se, eto, nadala da će on i sada biti prisutan.

- Bit će, materijaliziran u svojim radovima, prisutan.

- To svakako da... njegove slike su zaista odraz njegove kompleksnosti kao čovjeka široke naobrazbe i znanja kojeg je nesebično prenosio svojim učenicima, čovjeka posvećenog razumijevanju svijeta i pozicije umjetnosti u njemu, istraživača novih tehnika i kreativnih procesa.

Meni je iskustvo zagrebačke Laube bilo vrlo zanimljivo s glazbenog aspekta, s obzirom da se radilo o atipičnom nastupu u smislu nedostatka elemenata pravog koncerta, pozornice, svijetla. U Laubi smo, a tako će sada biti i u MSUI-ju, bili ispred zida na koji su, preko nas, bez svjetla, projicirani tatini radovi. Mi glazbenici bili smo u jednoj vrsti intime, dovoljne da smo se mogli posvetiti dobrim dijelom i improvizaciji upravo na taj vizualni element u režiji Matije Debeljuha.

To mi je bilo zanimljivo i s profesionalnog stajališta, pa ozbiljno razmišljam da taj program uvrstim u svoj profesionalni portfolio; "Obrovac na kvadrat" će svakako naći način da živi dalje u tom obliku.

- Vi i vaš Transhistria Quartet bili ste u tom projektu svojevrsni soundtrack?

- Da, tako sam ja to i željela i zamislila. Željela sam da naglasak bude na njemu, a tako će biti i u MSUI-ju, posjetitelji će imati priliku vidjeti njegove radove nastale u posljednjih 15-ak godina. Tata je, faktički, ozbiljno počeo slikati tek nakon odlaska u mirovinu. Naravno da je i prije radio, imao je raznih faza i ciklusa, ali ne tako kontinuirano i ne tako posvećeno. A slikao je do zadnjeg trenutka.

- Počeli ste rano s glazbom. Veliku ulogu tu je odigrala vaša baka Ulika, koja Vas je odvela u muzičku školu.

- Baka Ulika odigrala je veliku ulogu i u njegovom i u mom životu. Ona je digla ondašnji "studentski kredit" kojim je financirala njegovo devetogodišnje školovanje u Zagrebu; četiri godine likovne akademije, plus još pet godina koliko je trajala srednja škola primijenjene umjetnosti koju je morao prije toga završiti, jer u suprotnom ne bi mogao upisati akademiju, budući da je prvo u srednjoj školi završio elektrotehnički smjer.

Imala je stvarno viziju da svom djetetu treba pružiti obrazovanje i to obrazovanje na putu koji je on sam izabrao, bez da ga tjera na neki drugi put. I još je mene prema mojoj želji upisala u muzičku školu, te mi, kad sam krenula putem jazza tražeći svoj put, kupila i prvi saksofon... Ulika je zaista bila pokretač, siva eminencija.

- Svojedobno ste uglazbili stihove Silvane Brkarić-Krculić "Se me ra morta privari" ('Ako me smrt prevari'). Kakav je vaš odnos prema vjeri? Što smo stariji, možda zbog straha, osviještene prolaznosti, bliske konačnosti, sve smo usmjereniji duhovnosti. Je li to želja za transcendencijom?

- Silvanini stihovi ne problematiziraju direktno konačnost već postavljaju pitanje "hoću li stići napraviti sve ono što želim prije nego me smrt prevari", tako da su u suštini usmjereni prema životu. Sama potreba za transcendencijom je po meni ukorijenjena u ljudskoj vrsti i izvor je vjere, a postoji i u svakom stvarateljskom radu u formi potrage za nekom vrstom arhetipa, metafizike kao sredstva univerzalne komunikacije.

Tata mi je jednom davno rekao da je umjetnost potraga za izgubljenom komunikacijom, to mi se urezalo u sjećanje. A nekoj drugoj dimenziji, transcedenciji i svojevrsnoj metafizici teži svatko tko ima dovoljno otvorenu dušu ili elementarnu duhovnost. Uostalom, ne ulazeći u vjersku praksu, sve velike religije u suštini počivaju na gotovo istim temeljnim vrijednostima i shvaćanju o povezanosti svekolikog života, te uzajamnog uvažavanja, prihvaćanja i razumijevanja između ljudskih bića.

I moja osobna vjera uvažava iste vrijednosti, a počiva osim na metafizičkim, dijelom i na fizikalnim kategorijama tj. zakonima fizike. Sva energija u prirodi se transformira, nikada ne nestaje, pa mi se stoga čini mogućim da se niti energija ljudskog bića potpuno ne izgubi i nestane.

Svakako da godine nose neku zrelost i mirnoću, barem kod mene je tako, a i veću svjesnost o konačnosti, možda baš zbog približavanja toj nekoj drugoj dimenziji... iako su u današnje vrijeme sve velike i važne riječi često profanirane i često upotrebljavane u krivom kontekstu, mislim da nas kao vrstu samo zajedništvo i ljubav mogu spasiti. Upravo u pjesmi "Mriž zvizdami" koja je bila posvećena baki, a sada na žalost i tati, razmišljam o tome da li je ljubav element kroz koji smo sposobni osjetiti i transcendirati u tu "drugu" dimenziju.

- Jednom ste izjavili: "Jedino što bih htjela, za 500 godina da se barem na pet minuta vratim, samo da vidim kamo je sve ovo otišlo".

- Da, jako bih to voljela vidjeti, zanima me budućnost ljudskog roda, kakvi god da jesmo ipak mislim da smo fascinantna vrsta. Najviše me zanima budući odnos prema majci Zemlji, koji je po meni usko povezan sa općim razvojem razine svijesti i osjećaja za zajedništvo. Ukoliko se razvije zajedništvo na nivou vrste prije nego što upropastimo naš jedini dom, onda možda imamo šanse, a ako ne, majka Zemlja će se vjerojatno malo zakašljati, otresti nas sa sebe i mirno nastaviti dalje... :)

- "Gradovi u tijeku" naziv je teme predstojećeg Sajma knjige. Pula je vaš rodni grad, tu ste odrasli, a jedno ste za nju rekli: "Pula je moj grad kojem uvijek nedostaje nekog identiteta i nikako da se profilira".

- Migracije i povijesni lomovi su sigurno razlog tome, bilo da je posrijedi odlazak naših ljudi preko Sušaka nakon dolaska fašizma na vlast ili odlazak esula i dolazak vojske nakon Drugog svjetskog rata, ili migracije za vrijeme Domovinskog rata. Te su migracije prekidale kontinuitet te čisto statistički djelovale na manju mogućnost izgradnje identiteta.

- Pa i naše generacije su 70-ih i 80-ih gradile taj identitet ovog grada, i tek što je malo zaživio kad ono opet rat, opet selidbe, odlasci, dolasci.

- Tako je. To je najveći razlog, a drugi razlog je opći civilizacijski razvoj našeg društva i identiteta na razini države.

- No, i drugi su gradovi to doživljavali. Možda je ovdje problem i geografski položaj Pule; na kraju kopna i početku mora.

- I to "slijepo crijevo" vjerojatno ima svoju težinu.

- Kako ste doživjeli gašenje brodogradilišta Uljanik? Velika je to rupa.

- Rupa je sigurno velika. Tu se ne radi samo o tih nekoliko tisuća ljudi, nego o bar dva do tri puta više ljudi; radi se o porodicama, brojnim firmama koje su radile za Uljanik, dakle o značajnom postotku građana Pule.

- To je i kulturološki gubitak. Ponosili smo se brodovima, pjevale su se pjesme o tome.

- Naravno, Uljanik je bio jedan od simbola grada. Gubitak tako velikog broja radnih mjesta i ekonomske moći je velik problem za svaki grad, za svaku državu. S druge strane, ja stvarno ne poznajem situaciju s ekonomskog gledišta; koliko je Uljanik bio konkurentan na tržištu ili nije. U to stvarno ne mogu ulaziti.

- Ali emotivno jest gubitak?

- Emotivno je gubitak u svakom slučaju, jer, ako i jest ekonomski opravdan taj pad, pitanje je što će se događati s ljudima koji su izgubili radna mjesta.

- Što ćemo s tim ogromnim praznim prostorom, od Muzila i sada brodogradilišta do cijele luke sve do Katarine, gdje se ništa ne zbiva? Pula nikad nije sišla na svoje more. Cijela riva je sada prazna.

- Točno, čudno je da grad ne živi uz more s obzirom na tako veliku obalu koja ga okružuje. Možda je sad prilika da se Pula saživi sa svojim morem i sa svojom lukom u centru grada. A možda je to prilika da se ponovno zaposle ti ljudi, da se pronađe nekakvo rješenje koje je dobro za sve, to bi bilo izvrsno.

Jeli smo ćevape i gledali Tvrdića, Šolmana…

Prije samo deset mjeseci prilikom otvorenja izložbe "Pantoskopije" u punoj zagrebačkoj Laubi, Tamara je, tik do svog oca, nadahnuto kazala: "Bilo je divno odrastati uz moga oca. Igrali smo se do moje 18. godine. Igrali smo se svega čega smo se god mogli domisliti. Igrali smo se s knjigama iz biblioteke "Vjeverica" koji su nam služile kao reketi, te smo uz improviziranu mrežicu na stolu igrali stolni tenis; jeli smo ćevape iz "Dobre kapljice" i gledali košarku, Tvrdića, Šolmana, svašta. Igrali smo se tako da smo zatvarali oči, otvarali usta i istovremeno puštali jedan ton, stvarajući neke sulude intervale".

- Smijali smo se do besvijesti i beskrajno sam zahvalna da sam mogla odrastati uz takvog čovjeka. Čovjeka koji ne samo da me nije ugrozio, nego me je pustio da rastem. A kad sam ga pitala: 'Čuj, ti si mene odgajao. Jesi li ti znao što će se dogoditi?', kazao je: 'Pojma nisam imao, nisam ja tebe odgajao. Ja sam pazio da te drugi ne odgajaju', zaključila je Tamara uz velik pljesak i dodala: "Moj tata Ivan Obrovac."

Kao klinka za sobom ostavljala kaos

Profesor Ivan Obrovac o svojoj je jedinici u intervjuu našem listu prije 12 godina u rodnim Smoljancima kazao je da je Tamara energija.

- Ta energija stvorila je takve muzičke derivacije u čijoj lepezi ima glazbe za film, kazalište, osobnih kompozicija. One nadvisuju prosječnost i stereotipije. Često kad je slušam, imam dojam da ona nije samo okrznula ramenima ovu planetu, nego se duboko ukopala u samu jezgru. Ja to kroz šalu, iako ima više od poluistine, zovem nebeskom glazbom. Kao dijete je bila temperament identičan današnjem, s time da unutarnji i vanjski red koji je specijalizirala nisam mogao naći u djetinjstvu. Za sobom je kao klinka uvijek ostavljala kaos (smijeh). Uvijek ju je krasio osjećaj za humor, koji je redovito pratila zaraznim smijehom, a sigurno ga je naslijedila od svoje majke Marinke, kazao je tada Tamarin otac.

Povezane vijesti

• Tamara Obrovac na Kaštelu promovirala novi album
• Tamarina desetka u pulskom kazalištu
• Tamara vjernoj publici rodnog grada