ONI OSVAJAJU OD PRVE NOTE: Matija Dedić, Bruno Krajcar, Oleg Kireyev, Branko Sterpin, Nenad Mirt i Dušan Kranjc

Ovogodišnje izdanje imalo je posebnu atmosferu, energiju koja se osjetila u zraku. Možda nije bilo ekstatičnih aplauza, ali podrška publike bila je snažna. Posebno velikim pljeskom ispraćena je svaka izvedba Matije Dedića, i vidjelo se koliko su oni koji su došli bili uvučeni u njegovu priču, gotovo hipnotizirani što nije neobično za koncerte ovog sjajnog pijanista. On, jednostavno, ima ono nešto čime može doprijeti do publike

Kad nema drugog, treba se osloniti na vlastite snage. To su u situaciji kada svakodnevno stižu ne baš dobre vijesti o širenju korone učinili organizatori 5. Pula Jazz Festivala i u dvorište Doma hrvatskih branitelja preksinoć doveli jake kvalitetne snage pojačane jednim zbilja jakim domaćim imenom, a to je Matija Dedić. Samo njegovo ime bio je magnet za publiku koja je ispunila socijalno distancirane stolice u parteru i još se malo presložila na terasi u pozadini.

Kompaktno i tečno

Ovaj put festival je imao samo jednu večer, a sve je bilo prilično kompaktno i tečno što se tiče satnice i što se tiče svirke, bez praznog hoda. Večer je otvorio Bruno Krajcar. Krenuvši sam za klavirom počeo je podsjećanjem na Matu Balotu, da bi mu se uskoro pridružili Nenad Mirt za kontrabasom koji će tu ostati iduća dva i pol sata kao i Dušan Kranjc koji je zasjeo za svoj set bubnjeva a pridružio im se i trubač, neumorni Branko Sterpin. Ovi Puljani istarsku su tradicijsku glazbu gurnuli prema bluesu i jazzu, što je bilo i za očekivati s obzirom na vrstu manifestacije. Istarska glazba i jazz mogu se sljubiti poput hrane, što je dobro poznato, pa je Krajcar pjevao i o vinu, i na kraju izveo "Ča se sve va brajdah najde" u kojoj nabraja više od 80 lokalnih sorti vina, a da bi ih memorirao morao se poslužiti šalabahterom.

Nakon Krajcara na pozornicu pod vedrim nebom popeo se Matija Dedić i sjeo za klavir. Vjerojatno najpoznatije i najznačajnije ime hrvatske jazz scene, Dedić je često nastupao u Puli u različitim kombinacijama, a preksinoć je prvi put snage ujedinio s Nenadom Mirtom i Dušanom Kranjcom. U sat vremena Dedić je s prijateljima izveo sedam skladbi, uglavnom autorskih uz jedno posezanje u ostavštinu Dukea Ellingtona. Započeo je i završio žestoko, otvorivši koncert s pjesmom "napisanom jako davno" odnosno "Written a long time ago" i zatvorivši ga s "Final destination", dajući priliku Kranjcu da s posebnim entuzijazmom izmlati te bubnjeve u jednoj od njegovih sjajnih solaža koje smo čuli preksinoć. Sredina seta bila je rezervirana za sporiji tempo i malo intimniju atmosferu najjače izraženu u baladi "In flames". Matija Dedić jest poznato ime što duguje svojim obiteljskim korijenima, sin velikog kantautora Arsena Dedića i legendarne Gabi Novak. On nikada ne bježi od svog nasljeđa, te izvodi pjesme pokojnog oca ili nastupa s majkom. Ali, i to je jako bitno, jazz je njegovo ja, to je žanr u kojem je on izgradio svoj ugled, možemo reći da se osamostalio, što su pokazale i autorske skladbe koje je izveo preksinoć. S njima je lakoćom dopro do publike, osvojivši je od prve note.

Standardi i autorske stvari

Kako ovaj festival pratimo svih ovih godina, možemo reći da je upravo ovo izdanje imalo neku posebnu atmosferu, posebnu energiju koja se osjetila u zraku. Možda nije bilo ekstatičnih aplauza, ali podrška publike bila je snažna. Na stranu to što su velikim pljeskom ispratili svaku izvedbu za vrijeme nastupa Matije Dedića, vidjelo se koliko su oni koji su došli bili uvučeni u njegovu priču, gotovo hipnotizirani što nije neobično za koncerte ovog sjajnog pijanista. On, jednostavno ima ono nešto čime može doprijeti do publike.

Nakon svog, mahom autorskog seta, Dedić je ostao za klavirom kako bi se pridružio kvintetu koji su preksinoć predvodili Branko Sterpin i saksofonist Oleg Kirejev, inače uz Anu Pankovu i Milana Rašulu jedan od organizatora festivala. Kranjc je i dalje sjedio za bubnjevima kao što se i Mirt posvetio svom kontrabasu s kojim je preksinoć opalio nekoliko zapaženih sola. Ovako sakupljena ekipa koja je publika počastila s jazz standardima podsjetila je koliko jake jazz majstore imamo u Puli. Oni mogu jednakopravno nastupiti s bilo kime i oduševiti publiku.

Uzgred, vrijedi ponekad prošetati centrom Pule, barem dok opet ne postrože pravila, i zaviriti u neke od kutaka gdje ova pulska ekipa u raznim formacijama zna zasvirati. Hancockov "Cantaloupe island" kao jedan od najpoznatijih jazz standarda, kojeg znaju čak i oni kojima ime pjesme ništa ne govori, bio je znak da se večer uz jedan opušteni jam session privodi kraju. Samo jedna, ali itekako vrijedna. Do idućeg ljeta kada ćemo vidjeti što će biti.