Elena Roce dobitnica je nekoliko regionalnih i državnih nagrada. Koncertira kao solo orguljašica i korepetitorica u raznim komornim sastavima te kao pjevačica na festivalima u Hrvatskoj i šire
Elena Roce u pulskoj katedrali (Snimio Dejan Štifanić)
U sklopu programa Dođi u grad na orguljama Eisenbarth iz 2001. godine u pulskoj katedrali održan je koncert orguljašice Elene Roce, koja se predstavila klasičnim orguljaškim repertoarom gdje je posebno sugestivna bila izvedba djela "Adagio in sol minore per archi e organo" Tomasa Albinonija.
Roce, vješta, profinjena, tehnički pedantna orguljašica izvela je djela Matthiasa Weckmanna (cca 1616. - 1674.) "Komm, heiliger Geist, Herre Gott - Versus I, II, III", Johanna Sebastiana Bacha (1685. - 1750.) "Praeludium et Fuga in a, BWV 543", Louisa Viernea (1870. - 1937.) "Méditation, iz Trois improvisation" i Hendrika Andriessena (1892. - 1981.) "Sonata da chiesa – Tema con variazioni e finale".
Svakako vrlo zahtjevan repertoar za ovaj isto tako zahtjevan instrument koji zahvaljujući nizu inicijativa i festivala doživljava svoju renesansu. Boja njegova zvuka je vrlo snažna, u stanju kreirati atmosfere i situacije dojmljivog intenziteta.
Elena Roce (1994.) rođena je u Puli, gdje je završila osnovno i srednjoškolsko glazbeno obrazovanje. Nakon uspješno položene mature iz orgulja u klasi mr. art Eduarda Kancelara upisuje Muzičku akademiju Zagreb. Godinu dana kasnije maturirala je i solo pjevanje u klasi Cvetana Pelčića, mag. art. Dobitnica je nekoliko regionalnih i državnih nagrada. Koncertira kao solo orguljašica i korepetitorica u raznim komornim sastavima te kao pjevačica na festivalima u Hrvatskoj i šire. Po uspješno završenoj diplomi u Zagrebu 2019. upisala je magistarski studij orgulja u Amsterdamu (klasa prof. M. Havinga) te diplomirala u svibnju 2022., a od jeseni 2020. započela je preddiplomski studij pjevanja na odsjeku za ranu glazbu u klasi prof. X. Meijer. Posljednjih nekoliko godina širi svoje interese i na području organologije, zbog čega kontinuirano proučava orguljsku baštinu Istre i povezanost s tradicijskom glazbom, što je opisala u diplomskim radovima ''Orgulje venecijanske tradicije na istarskom poluotoku'' i ''Petar Nakić – The influencer''.
Na popratnom letku predstavljena je povijest orgulja u pulskoj katedrali. Tek 1417. godine spominju se orgulje (organum ingentis molis) u pulskoj katedrali, koje je naručio biskup Biagio da Molin i postavio u desnu lađu.
- Iako je riječ o prvom spomenu orgulja na istarskom poluotoku, ne znamo je li ovo bio prvi instrument. Isto tako ne znamo razvoj događaja oko orgulja, jesu li možda u međuvremenu i neke nove sagrađene, sve do početka 18. stoljeća. Biskup Giuseppe Maria Bottari (1695.-1729. god.) zaslužan je za restauraciju 1704., ali i micanje oltara na sredinu prezbiterija kako bi se orgulje postavile iza, do vanjskog zida (1707.). Orgulje koje su stajale iza prezbiterija odstranjene su 1795. godine i postavljene su nove (Gaetano Callido) na pjevalištu iznad glavnog ulaza, zapisala je Roce.
- Preživjevši rekviziciju i Prvi svjetski rat, u noći s 6. na 7. listopada 1923. godine orgulje su stradale u požaru. Katedralni krov u potpunosti je izgorio zajedno s orguljama i pjevalištem koje kasnije nije nikada bilo obnavljano. Katedrala se dugo obnavljala od štete prouzrokovane ovom katastrofom i tek je 1927. opet vraćena u funkciju. Danas u pulskoj katedrali postoji znatno ''skromniji instrument'' koji bi na nekoj drugoj poziciji (primjerice, ukoliko bi došlo do restauracije pjevališta) puno bolje došao do izražaja. Riječ je o modernom, dvomanualnom, mehaničkom instrumentu graditelja Wolfganga Eisenbartha. Inače, sagrađen je 60-ih godina u Passsau u Njemačkoj, a dopremljen u Pulu početkom 2000-ih kao donacija, na inicijativu pulskog orguljaša i profesora, mr. art. Eduarda Kancelara, zaključuje Roce.