Prošle godine napustio nas je veliki broj umjetnika, glumaca, glazbenika… Među njima je i Franco Battiato, jedan od najvećih talijanskih glazbenika. "Hodaču koji ideš, tražeći mir u sutonu, naći ćeš ga, na kraju puta". Tako je davno u pjesmi "Nomadi" pisao i pjevao Franco Battiato, koji je upravo u svibnju 2021. došao do kraja puta nakon 76 godina. I kakav je to samo bio put!

Veliki utjecaj

Od eksperimentatora i glazbenog istraživača do čovjeka koji će prvi u talijanskoj povijesti prodati više od milijun primjeraka svog albuma i predstavljati Italiju na natjecanju za pjesmu Eurovizije, čovjeka koji će pokazati i da se grčka filozofija kao i priče i mudrosti s Bliskog istoka mogu odlično uklopiti u gabarite pop pjesme. Čovjeka koji je napisao i otpjevao neke od najljepših stihova o ljubavi, unatoč tome što je ostao vjeran celibatu, čovjeka na čijem su koncertu talijanski neofašisti dizali desnu ruku u zrak ne shvaćajući da on nije njihov ideološki istomišljenik, čovjeka koji je možda mogao biti dobar sportaš, ali umjesto toga posvetio se riječima i glazbi koje je pisao i skladao za sebe, ali i za druge kolege, a čiji će se utjecaj osjetiti i s ove strane Jadrana. Čovjeka kojeg će jednostavno prozvati "Il maestro" i koji je bio i ostao jedinstven.

Battiato je rođen na Siciliji 23. ožujka 1945. a s 19 godina već je potpisao svoj prvi ugovor za objavljivanje singla, no nakon pjevanja romantičnih pjesama i traženja svog puta kroz prog rock i psihodeliju početkom 1970-ih posvećuje se eksperimentalnoj glazbenoj elektronici i stilovima koje je malo teško precizno opisati. Prvi album "Fetus" objavljuje u siječnju 1972. i nastavlja eksperimentirati na idućih osam albuma. "L'era del cinghiale bianco" iz 1979. prikazuje ga spremnog da opet radikalno promijeni smjer i vrati se popu, a naslovna pjesma u kojoj se nalaze i neke za Battiata karakteristične pjesničke slike poput opisa ljetnih praznika u Tunisu ili studenata u Damasku, i koju krasi prepoznatljiv violinski uvod Giusta Pija postat će redovit dio Battiatove set liste.   U tom smjeru nastavlja i "Patriots" iz 1980. (na kojem se nalazi melankolična "Prospettiva Nevski" koju će obraditi i Tereza Kesovija pod nazivom "Kad jednog dana prisjetim se svega"), ali tek će s albumom "La voce del padrone" iz 1981. Battiato zacementirati svoj značaj u povijesti talijanskog popa i rocka. S više od milijun prodanih kopija, ovaj album pretvorit će Battiata u superzvijezdu, i to zahvaljujući pjesmama kao što su "Centro di gravità permanente", "Bandiera bianca" i "Cuccurucù". U svima njima Battiato se nemilice sprda s idealima svoje vlastite generacije, idealima koji počinju kopnjeti dok "na mostu vijori bijela zastava" u pjesmi "Bandiera bianca". S ovom pjesmom, koja naslov uzima iz poeme "L'ultima ora di Venezia" Arnalda Fusinata objavljene nekih 120 i nešto godina prije, i ciničnim citiranjem rock velikana kao što je Bob Dylan pokazuje kako to izgleda otrežnjenje nakon decenija opijenosti. U "Centro di gravità permanente", pak, u prvom licu, autoironično ismijavajući malograđanštinu i konformizam, traži neko mjesto "na kojem nikada neće promijeniti stavove o ljudima i stvarima", baš on koji je bio toliko otvoren proučavanju drugih kultura. Italija koja je od kraja šezdesetih do početka osamdesetih proživljavala svoje "olovne godine" pod baražom terorističkih napada s ljevice i desnice, te pokušaja državnih udara, dobro je prihvatila Battiatov cinizam, no pitanje koliko ga je razumjela. Možda zato što Battiato u pjesmama nije nudio samo cinični komentar svijeta u kojem je živio, nego se bavio i duhovnom sferom i njegove pjesme imale su taj mistični šarm za mnoge neotkrivenih prostora.

Izgubljeni horizonti

Nakon "La voce del padrone" put za dalje bio je širom otvoren iako s idućim albumima nije ponovio uspjeh "La voce del padrone" imao je i dalje odlične pjesme. Na "L'arca di Noe" iz 1982. ima pjesmu "L'esodo" u kojoj govori o egzodusu, masi ljudi, koji će doći odasvud i ulicama na kojima će porasti temperatura, a taj zbijeg dogodit će se prije treće industrijske revolucije koja će izazvati veliku nuklearnu eksploziju. Proći će on i "izgubljenim horizontima" i "predalekim svjetovima", a u međuvremenu će ujediniti snage s Carlom Bissi, poznatijom kao Alice i zapjevati "I treni di Tozeur" s kojom će dospjeti na treće mjesto na natjecanju za pjesmu Eurovizije. Ova višeznačna pjesma koju prati odličan spot na prvu djeluje kao još jedno nostalgično putovanje u vlastitu prošlost, no u njoj se krije želja da se krene dalje iz mjesta u kojem se odjednom osjeti "volja da se živi u jednoj drugoj brzini" dok okolo sporo prolaze vlakovi.

Osamdesete su bile njegove godine, no i u devedesetima ga inspiracija nije napuštala. Sredinom ovog zadnjeg desetljeća 20. stoljeća Battiato počinje surađivati s filozofom Manlijom Sgalambrom i ta će se suradnja nastaviti do 2012. Na sjajnom albumu "L'imboscata" iz 1996. Battiato kao da opet pronalazi svoju životnu energiju što se možda najbolje vidi na koncertima na kojima album promovira. Pjesma "Di passaggio" počinje Sgalambrovim čitanjem rečenica starogrčkog filozofa Heraklita i to na grčkom, a završava stihovima starogrčkog pjesnika Kalimaha i sve se to odlično uklapa u pjesmu bržeg tempa. Znao je Battiato svako malo raširiti zastore svojih emocija, ali vjerojatno nikad toliko kao u pjesmi "La cura" s ovog albuma, za koju je rekao da je posvećena majci.

Kreativan do kraja

Nastavio je Battiato i dalje, kreativan do kraja, a zadnji album objavljen 2019. naslovljen "Torneremo ancora" odnosno "Vratit ćemo se opet", snimio je s Londonskim simfonijskim orkestrom, a na njemu su orkestralne verzije njegovih klasičnih pjesama. Osim mistike, filozofije, romantike i sličnih područja na kojima je često ulazio u sferu duhovnosti, znao je Battiato pjevati i o politici, ali opet na jedan svoj način. Battiato je bio nadasve intelektualac i to se vidjelo iz njegovih pjesama, no bavio se on i slikanjem, filmom, kazalištem, operom…

Priču o njegovom životu nemoguće je sažeti u jedan tekst, ali tu su njegove pjesme koje traže da ih se presluša više puta. Uz njih, preporučujem i odličan intervju koji je s Battiatom napravio Gianni Minà a koji se može pronaći na YouTubeu i koji je skoro pa školski primjer kako se bez imalo nabacivanja "provokativnih" pitanja od sugovornika može doznati jako puno toga.

Povezane vijesti

• U prometnoj nesreći poginuo srbijanski pjevač narodne glazbe ŠABAN ŠAULIĆ
• Glas Istre je Istra
• Napustio nas je doktor Leo Kovač: CIJENJENI PULJSKI LIJEČNIK I PRIJATELJ SVOJIH PACIJENATA