Dunja Ercegović - Bad Daughter
Dunja Ercegović je na široj glazbenoj sceni bila poznatija kao Lovely Quinces, no krajem studenog prošle godine pojavila se kao Bad Daughter s albumom "Let me panic" u izdanju LAA. Prema tradicionalnom i najbrojnijem okupljanju godišnjih top-lista radijskih, web i print novinara i urednika, koje objavljuje tjednik Nacional, "Let me panic" je najbolji domaći prošlogodišnji album.
Album donosi osam pjesama, među kojima su i do sada objavljene "Favourite Game", koju prati i video-spot, kao i "Thick", te najnoviji singl "New Lover".
Kroz solo projekt Bad Daughter ova mlada kantautorica se poigrava unutar granica indie pop žanra. Album "Let Me Panic" nastajao je tri godine, a rađen je u suradnji s Leonardom Klaićem koji potpisuje produkciju i aranžmane.
Tko je zapravo Bad Daughter, je li to tek jedna faza u kreativnom razvoju i što se krije iza pjesama na albumu "Let me panic", ispričala nam je ova glazbenica.
- Je li Bad Daughter samo jedan lik koji ste u međuvremenu stvorili ili on vjerno predstavlja Vas u privatnom životu?
- Bad Daughter je pomalo karikatura, koja ima elemente mene, ali ne u tolikoj mjeri. Vjerujem da svi imamo više likova u sebi koji izlaze na svjetlo ovisno o situaciji. Htjela sam stvoriti neku personu koja bi mogla pobuditi tu neku snagu, "zločestoću" u drugima, beskompromisnost, averziju prema polaganjima računa itd., u drugima. Osobno, kada se želim osjećati jakom, nekad pustim "Master Hunter" od Laure Marling i desi se to nešto, preruši me na trenutak u drugu osobu. Voljela bih da s ovim albumom imam isti efekt na druge.
- Što ste to prošli u životu da ste album nazvali "Let me panic", tim više što na albumu nema pjesme s tim nazivom? Ili je to bila tek dobra dosjetka?
- To je bio disclaimer, budući da sam promijenila žanr i ime. Netko će možda to nazvati traženjem sebe, krizom identiteta ili nekakvom lukavom strategijom da probudim interes. Svima sam htjela poručiti da me puste da kreativno paničarim, da izmišljam identitete i da naučim pravila neke nove igre. Dugo sam gradila tu priču o meni koja je najviše uz pomoć medija došla do tog ukopavanja statusa kao djevojke s gitarom, a to nikada nije bio moj plan. Nisam nikad u glavi zacrtala da će rock, indie folk ili kako već, biti jedini žanr kojim ću se baviti.
- Vjerojatno sam krivo shvatio, ali album mi zvuči kao da je konceptualno posložen i povezan? Nisam puno analizirao tekstove, ali sve zajedno mi zvuči kao jedna pjesma u osam poglavlja? Jeste li ga radili s tom idejom?
- Nikad ništa ne radim planirano. Koncept se sam na kraju ukaže, ali sve što prethodi je nastalo spontano. Ne mogu reći da se radi o jednom odnosu jer su pjesme nastale u periodu od sedam godina. Velik je uspjeh, pa i sreća kad se uspije posložiti da pjesme inspirirane raznim situacijama tvore naizgled jednu priču. Mislim da je to najviše zbog toga što Bad Daughter zapravo o svemu tome priča u nekom istom maniru, dok Lovely Quinces može biti shizofrena i prolazi kroz cijeli raspon emocija (zapravo je shizofreno što o sebi pričam u trećem licu i tretiram Lovely Quinces i Bad Daughter kao neke stvarne osobe).
- Pišete li o stvarima koje vas ispunjavaju ili o stvarima kojih biste se htjeli riješiti, izbaciti iz svog psihološkog skladišta?
- Budući da pišem o propalim odnosima, ne bih baš rekla da je to ispunjavajuće, tako da je ovo drugo u pitanju. Iako izbacivanje tih frustracija u formi pjesme ne znači nužno da sam ih se riješila i da mi je nakon toga bolje. Mislim da samo vrijeme može to otupiti. Također, nekada pišem o situacijama koje se nisu dogodile, o osobi koja je spoj više muškaraca koje poznajem.
- Što će biti nakon Bad Daughter - ili očekujete da je Bad Daughter vaša priča koju ćete živjeti ostatak života?
- Ništa ne znam niti se pitam. Pustim da se to sve otkrije s vremenom, možda i sutra odustanem od svega. Bježim od bilo kakvih predviđanja jer ti se život u većini slučajeva naruga, tako da krijem želje i snove.
- Kada ostanete sami sa sobom, o čemu najviše razmišljate, snatrite, sanjate...?
- Ovisno o tome što slušam, je li južina, jesam li se čula s majkom itd. Na primjer, jučer sam se nostalgično prisjećala početka svog puta kao Lovely Quinces i tih pustih dolazaka u Zagreb jer sam tada živjela u Zadru, te o tome kako kad si mlađi ne vidiš puno pred sobom jer je apsolutno sve moguće. Naravno, nisam uvijek tako introspektivna, dosta razmišljam o glupostima o kojima mi nije komotno da ih dijelim. Ipak, neka ostane nešto i misterije, hah…
- Javno ste na izborima podržali jednu stranku (Možemo), odnosno putem Facebooka poručili da ćete glasati za nju. Što vam je blisko u njihovom programu i drži li vas i dalje taj entuzijazam prema toj političkoj ideji?
- Ne bih o politici, pogotovo ako pričam o nečemu što nema veze s time, u ovom slučaju je to priča o mom glazbenom projektu. Moja podrška prema određenoj stranci se iskazuje u trenucima kada je to najbitnije.
- Kakve uspomene imate s koncerta u pulskoj Areni kada ste kao Lovely Quinces nastupili kao predgrupa Robertu Plantu i Shapeshiftersima?
- Inače sam izgubljeni slučaj kad se trebam prisjetiti nečega iz prošlosti, ali tog pulskog koncerta se sjećam u detalje. Mogu reći da mi je to bio jedan od highlightsa života i jedan od koncerata koje sam najbolje odsvirala/otpjevala. Nisam mogla vjerovati da sam dobila tu priliku, a još je bilo nevjerojatnije da je Robert Plant prije mog seta došao do mene da mi poželi sreću i da je došao malo ranije kako bi imao priliku čuti me uživo. Tresla sam se k'o manijak od nervoze, plakala od stresa i od osjećaja da to nisam nimalo zaslužila. Bojala sam se da će svi tamo u publici misliti da nemam što biti predgrupa takvoj legendi. Srećom, bila sam u krivu i publika je bila puna podrške. Nakon što sam sišla s pozornice, Robert mi je opet prišao i rekao: ''You have an amazing voice (Imaš nevjerojatan glas)". Imala sam priliku još kasnije pričati s njime i njegovim drugim kolegama iz benda. Bilo je zaista nadrealno.