Puljanin Gabrijel Lazić večeras u INK-u predstavlja autorsku predstavu "Ja, David"

Gabrijel Lazić (Snimio Dominik Černe)

S početkom u 20 sati večeras (petak) na maloj sceni Istarskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta Pula, u sastavu dodatnog programa, izvest će se predstava "Jaz, David" ("Ja, David"), nastala u koprodukciji Akademije za gledališče, radio, film in televizijo Sveučilišta u Ljubljani i Umjetničke organizacije Orlando. Autorski tim predvode autori teksta Gabrijel Lazić i Nastja Uršula Virk, režiju potpisuje Lazić, a dramaturgiju Virk. Scenograf i kostimograf predstave je Lovro Ivančić, autorica glazbe Sara Renar, a oblikovatelj svjetla Domen Lušin. Glume Eneja Štemberger, Muhamed Kulauzović, Kaja Petrovič i Luka Kotnik. Bio je to povod za razgovor s Gabrijelom Lazićem, rodom Puljaninom.

Senzibilnost

Vaši početci bili su upravo na daskama Dramskog studija INK-a. Za Vas je sigurno vrlo emotivan ovaj povratak?

- Predstava "Jaz, David" (hr. "Ja, David") za mene je jako važna. Ne samo da je u mom umjetničkom razvoju najzrelija predstava koju sam dosad napravio, već bih rekao da je nekako i najviše "moja", najviše autentična, u smislu da pokazuje moju senzibilnost te odnos do određene teme. A, generalno, kada ti je do nečega jako stalo, uvijek postoji strah od toga kako će drugi reagirati na to, pogotovo u sredini gdje te svi "znaju", koju si napustio i sad joj se vraćaš s jednom novom verzijom sebe. Hoćeš sebe pokazati u tom novom svjetlu, a istovremeno te strah odaziva i očekivanja.

Predstavite ostvarenje koje će pulska publika moći pogledati večeras.

- Glavna tema koju otvaramo tiče se spola i roda - kako očekivanja društva (i/ili obitelji) utječu na pojedinca i njegovo/njezino doživljavanje samoga/same sebe, što, nažalost, u nekim slučajevima rezultira i nasiljem nad vlastitim tijelom. Priča je istinita i time još teža za "prožvakati". Govori o Davidu Reimeru, dječaku kojemu su kao dojenčetu spalili penis i kojeg su roditelji odlučili odgajati kao djevojčicu iz straha i pretpostavke da kao odrastao muškarac bez penisa neće biti sretan.

Kako je krenula ideja o realizaciji?

- Zapravo potpuno slučajno. Znao sam da me zanimaju pitanja roda, seksualnosti te društvenih očekivanja i najprije je bilo mišljeno da se radi dramatizacija romana Virginije Woolf "Orlando" u kojem se glavni junak jednog dana probudi kao žena i nastavlja živjeti u toj koži. Pri istraživanju sam čitao dnevnik Herculine Barbina, interspolne osobe (osobe rođene sa značajkama oba spola) iz 19. stoljeća, koja je zbog svoje interspolnosti doživjela stigmatizaciju i na kraju se ubila. U pogovoru knjige, u jednoj fusnoti se nakratko spomene slučaj Davida Reimera. Ta me priča privikla, počeo sam ju istraživati i ubrzo je pala odluka da napustim Orlanda i napravim predstavu temeljenu na istinim događajima.

Dugi proces

Iako ste vrlo svestrani, koji je Vaš primarni fokus interesa?

- Kazalište – bilo i ostalo.

Kako je tekao rad na realizaciji ove predstave?

- U principu smo imali dug proces jer je predstava nastala u okviru studijskog procesa na Akademiji u Ljubljani. Predstava je nastajala s jednom lakoćom i mirom na probama, za što sam jako zahvalan svim svojim suradnicima. Čini mi se da se uspio ostvariti kolektiv koji je vjerovao i osjećao veliku odgovornost do Davidove priče i pokušali smo dati sve od sebe kako bismo pravedno ispričali tu priču.

Na čemu trenutno radite?

- Trenutno se pripremam za solo performans kojega mislim realizirati na nezavisnoj sceni u Zagrebu, a potom kreće proces za novu predstavu na Brijunima koju režiram u čuvenom Teatru Ulysses.

Je li je u planu i daljnja suradnja s pulskim kazalištem?

- Mislim da će INK uvijek biti jedna luka iz koje ću isplovljavati i opetovano joj se vraćati – bilo u funkciji režisera, izvođača, pedagoga ili gledatelja.

Gabrijel Lazić rođen je u Puli. Kao srednjoškolac, polaznik je Dramskog studija INK-a, gdje s osamnaest godina u INK režira Molierova "Škrca" prevedenog na čakavicu. Najprije završava studij kazališne režije u Sarajevu, a potom u Ljubljani. U zadnjih par godina režirao je "Brodove od papira" (Emma Kliman) u INK, "Neka žive živi" (predstavu nastalu po djelima Janka Polića Kamova) na nezavisnoj sceni u Zagrebu, te najnovije, ujedno i njegovo magistarsko djelo na ljubljanskoj akademiji, "Jaz, David".