Glazbenici znani po svojem sviračkom umijeću uvijek su traženi diljem zemlje i inozemstva, a kad struka pak nagradi to umijeće - to je dodatna potvrda za one koji su svoj život posvetili muziciranju, kao i utrošili nebrojene sate i godine na usavršavanje u sviranju svog instrumenta. Struka je ove godine dodijelila nagrade za najboljeg jazz glazbenika dvojici Puležana - to su pijanist Leon Brenko i trubač Branko Sterpin, kojima su na jubilarnom, 30. izdanju Nagrade Status Hrvatske glazbene unije dodijeljene nagrade za najbolje jazz glazbenike u pripadajućim kategorijama.

Brenko je 2013. godine dobio nagradu Status za pop glazbu, te ove godine za jazz, a kaže da su mu obje jednako drage. Sterpin je pak dobitnik čak devet nagrada Status za najboljeg trubača, od kojih je prva u kategoriji pop glazbe, a ostale su za jazz. Zanimalo nas je - pomažu li nagrade u karijeri?

- Nagrade definitivno pomažu da budeš vidljiviji na sceni - ja sam dosta koncentriran na Pulu i Istru, tako da ova nagrada zasigurno otvara nove mogućnosti suradnje i u ostatku Hrvatske, kaže Brenko.

Put k jazz vodama

I Brenko i Sterpin su odabrali glazbenu karijeru u izuzetno zahtjevnom žanru - jazzu, koji je sve samo ne komercijalan, i do afirmacije na tom području su potrebne godine muziciranja, koncerata i vježbanja.

- Ideš kako te srce vodi. U mlađim godinama nisam razmišljao da se moram pošto poto i što prije afirmirati. Svirao sam ono što mi je stvarno bio gušt i što me jako zanimalo i s vremenom su me ljudi počeli prepoznavati. Možda sam imao i sreće što sam upisao jazz akademiju u Grazu i pomogla je činjenica da sam kao 27-godišnjak svirao u HGM Jazz orkestru koji je djelovao u Zagrebu. Velikim trudom dirigenta Sigija Feigla, taj orkestar je okupljao brojne mlade hrvatske glazbenike, te je imao i redovne koncerte u Zagrebu i šire. I upravo dok sam svirao u tom orkestru, dobivao sam ponude za sviračke angažmane. Iako sam primarno svirao jazz, svirao sam i druge žanrove - volio sam svirati i tko god bi me zvao da mu treba trubač ja bi se odazvao. Kao 18-godišnjak sam svirao čak i punk s grupom Megabitch. No, moj interes je uvijek bio usmjeren prema jazz glazbi, kaže Sterpin, a Brenka smo pitali kako je krenuo njegov put ka jazz vodama.

- Jazz sam otkrio krajem srednje škole. Počeo sam slušati i polako istraživati taj glazbeni žanr, ali kako sam živio u Puli, nekako sam se orijentirao i na pop glazbu, jer sam htio biti kreativan. Na prvoj godini fakulteta, krajem 2000. godine, krenuo sam svirati s grupom Dogma, gdje je svirao i Branko, i to iskustvo sviranja s bendom po cijeloj Hrvatskoj i Sloveniji bilo mi je interesantno. Tada sam se prvi put susreo s tim načinom života - putovanja, svirke... zapravo kako izgleda život glazbenika.

Nakon toga, svirao sam i s grupom Nola. Izuzetno mi je interesantan rad u studiju koji uključuje istraživanje i kreaciju, bez obzira radi li se jazzu ili popu. Također, jako mi je bio interesantan bio i projekt El Tiburon, koji smo napravili na inicijativu Nenada Mirta, s repertoarom latino jazz glazbe.

Za razliku od Branka, nisam studirao u Grazu, tako da sam se s jazzom susretao kad bi glazbenici s jazz akademije došli u Pulu, pa bi tada nešto svirali, a to nije bilo baš često. Tada, ako se netko želio formalno educirati o jazzu, definitivno je tu edukaciju trebao potražiti izvan Pule, posebice jer nije bilo interneta i nije bilo jednostavno doći do informacija. Ja sam do tih informacija donekle dolazio slušajući i upijajući jazz albume, te "skidanjem", odnosno transkribiranjem dijelova koji su mi bili interesantni. Danas je situacija drugačija - danas u Puli ima dosta glazbenika koji sviraju jazz. Ali ako samo doma sviraš jazz, nećeš puno napredovati, to je glazba koja funkcionira kao glazbeni dijalog s drugim glazbenicima, kaže Brenko, a Sterpin se prisjetio svojih prvih iskustva s jazz glazbom.

- Počeo sam svirati 1996. godine u pulskom Big Bandu, koji je vodio Davor Lorković, i koji me uveo u svijet jazza, a s njim su bili i pulski jazz veterani Borivoj Lukić i Nenad Mirt. Tada se teže dolazilo do literature, ali njih troje su izuzetno značajni za razvoj jazz scene u Puli. Uz njih sam zavolio jazz svirke, kaže Sterpin, koji danas vodi Big Band Pula, kao i JazzIstra Orchestra.

Naslijedio vodstvo

- Kad sam bio pri kraju jazz akademije u Grazu, Davor Lorković se povukao s mjesta voditelja Big Banda, tako da sam na neki način naslijedio vodstvo Big Banda. U Grazu smo imali big band kao jedan od predmeta te sam puno naučio od tamošnjih voditelja pa mi je bilo zanimljivo preuzeti vodstvo u Puli. Danas gledam na Big Band Pula kao na skup glazbenika, među kojima se miješaju starije generacije, čak i neki profesionalci, s mladim glazbenicima koji mogu naučiti specifičnosti sviranja u big bandu, kao i različite stilove, i zainteresirati se za tu vrstu glazbe i improvizaciju. Tako da Big Band gledam kao nekakav razvojni ansambl.

S druge strane, JazzIstra Orchestra je ansambl koji okuplja istarske glazbenike koji su u profesionalnim vodama, koji u tom ansamblu zajedno rade nešto kreativno inspirirani istarskim glazbenim nasljeđem - bilo da je riječ o tradicijskoj glazbi, avangardi, rocku, popu... I tu se već 12 godina bavimo reinterpretacijom istarske glazbene baštine - uzmemo temu i neki od članova JazzIstre napišu aranžmane. Raduje me da više različitih ljudi piše aranžmane, jer tada glazba stvarno može ići u različitim smjerovima, kaže Sterpin.

Brenko je svoj glazbeni put započeo nakon obrazovanja u pulskoj školi Ivana Matetića Ronjgova.

- Nakon završene srednje glazbene škole, taman tog ljeta prije nego sam upisao fakultet, počeo sam svirati u grupi Dogma - htio sam svirati s bendom autorsku glazbu, i to je bilo to, volim biti kreativan i oduvijek sam imao poriv za stvaranjem, kaže Brenko. Uz sviračko umijeće nekako se uvijek povezuje i skladanje kao i aranžiranje, no svatko tko se bavi glazbom - itekako je svjestan da je to pak zasebna dimenzija glazbe.

- Mislim da je to stvar navike. Kad sam bio na fakultetu, neki studenti su već na prvoj godini počeli pisati svoje pjesme i oni koji su počeli tako rano, kasnije su i nastavili pisati glazbu. Vjerujem da su skladanje i aranžiranje stvar navike i to možda lakše funkcionira ako se krene u nekim ranijim godinama, jer je kasnije možda malo teže promijeniti način razmišljanja. Svaki jazz glazbenik ima u glavi neke melodije, inače ne bi bio jazz glazbenik, Samo treba sjesti, staviti te melodije na papir, skupiti band i to uvježbati, a tim autorskim djelovanjem otvaraju se pak nove mogućnosti istraživanja vlastitog specifičnog zvuka, ne samo kroz solaže, već i kroz skladbe, kaže Sterpin. A kako biraju glazbenike s kojima će muzicirati?

- Uvijek ima glazbenika koji ti ekstremno pašu, s kojima se razumiješ više nego s nekim drugima. Puno je tu čimbenika koji na neki način tvore tu "kemiju" u bendu. Bend je kao i, primjerice, košarkaška ekipa - puno je tu ega, međuljudskih odnosa i senzibiliteta prema određenim estetikama. Jazz band će sigurno dosta brzo početi funkcionirati, jer su to ljudi koji su tehnički vrlo potkovani, brzo će pročitati note i shvatiti formu skladbe, no za dobro funkcioniranje benda važnija je ta međuljudska kemija, kaže Sterpin, a Brenko dodaje:

- Dobro je imati bend koji radi puno godina zajedno, kako za snimanja, tako i za nastupe, jer se s vremenom kroz zajedničko muziciranje stvori međusobno povjerenje i znaš kako funkcionirate. Kod autorskih pjesama, bitno je i da svi osjete tu tvoju skladateljsku estetiku. Upravo iz tog razloga sam i toliko čekao da snimim prvi album - pjesme su bile spremne i "čekale" četiri godine, dok se nije posložio bend za tu glazbenu priču - to su bili bubnjar Marko Lazarić i basist Bojan Skočilić, a gitarist Alen Spada je otvorio u Puli studio, što je također bio dodatan poticaj da se taj album i ostvari.

Ključno je naći ekipu koja razumije što ti želiš napraviti i snimiti. To su sve redom odlični glazbenici, i iako nismo kao band funkcionirali prije toga, odradili smo nekoliko sessiona i svirki zajedno, i tu odmah skužiš da li si međusobno pašete i nađete zajednički glazbeni jezik, kaže Brenko.

I Sterpin i Brenko žive u Puli - no, mnogi glazbenici se odluče na preseljenje u veći grad zbog profesionalnog bavljenja ovim zanimanjem.

- Prirodno je za jazz glazbenika da svira s puno različitih ljudi i da na taj način osjeti različite senzibilitete, a sva ta iskustva te kasnije čine kompletnijim glazbenikom. Mislim da je to jedan od razloga zašto glazbenici idu u veće gradove gdje uostalom ima i više posla, no istovremeno, u većim gradovima je i velika konkurencija, te je ponekad teško ući u pojedine glazbene krugove koji često znaju biti podosta zatvoreni.

Oduvijek jako volim Pulu, pa sam čak i dok sam živio u Zagrebu uvijek znao da ću se vratiti živjeti u Pulu. S druge strane, turistička orijentacija Pule donosi i neke glazbene angažmane koje drugdje možda ne bi mogao tako lako dobiti. Za jedan mali grad, Pula sada ima i solidnu jazz scenu, kao i nekoliko malih klubova gdje se svira čak i po zimi. U konačnici, korisnije se osjećam u Puli nego u Zagrebu, iako sam tamo imao prekrasan posao u Jazz orkestru HRT-a. Uostalom, ovdašnji lokalni glazbenici pokazuju ostatku Hrvatske da se i ovdje može postići neka razina koje se uopće ne treba sramiti, da ima dobrih glazbenika i puno svirki. Što se tiče svirki, uvijek može bolje, ali kad sve zbrojim - lijepo je živjeti u Puli, kaže Sterpin. I Brenko je sličnog mišljenja.

- Nikad nisam imao potrebu da se preselim u neki veći grad, primjerice Zagreb - istina, Zagreb ima puno više jazz glazbenika, ali nema baš neku veliku jazz scenu u smislu klubova u kojima se može svirati. Istovremeno, tada smo u Puli već krenuli raditi po svirku dvije tjedno. Teoretski, čak sam razmišljao što bi se dogodilo da sam se preselio u Zagreb - najvjerojatnije bi završio u nekom pop bendu, da preživim, a to mi nije bilo interesantno. Volim otići u Zagreb i tamo biti nekoliko dana, ali za život definitivno biram Pulu. Uostalom, Zagreb je na samo par sati udaljenosti automobilom od Pule, kaže Brenko, koji se zadnjih desetak godina posvetio isključivo jazz glazbi.

- Prvi album snimio sam 2021. godine, i od tada sviram isključivo jazz. Volim biti kreativan, mislim da sam oduvijek imao u sebi taj poriv za stvaranjem... primjerice, pjesma po kojoj novi album nosi ime, "Moment in Time", nastala je kad sam još bio na fakultetu, i iako nisam ništa znao o jazzu, volio sam ga slušati. A i sam jazz je vrsta glazbe koja otvara brojne kreativne mogućnosti - dok sviraš solo, ti improviziraš i stvaraš neke melodije, i kad sam prvi put čuo jazz odmah sam se zaljubio u taj glazbeni žanr.

Iako sam počeo s klasikom, i jako volim klasiku, oduvijek sam znao da to nije moj put. Školovanje u glazbenoj školi je dobar početak, i volim i dan danas poslušati klasičnu glazbu, kaže Brenko, kojeg smo pitali - koliko je teško "prebaciti" se na improvizirana sola nakon godina sviranja klasične glazbe po zapisanim notama?

- Mene je od samih početaka sviranja instrumenta zanimala i druga vrsta glazbe, osim one koje učiš u školi. Glazbenicima koji su završili akademiju za klasičnu glazbu, a da nikad nisu probali svirati nešto "na uho" i improvizirati, mislim da je to jako teško. No ja sam se od početka, i kad sam učio klasičnu glazbu, teško vezivao za note. S druge strane, klasična glazba je izuzetno bitna što se tiče tehnike sviranja instrumenta, ali naravno i osnova glazbe poput harmonije, ritma i drugog, kaže Brenko.

- U Hrvatskoj, ako želiš naučiti svirati instrument definitivno trebaš ići u glazbenu školu, pa sam tako i ja počeo. Oduvijek me zanimala truba, bez obzira gdje se pojavljuje, pa sam s vremenom shvatio da postoje sastavi s brass sekcijama u blues bandu, pa isto tako i u punku, pa u latino glazbi... Kad sam prvi put shvatio da je neki glazbenik odsvirao solo, a da nije imao note, otvorila mi se cijela jedna galaksija! Mislim da je to bila jedna pjesma od Soulfingersa, i da je trubač Josip Grah odsvirao taj solo na trubi. Do tog trenutka sve što sam svirao jesu bili notni zapisi tehničkih vježbi ili skladbi koje sam dobivao u školi i svirao bi to dok ne bi navježbao. No tada, odjednom, otvorile su se bezbrojne mogućnosti. Jako cijenim klasičnu glazbu, znam koliko je teško tu glazbu svirati i koliko glazbenik mora vladati instrumentom da bi odsvirao što se od njega traži te smatram da je za svakog klinca koji se odluči upisati u glazbenu školu to dobar korak, bez obzira u kojem pravcu se kasnije odluči krenuti, to mu može samo pomoći, kaže Sterpin. Glazbena škola je očito postavila temelje za disciplinu i vježbanje instrumenta, a kako se danas kao profesionalni glazbenici pripremaju za glazbene izazove?

- Princip je više manje isti, samo što sad radim i istražujem ono što mene zanima, i vježbam ono što želim - i u tom smislu mi je sada, recimo, lakše. I vjerojatno sada provodim i više vremena s instrumentom nego kad sam bio mlađi i morao vježbati određene stvari za ispite u školi i slično. Imam određenu rutinu vježbanja, ali što ću svirati ovisi od dana do dana. Ponekad znam svirati i neke klasične skladbe za klavir - volim Chopina, Haydna, Mozarta... Ali sad to sviram sa zadovoljstvom, jer ne moram, a kad to morao vježbati u školi, bilo mi je naporno, kaže Brenko, a Sterpin ipak, zbog specifičnosti samog instrumenta, pristupa tome drugačije.

- Truba je malo tvrdoglav instrument i malo mi stvara probleme u tehničkom smislu tako da imam svoju svakodnevnu rutinu s tehničkim vježbama s kojima vjerujem da poboljšavam zvuk i kontrolu nad instrumentom. Time se ujedno održavam u nekakvoj sviračkoj formi. Kod trube već samo nekoliko dana bez kontakta s instrumentom dovodi do osjećaja da nešto fali. To svakodnevno druženje s instrumentom dolazi još iz tih dana kad sam ja vježbao klasičnu glazbu, kaže Sterpin. Od klasike do jazza - svaki žanr ima svoje specifičnosti i zakonitosti.

Jazz vokabular

- Smatram da je svaki žanr, svaki stil, na neki način jezik ili možemo reći dijalekt. I ne može ti škoditi ako znaš još jedan dodatni dijalekt ili jezik. Može ti samo obogatiti tvoji sveukupni vokabular. Primjerice, jazz vokabular ima neke svoje specifičnosti. Ponekad čujem komentare da su jazz standari coveri - a to je daleko od istine, jer cover je kad navježbaš nečiju izvedbu od početka do kraja. I onda sviraš zapravo reinterpretaciju te njihove izvedbe. Kod jazz standarda biraš u kojem ćeš feelingu svirati tu temu. Ako primjerice uzmeš Billa Evansa i Wyntona Kellyja koji sviraju isti standard vidjeti ćeš veliku razliku - i tu se čuje njihova osobnost, senzibilitet, estetika i ostalo bez obzira što sviraju kompoziciju koju je netko drugi napisao.

Volim kad netko svira nekakav jazz standard koji svi znamo i kad čujem da čovjek stvarno vlada jazz vokabularom, da su ti akcenti u skladu s načinom na koji se to "izgovara", kaže Sterpin, a Brenko dodaje:

- Ne treba se "zakopati" u samo jedan stil muzike. Ok, ti sviraš tu vrstu glazbe, ali zašto ne biti otvoren prema svoj dobroj glazbi, u kojoj se mogu naći razni utjecaji i inspiracija. Uostalom, klasična glazba je često bila velika inspiracija jazz glazbenicima.

Imamo 12 tonova, a s time imaš bezbroj kombinacija za jednu frazu unutar zadane harmonije, a da ne govorimo izvan zadane harmonije, što je u jazzu sasvim normalno. Bezbroj je kombinacija, a tu je i ritam, svaki dan istu frazu možeš drugačije svirati, a tu je onda i bend koji te prati i koji reagira na to što sviraš. To je beskrajno, i mislim da je u tome i ta ljepota jazza, što nikad ne znaš što će biti. I uvijek bude drugačije, kaže Brenko, koji ističe da to pravilo osim za live svirke, vrijedi i u studiju.

- Kad snimam svoje kompozicije u studiju, nikad ne pripremam pjesme do zadnjeg detalja, već pripremim neke skice, i ulazim u studio s određenom idejom što bi htio. U velikoj većini slučajeva, glazbenici s kojima snimam otvore još "neka nova vrata", i onda skladba ode u nekom smjeru koji možda nisam planirao. No rezultat uvijek bude odličan! Kasnije imam drugi problem - kako to izvesti uživo na koncertu. Ali kad počneš svirati, opet se otvara milijun drugih mogućnosti, i uvijek je prisutno to kreativno uzbuđenje da skladba ode u nekom nepredvidivom smjeru. To mi je najveći gušt. Zapravo, u jazzu je nepredvidivost konstanta, kaže Brenko.

Prve pulske klupske svirke

- Prve male klupske jazz svirke u Puli, zapravo jam sessioni, krenuli su 2009. godine u kafiću P14. Uz nas dvoje bili su tu još Saša Zorkić, Nenad Mirt, Dušan Kranjc i drugi. Nakon toga su krenuli i jam sessioni u caffe baru Fiorin, i tamo se sviralo sve do 2017. godine, pa su u međuvremenu krenule i jazz svirke u caffe baru Mimoza i u Circolu, kaže Sterpin, te dodaje: "Ako glazbenici imaju gdje svirati, to otvara vrata za razvoj glazbenika".

Velika je pomoć i institucija, poput Istarske županije, gradova, općina, turističkih zajednica i drugih, koji sufinanciraju ili financiraju manifestacije na kojima glazbenici nastupaju.

- JazzIstra orchestra djeluje od 2014. godine, a da nije bilo potpore Istarske županije, grada i drugih institucija, teško da bi opstao tako veliki ansambl. Zahvalni smo svima što prepoznaju kvalitetu i kulturnu vrijednost takve svirke i što imaju senzibiliteta prema tom žanru koji nije masovno popularan, i neće donijeti šest tisuća prodanih ulaznica, kaže Sterpin.

- Da nema institucionalne potpore, 90 posto jazz festivala ne bi opstalo. A u Hrvatskoj svoju autorsku glazbu možeš promovirati jedino na festivalima, s obzirom da klubova ima izuzetno malo. Tako da - bez potpora bilo bi nemoguće izvoditi jazz glazbu, kaže Brenko.

O novim projektima i koncertima

Upitali smo Leona Brenka i Branka Sterpina ima li noviteta.

- Sezona je koncerata, i sa svojim kvartetom sam na dva koncerta promovirao novi album "Moment in TIme", koji je objavljen na vinilu, i može se naručiti online ili se pak zainteresirani mogu javiti meni. Svirat ćemo još i 19. rujna u zagrebačkom Petom Kupeu, te 20. studenog u Centru za kulturu Novi Zagreb. Uz to koncertiram i s finskim saksofonistom Timom Lassyjem, s kojim nastupamo 17. rujna u Premanturi, a sviram i s Elvisom Stanićem koji također ima novi album. Što se tiče autorskog rada, neke ideje već imam, a tome ću se više posvetiti na jesen, kad bude manje koncerata, kaže Brenko.

- Ovog ljeta sam možda najviše svirao s projektom riječkog basiste Henryja Radanovića gdje koncertno promoviramo njegov novi album. Dosta sviramo i sa JazzIstra Orchestrom, već smo odsvirali pet koncerata s repertoarom grupe Nola i JazzIstra Orchestra, radili smo i JazzIstra Orchestra svira Melodije Istre i Kvarnera s Ivom Gortan, a 3. rujna sviramo i program posvećen skladatelju Slavku Zlatiću i to u njegovom rodnom mjestu, Sovinjaku. Planiramo i svirati na Učki za prvi dan jeseni Jazz MIK repertoar. Tijekom ljeta vrlo je aktualan i Big Band Pula, a tu su još i ostale svirke s raznim combo sastavima, tako da je ljeto aktivno. Također, na jesen ću s labinskim kolegom Robertom Mikuljanom raditi zajednički album, kaže Sterpin.

Povezane vijesti

• Branko Sterpin: "Pula ima malu, ali ozbiljnu jazz scenu — a mene još uvijek pokreće strast, ne novac"
• Pulski jazz glazbenici dobitnici Statusa, najuglednije hrvatske strukovne nagrade
• Poznati pulski duo i istarski jazzisti zajedno nastupaju u Kaštelu Rota