Ispod svakodnevnih maski
Što nosimo od svojih roditelja, a da toga nismo svjesni? Suzana Horvatić otvorila izložbu u Puli
Suzana Horvatić (Snimio Mladen Radić)
Galerija Srpskog kulturnog centra u Puli ugostila je izložbu slika Suzane Horvatić poznate kao ZanaSu Art pod nazivom "Ne/vidljivo". Izložbu je uz autoricu, koja u zadnje vrijeme živi u Puli, u ime SKC-a otvorio Milan Rašula dok je umjetnica na jedan, gotovo poetski način, objasnila suštinu ove izložbe, počevši od samog naziva.
Strah, čežnja, sram...
Dakle, zašto "Ne/vidljivo"?
- Pozivam vas da na trenutak utihnete. Ne izvana, nego iznutra. Možete i zatvoriti oči, ako vam je tako lakše. Želim vas pitati: sjećate li se kako ste se osjećali prije nego što ste ušli u ovaj prostor i što je sada u vama? Što osjećate? Je li se nešto u međuvremenu promijenilo? Nema potrebe da to odmah imenujete. Samo osjetite, pozvala je Horvatić.
Jer upravo tamo počinje ova izložba.
- Ona govori o onome što ne pokazujemo i što ne izgovaramo. O onome što smo naučili kontrolirati — i o onome što nam ipak izmiče. Ispod površine. Ispod svih maski koje svakodnevno nosimo. Krećemo se kroz svijet sa slikom o sebi: slikom koja nam je poznata i koju možemo objasniti. Ali ispod nje postoji nešto drugo. Nešto neoblikovano. Nešto nelogično. Često vjerujemo da odlučujemo svjesno, da imamo kontrolu.
Ali što ako ono što nas vodi donese odluku prije nego što je mi uopće osvijestimo? Što je to što nas zapravo pokreće? Je li to naša volja ili naše uvjetovanje? Je li to sadašnjost ili prošlost koja i dalje živi u nama? Podsvjesno ne govori u jasnim rečenicama. Ono govori kroz slike. Kroz tijelo. Kroz napetost i reakcije koje nas ponekad iznenade. Kada reagiramo prije nego što razumijemo, kaže ZanaSu.
Ona se u jednom trenutku zapitala "Tko sam kada prestanem živjeti identitete koje sam naslijedila? Tko sam kada više ne slijedim kolektivnu priču? U što vjerujem kada stare ideologije izgube svoju snagu?", da bi ovom prilikom (retorički) pitala druge: "Jeste li svjesni onoga što radite? Načina na koji razgovarate kako se ponašate? Prema sebi i prema drugima. Kako koristite svoje vrijeme? Kako se odnosite prema svome tijelu? Čime se hranite — ne samo tijelo, nego i um? I što svakoga dana ponavljate?"
Kako kaže, svi u sebi nosimo slične fragmente: strah, čežnju, sram, ljubomoru, potrebu za kontrolom — i još mnogo toga.
- Neke osjećaje si dopuštamo. Druge prikrivamo, racionaliziramo ili skrivamo. Ali oni i dalje djeluju. Upisuju se u naše tijelo. U naše držanje. U naše odluke. U naše odnose. I ponekad ih prepoznamo u pogledu druge osobe, u određenoj situaciji ili u slici, kaže Suzana koja se osvrnula na jedan rad za nju važan, bio je točno iza nje dok je otvarala izložbu, a taj se rad zove "My mother and I" odnosno "Moja majka i ja". I taj rad, kaže Horvatić, ne postavlja ugodna pitanja.
- On govori o onome što smo preuzeli: o uvjerenjima, strahovima, granicama i predodžbama o tome tko smijemo biti — a tko ne. O onome što se prenosi od roditelja, baka i djedova, od generacija koje možda nisu imale mogućnost ili hrabrost pogledati dublje. I mi to često nosimo dalje — bez propitivanja i bez svijesti koliko nas to oblikuje, ograničava ili zadržava, kaže umjetnica poentirajući da nas ovaj rad suočava s pitanjem: "Što od toga je zaista moje?"
Svjesno ili nesvjesno
- Otpuštanje zvuči nježno. Gotovo bezazleno. Ali u stvarnosti — ono je radikalno. Jer znači suprotstaviti se nečemu što je duboko ukorijenjeno u nama. Znači prekinuti poznate obrasce i preuzeti odgovornost. I znači prihvatiti da taj unutarnji put nitko drugi ne može proći umjesto nas. Možemo razumjeti odakle nešto dolazi ali mi odlučujemo hoćemo li to dalje nositi. Ili ćemo stati upravo ovdje. "My mother and I" je taj trenutak. Nije skladan prijelaz. Nego unutarnji rez. Točka u kojoj prestajemo nesvjesno ponavljati — i počinjemo svjesno birati. Nismo mi toliko različiti koliko mislimo. Svi smo obojani istim bojama — samo u različitim nijansama, intenzitetima i slojevima. Sloj po sloj. Iskustvo po iskustvo. Sjećanje po sjećanje. I upravo u tim slojevima nastaju moji radovi. Ne kao objašnjenje ni konačan odgovor, nego kao pokušaj da nevidljivo dobije oblik — Možda ćete se u nečemu prepoznati. Možda ćete osjetiti otpor ili nelagodu. A možda ćete samo zastati. I sve je to dio susreta s djelom. Jer ono što ne želimo osjetiti ponekad nam najjasnije pokaže gdje se u nama nešto pokreće, rekla je ZanaSu.
- Zato vas pozivam da ne samo gledate — nego da se zadržite. Ne samo da pokušate razumjeti — nego da osjetite što se u vama događa. Gdje vaše tijelo reagira? Gdje nastaje napetost? Gdje je nešto poznato — ili uznemirujuće? Ostanite tamo još jedan trenutak, bez potrebe da to odmah razriješite. Jer upravo tamo počinje vidljivo. Ne samo u slici — nego i u vama, objasnila je.
Ona je zahvalila svima koji su ove radove, svjesno ili nesvjesno, na bilo koji način oblikovali, posebno zahvalivši svojoj majci, koja je inspirirala za prije spomenuti rad i koja je imala hrabrosti krenuti vlastitim putem otpuštanja.
- Jer tek kada počnemo otpuštati terete koje smo dugo nosili, osjetimo koliko se prostora u nama otvara i koliko lakši može postati naš vlastiti put. Hvala vam što ste večeras ovdje i što ste spremni otvoriti se nečemu što se ne može u potpunosti objasniti, poručila je umjetnica.
