Na jučerašnji dan prije pola stoljeća, 26. veljače 1976. godine, pulska grupa Atomsko sklonište održala je svoju prvu probu u jednom od bungalova na Valovinama. A ostalo je - iz današnje perspektive - povijest, i to ona koja je ispisala brojne stranice bogatom ostavštinom jednog od najznačajnijih rock bendova na području ex Jugoslavije. Brojni su hitovi Atomaca koji su i dan-danas su rado slušani i emitirani, a bogat glazbeni opus ovog pulskog benda i danas ima brojne poklonike kako diljem Hrvatske, tako i u inozemstvu.

Gitara s prekidačem od svjetla

Osim ove, i sam frontman Atomskog skloništa Bruno Langer slavi još jednu obljetnicu - naime, ove je godine 61 godina od njegova prvog koncertnog nastupa. Jednog sunčanog ljetnog dana u vrtu ispred vile u kojoj stanuje Bruno Langer u Puli, uz zvučnu kulisu zrikavaca, dugo dugo smo razgovarali o njegovu glazbenom putu, Atomcima, druženjima koja su se zbila upravo u tom vrtu... bilo je to svojevrsni vremeplov kroz dosad nikad ispričanu povijest domaćeg rock’n’rolla.

(Arhiva Glasa Istre)

- Prvi javni nastup u životu sam imao 2. svibnja 1965. godine u vodnjanskom Domu mladih. Bilo je to s bendom Logaritmi, a tada su svirali i legendarni Branko Unković na bubnjevima, moj učitelj Dinko Bijažić je svirao ritam gitaru te Anđelo Miletić solo gitaru, a kasnije je svirao bubnjeve. Sjećam se da nismo imali bubanj, svirali smo na nekim kantama, ručno rađenim gitarama i na radio-aparatima Kosmaj.

Na svirke smo dolazili vlakom, jer tada nismo imali automobile, a kako nismo imali bubnjeve, tražili smo ih po Vodnjanu. Nismo mogli naći kasu za bubnjeve, pa su nam posudili vatrogasci njihovu grand kasu, iza koje je virio Branko. Tada nije bilo plastičnih koža za bubnjeve - tada su još uvijek bile aktualne, a i najbolje su bile magareće kože. I kako bi doboš imao također magareću kožu, unutra bi se stavila lampadina, sijalica, da zagrije tu kožu i nategne, tako da doboš ipak ima neki ton.

Zanimljivo je da je na toj grand kasi pisalo "La Cucaracha" i lokalni vodnjanski umjetnik je nacrtao Španjolku bujnih grudi. I sad mi sviramo kao Logaritmi, a svi nas pitaju kad će svirati grupa La Cucaracha! Oni su stvarno mislili da se mi zovemo La Cucaracha.

Ja sam imao gitaru ručni rad, napravio mi ju je Dinko Bijažić. Kad me Branko doveo kod Dinka, koji je stanovao u vili Münz, i rekao mu - doveo sam ti basistu, a on kaže - odlično! Dinko nam je otvorio vrata s ogromnim nožem u ruci i komadom drveta, i kaže on nama: "Upravo mu radim bas gitaru". Od čega? Pa od drva! No, gitara nije radila, a razlog tomu je da sam ja doma uzeo prekidač od svjetla u kupaonici, i onda nisam znao gdje je plus, a gdje minus. A zapravo je samo trebalo okrenuti prekidač i to bi radilo. Međutim, mi smo cijelu gitaru raskopali, da bismo shvatili da je samo trebalo malo stisnuti prekidač. Trebao sam svirati 1. svibnja, ali eto, zbog gitare je moj prvi nastup bio 2. svibnja. A poslije svirke u Vodnjanu smo čekali jutarnji vlak da bismo se vratili kući i spavali na stolicama. Ujutro nas je probudio cvrkut ptica, pa smo krenuli kući. I na probe u Vodnjan smo dolazili vlakom, ništa nam nije bilo teško, prisjetio se Langer početaka prije više od šest desetljeća.

Gitara s dvije žice

A tehničke improvizacije u to doba su očito bile uobičajene na koncertnim nastupima.

- Kad bismo svirali u Uljaniku, a ljeti smo svirali četvrtkom, petkom, subotom i nedjeljom, tamo je bila razglasna stanica, na koju smo se svi ukopčali. Kako sam svirao bas, a to su bili limeni zvučnici s broda, usmjeravali smo ih prema podu da bismo dobili nekakvu bas frekvenciju. Tada nije bilo vanjske pozornice u Uljaniku, već su iza bine bile pregrade, koje smo mi zvali "autobus" - pa smo po ljeti morali otvarati te pregrade da bismo svirali za publiku koja je bila na terasi Uljanika, i poslije smo ih zatvarali, a na kraju svake svirke to je bio i razlog za svađu tko će ih zatvarati... Jednom prilikom, kad smo svirali u punom zanosu, pala je na nas kompletna žbuka s plafona! No, mi smo samo otresli prašinu i nastavili sa svirkom.

Krajem 1965., negdje prije Božića, svirali smo na čuvenoj Gitarijadi u nekadašnjem kinu Beograd, sjećam se da su na podiju bile stolice od kina, a na pozornici pojačalo s jednim zvučnikom, Dynacord Echo King, u koji smo ukopčali sve gitare i mikrofon, zvuk je bio grozan. Logaritmi su imali navijače u tehničkoj školi, a Sateliti, koji su već bili pomalo i dugokosi, su imali navijače u gimnazijalkama prije svega. Gađali su nas iz publike, a tada je nastupio i Franci Blašković kao basist grupe VIS Sateliti, i netko ga je pogodio naslonom od stolice u arkadu, malo je i krvario. Asim Čabaravdić je pisao izvještaj s te Gitarijade za Glas Istre, i sjećam se da je napisao da je "poslije koncerta bilo nekoliko kvintala povrća, pa između krumpira i graha, čak se i zahodska školjka iz kina našla na pozornici".

U toj postavi je bio tada moj vjenčani kum Mario Lorenzin, zapravo i ja sam njemu kum, a on je i mojoj djeci. On je pjevao, Saša Dadić je svirao ritam gitaru, ja sam bio na basu. Kasnije je Saša s gitare prešao na bubnjeve i svirao je u Bitstonsima te su on i Dinko otišli u Firenze, a ovdje smo ostali Dragan Gužvan, koji je također svirao gitaru u Logaritmima, nakon što je Anđelo Miletić s gitare prešao na bubnjeve, kaže Langer, a nas je zanimalo kako su se uopće upoznali.

- Svi smo bili Montezarovci - Gužvan, Saša, Branko, ja, Edi Kancelar... I Aldo Brljafa, izuzetni bubnjar Satelita. To je ta generacija 60-ih koja je stvarala tu vrstu glazbe u Puli, veli Langer, koji je inače rođen u Rijeci, no kao dijete se doselio u Pulu.

- Oduvijek sam bio veliki ljubitelj rock’n’rolla, slušao sam Radio Luksemburg, i onda smo počeli nešto tamburati. U početku sam, jedno tri godine, svirao na dvije žice, sam, nisam ni gitaru znao naštimati. Imao sam E i A žicu, i udri po tome. Tada smo svirali obrade, ono što bismo čuli na radiju. U Puli su se u to vrijeme gradili ruski brodovi, i odnekud smo dobili ruski mikrofon, da možemo i pjevati na probama. Taj mikrofon je izgledao kao granata. Možeš pjevat na njega, a možeš bacit na neprijatelja. Ubitačan je bio, kaže Langer.

(Arhiva Glasa Istre)

- Tada se vikendom išlo u šoping u Trst, mislim da smo išli fićekom, i moj kum je kasnio, a zbog toga sam prvi put u životu i zapjevao. Svirali smo od Rolling Stonesa "Off The Hook", jednostavnu pjesmu, za koju bi rekao moj prijatelj Mate Parlov - ajmo zapjevati nas dva onu koja ima opaki tekst "ma baby, baby, bala, bala". Kad smo kod Parlova, dvije stvari mi je žao - prvo, on je sjajno pjevao "Žuti kišobran" i ja sam njega nagovarao da je dođe snimiti u studio.

Parlova je obožavao Fidel Castro, ali on je jedini tukao njegove borce. Kubanci su sve osvajali, ali Tea Parlova nije nikad nijedan Kubanac uspio pobijediti, i zbog toga ga je Fidel Castro obožavao. Inače, Teo je mene zvao Jean Claude, i jednom mi kaže: "Jean-Claude, ajde javi se tamo u kubansku ambasadu, da se organiziramo i idemo ti i ja kod Fidela, neću ja ići sam". I toliko puta me nagovarao... pa gdje ću ja na Kubu? Ali danas mi je žao da to nismo napravili, prisjeća se Langer svog velikog prijatelja Mate Parlova, s kojim se svakodnevno družio, i kaže da su znali satima raspravljati o svemu i svačemu, a u kasnim satima ponajviše o poeziji.

- On je znao tisuće pjesama, a sad ću otkriti njegove tajne - najviše je volio A. B. Šimića, rekao bi: "tako mlad, a tako duboke misli, i tako mlad je otišao...". Obožavao je Šimića, znao je i poeziju kazivati... a kad bi se dohvatio melosa? Ajme... jednom su u baru u Histriji bili neki Makedonci, i kažu oni - šampione, sad ćemo mi nešto zapjevati na makedonski, što nisi nikad ništa čuo. A kad su krenuli, Teo je nastavio s njima - nitko nije mogao vjerovati! On je bio šampion u svemu, renesansni čovjek, kaže Langer, koji se prisjetio i svog velikog prijatelja Akija Rahimovskog, za kojeg kaže da mu je bio velika podrška, posebice kad su svojedobno organizirali Đoserov memorijal.

Turneje po kasarnama

- Aki je bio častan čovjek, i on je zaista sve počasti koje je dobio ovdje i zaslužio. Inače, kad smo snimali album "Infarkt" 1978. godine u ljubljanskom studiju Akademik, Đoser je Akija stalno "čupao" iz kasarne, gdje je služio vojni rok. Tako da je Aki često bio u studiju kad smo snimali taj album, a i govorio nam je što će oni snimati kad se "skine" iz vojske. Kad smo kod vojske - s grupom Bumerang imali smo turneju po JNA kasarnama, a Ljubljana je bila vojno središte i mi smo po tim kasarnama prašili rock’n’roll, a između ostalog, nastupili smo i na Muzilu, veli Langer, koji kaže i da je tada Savez omladine vodio klub Uljanik, a kriterij po kojem su birali tko će svirati je bio - tko će privući najviše ljudi.

- E tamo smo mi svirali rock’n’roll! Mislim da je to bilo 1972. godine, neki drug Mikac je tada bio zadužen za društveni život. On je taj koji je doveo rock’n’roll u vojne objekte. Kasnije je Bumerang imao razne faze, jednu sezonu se pridružio i klavijaturist Tihomir Pop Asanović, a bio je i gitarist Vedran Božić iz Zagreba, ja iz Pule i bubnjar Zlati Klun iz Kopra. Onda bi krenuo kombijem u Kopar po Zlatija, imali smo onaj "hipi" Wolkswagen kombi, pa po Vedrana, i kad bismo išli na svirke zezali smo se pa smo znali reći "ajmo u pljačku!". I onda smo išli po Bosni, Srbiji, Makedoniji... po cijeloj Jugi smo svirali. Jednom negdje kod Novske smo se izgubili, i našli smo se usred šume. I tamo su bile neke kućice, kao i vezani čamci u slučaju da se digne vodostaj Save. Psi laju, grizu gume, struje nema... Pa koga da pitam gdje da idem, psi će nas pojesti! I onda smo u daljini vidjeli svjetla autoputa, micali smo balvane, popeli se i ajmo dalje. Sve to je bio dio rock’n’rolla, kaže Langer.

Kad razgovaramo o 1965. godini, bili su tada popularni Rolling Stonesi i Beatlesi.

- Mi Logaritmi, smo bili više bili "beatlesovski". Imali smo plava odijela s crvenim podstavama, šivao nam ih je tata od Saše Dadića, koji je bio krojač u Prvomajskoj. Tada smo bili šminka, da bi kasnije Atomsko sklonište bilo poderano - prema zamisli Boška Obradovića, to je bila zapravo vizualizacija kako bi čovjek izgledao nakon Trećeg svjetskog rata.

Tada sam radio u ppćini. I paralelno svi u Zavodu za urbanizam. Imali smo menzu u prostoru gdje je danas Galerija Cvajner, i bile su dvije - tri kuharice, s kojima se naravno čovjek sprijatelji, pa se pita malo bolji komad mesa... I jednom mi kaže jedna od tih kuharica: "Ma ča to delate, vas gledamo na televiziji, to vrajže Atomsko sklonište, ma ča nanke za brageše nimate?!?". Rekla je i da "sramotimo Istrijane, svi pocijepani idemo naokolo"! Nakon toga rekao sam Bošku - propala ti ideja da ljudi shvate poruku, uz smijeh govori Langer.

(Arhiva Glasa Istre)

No, još je jedna etapa bila prije stvaranja Atomskog skloništa - bila je to grupa Hush, koja je uživala izuzetnu popularnost.

- Tako je, tu je bio Dragan Gužvan na solo gitari, Rade Bujić na ritam gitari, a Branko Unković je pjevao. On je ipak jedan od najvećih pjevača grada. Onda su jedno vrijeme Branko i Đoser zajedno pjevali.

Kad pričamo o tim vremenima, Željko Bebek je svirao s grupom Kodeksi preko puta Uljanika, u današnjem Domu hrvatskih branitelja, i on mi kaže čuj, idemo mi prema vama, ranije ćemo završiti svirku. I kažu - svirali ste Led Zeppelin, mi smo mislili da puštaju s ploče, a on kaže - onaj pjevač, pa to je čudo od pjevača. Kasnije je Branko jedno vrijeme pjevao u grupi More. Inače, on je s Korčule, i u Dalmaciji ga svi znaju po nadimku Taranaga. Ali Branko je ovdje bio vrstan pjevač i voljele su ga sve djevojke, padale su u nesvijest za za Brankom, kaže Langer, koga smo pitali - pa zar nisu često tada dečki i počinjali svirati da bi se svidjeli djevojkama?

- Znam neke da su zbog tog razloga svirali, ali ja nikad nisam bio u tom filmu, jer sam toliko volio tu gitaru i rock’n’roll, i ustvari rijetko su me viđali s djevojkama. Tada sam svirao u jeansu, gol do pasa, ali zanimala me samo svirka i rock’n’roll. I onda sam 1966. godine upoznao mogu današnju suprugu.

Bilo je godinu dana otkako sam počeo svirati na pozornicama, i ona se pojavila na koncertu, bila je jako zgodna, i pitam ja mog kuma - tko je ova mala? A on kaže - to je od moje prijateljice sestra. I to je bilo to. Oženili smo se 1971. godine, i sada slavimo 55 godina braka. I to je bio jedini put da je došla na moj koncert. Zapravo, bila je još kad sam slavio 42. rođendan u Beogradu, tamo smo slavili kod prijatelja, a na tom koncertu smo imali, bez pretjerivanja, deset biseva, kaže Langer, koji u svojoj karijeri ima bezbroj dogodovština, od kojih je samo djelićak uspio podijeliti s nama u višesatnom razgovoru. Stoga smo ga pitali - možemo li očekivati memoare u nekoj budućnosti?

(Snimio Eric Vojak)

- Puno ljudi me to pitalo, no ne znam baš. To bi značilo da sam gotov. A sada me više nitko ne pita do kad ću svirati - ja sam rekao više puta, a tako će i biti - do posljednjeg daha. Legendarni Ivica Percl, kad je nastupao na Đoserovom memorijalu u Istarskom narodnom kazalištu, došao je kod mene i veli - "Bruno, a znaš kaj, ti spadaš u one kitove kaj bu riknuli na sceni". A ja kažem - iz tvojih usta, u Božje uši. Taj rock’n’roll i sviranje, daju tu energiju, da čovjek može putovati deset, dvanaest sati, i poslije toga još svirati dva sata na pozornici, veli Langer.

*Nastavak intervjua pročitajte u tiskanom izdanju Glasa Istre od petka, 6. ožujka

Povezane vijesti

• Pula će ipak osigurati skulpturu Mate Parlova na Giardinima
• OGORČENOST MJEŠTANA ZBOG GRADNJE SKI-LIFTA RASTE: Zelena Istra podnijela prijavu zbog ugrožavanja staništa strogo zaštićene periske
• METALNI STUP SKI LIFTA PAO MEĐU KUPAČE, i sreća je da nitko nije stradao! Prije pada na konstrukciju su se PENJALA DJECA