Nakon višegodišnje stanke koncertni ciklus posvećen suvremenom jazzu i improviziranoj glazbi, pulska Jazzbina, je protekle godine obnovljena nizom dobro posjećenih i programski ambicioznih koncerata. Povratak uz umjetnike poput Kena Vandermarka, Sexmoba, The Messthetics & Jamesa Brandona Lewisa, Marca Ribota, Roba Mazureka bio je odlučan, energičan i furiozan – bez nostalgije i kompromisa, s jasnim pogledom prema sadašnjosti i budućnosti suvremene glazbe. O tome, ali i novoj sezoni te razlozima za organizaciju koncerata, govori umjetnički ravnatelj ciklusa Željko Marković. "Povratak je potvrdio Jazzbinu kao relevantnu i živu platformu suvremene i improvizirane glazbe u Puli, bez nostalgije i kompromisa, s jasnim fokusom na sadašnjost", rekao je. "Glazba je možda i posljednje utočište istinske slobode. Ona ne traži dopuštenje, ne podnosi autoritet. Prioritet je zato uživati u zadovoljstvu koje dijeliš s drugima, u tom zajedničkom mikrosvijetu gdje sve ima smisla. Jazzbina slavi glazbu kao prostor potpune slobode - umjetničke i osobne. Svaki koncert je mali čin otpora protiv ravnodušnosti, protiv šuma koji nas guši, protiv pasivnosti. U svijetu koji traži pravila i poslušnost, Jazzbina traži više slobode. Za sebe i sve naše ljude, da parafraziram pjesnika."

(Promo)

Za Markovića to je pitanje strasti. Njegov zanos prema toj glazbi na razini je ushita koji imaju sami glazbenici. Zato s njima govori zajedničkim jezikom, a organizacija njihovih koncerata zasnovana je na prijateljskoj osnovi. "Ljubav prema jazzu kod mene nije nastala iz trenda, niti iz akademske ili elitističke fascinacije, nego iz unutarnje potrebe", tvrdi. "U jednom trenutku shvatio sam da tražim glazbu koja diše, koja nije ukalupljena, koja dopušta sumnju, rizik i pogrešku. Jazz mi je to dao. U glazbenom smislu privukla me ta napetost između strukture i slobode, između harmonije koja te drži i improvizacije koja te gura preko ruba. S vremenom sam shvatio da jazz za mene nije samo zvuk, nego način razmišljanja. To je glazba dijaloga. Nitko u jazzu ne svira sam, čak i kada svira solo izvođač je u odnosu s drugima i samim sobom. Taj odnos, ta stalna komunikacija, ta propitivanja granica, postala su mi važna i izvan glazbe. Jazz me naučio slušati i odgovarati. Naučio me da prostor između tonova često govori više od samih tonova. Postoji i politička dimenzija. Jazz je povijesno i glazba otpora, emancipacije, glas onih koji nisu imali prostor u dominantnoj kulturi. Ta svijest o slobodi, o borbi za vlastiti glas, duboko mi je bliska. U vremenu u kojem je sve ubrzano, pojednostavljeno i komercijalizirano, jazz ostaje zahtjevan, traži koncentraciju, traži prisutnost, traži da sudjeluješ. U tom smislu, za mene je to i kulturni čin otpora banalnosti."

Prostor susreta

Kroz rad na Jazzbini ta se ljubav dodatno produbila i dobila je novu dimenziju. "Dovodim izvođače koje volim i cijenim, ljude čiju glazbu želim slušati, vidjeti i upoznati", napominje. "Profesionalno, ali srdačno gostoprimstvo omekšava i one najgrintavije, a taj neposredni odnos želim prenijeti i na publiku. Želim da prestanu biti promatrači, da postanu suučesnici, da Jazzbinu doživljavaju kao svoj prostor i da svojim prisustvom i podrškom oblikuju zajedničko iskustvo. Između organizacije, izvođača i publike ne smije biti barijera. Energija glazbe i ljudi mora nesmetano kružiti. Organizirati koncerte, dovoditi autore koje osobno želim slušati u svom gradu, nije samo produkcijski posao. To je stvaranje prostora. Prostora u kojem se može dogoditi nešto neponovljivo. Svaki koncert je rizik, ali upravo je u tom riziku čar. Kao i u improvizaciji, nikad ne znaš što će se dogoditi, ali vjeruješ procesu i strukturi oko koje pleteš mrežu slobode. Jazz za mene danas znači zajednicu. Znači susret. Znači mogućnost da mali grad ili scena postane mjesto svjetskog dijaloga. I možda je to ono najvažnije; jazz me naučio da sloboda nije apstraktna ideja, nego praksa, nešto što se događa ovdje i sada, među ljudima koji su spremni slušati jedni druge."

(Promo)

U 2026. Jazzbina ulazi s novim koncertnim ciklusom koji dodatno učvršćuje njezin identitet: jazz kao živi proces, prostor kolektivne igre, komunikacije i estetskog rizika. "Unatoč izostanku institucionalne potpore na županijskoj razini, ciklus se nastavlja uz potporu Ministarstva kulture i medija RH i skromnu lokalnu potporu te, prije svega, uz publiku kao ključnog i stvarnog pokrovitelja", govori Marković. "Nadamo se nastavku podrške publike kako bismo na jesen otvorili još poneko poglavlje, primjerice gostovanja poput trija Petera Evansa, talijanskih Zu, australskih The Necks, nizozemskih The Ex, švedskog saksofonista Matsa Gustafssona i njegovog sastava Fire!, kao i intrigantnog trija predvođenog pijanistom Brianom Marsellom. Ipak, novi ciklus Jazzbine jasno zauzima poziciju: suvremeni jazz ovdje nije dekor ni turistički dodatak, nego aktivna praksa mišljenja i otpora. U kontekstu kulturne apatije i reduciranja glazbe na puku potrošnju, Jazzbina inzistira na sadržaju koji traži pažnju, rizik i odgovornost – i od izvođača i od publike. Ovi koncerti nisu neutralni događaji. Oni su svjesni izbori: protiv banalizacije, protiv šutnje, protiv ideje da se relevantna glazba mora prilagoditi tržištu. Jazzbina ne popunjava prazninu, ona stvara autonomni prostor. U tom duhu Jazzbina u 2026. ulazi s novim koncertnim ciklusom koji dodatno učvršćuje njezin identitet: jazz kao živi proces, prostor kolektivne igre, komunikacije i estetskog rizika. Četiri koncerta, raspoređena od kasne zime do ljeta, ne čine tek sezonski program, nego pažljivo oblikovan dramaturški luk, od kolektivne improvizacijske energije, preko suvremenog afroameričkog autorskog glasa, do domaće futurističke vizije i završne, beskompromisne političke eksplozije. Tri međunarodno relevantna imena i jedan domaći projekt tvore cjelinu koja jasno pokazuje što Jazzbina danas jest: prostor susreta, rizika i estetske hrabrosti."

Konfrontacija s nasiljem

Ciklus započinje 6. ožujka u Klubu Kotač gostovanjem sastava The Tiptons Sax Quartet & Drums, jednog od najdugovječnijih i najprepoznatljivijih ženskih sastava u suvremenoj improviziranoj glazbi. Osnovan 1988. u Seattleu, Tiptons više od tri desetljeća razvija prepoznatljiv kolektivni identitet koji briše granice između jazza, svjetske glazbe, kabareta i performansa. Njihova glazba ne počiva na demonstraciji individualnog ega, nego na organskoj povezanosti. Četiri saksofonistice i bubnjar funkcioniraju kao jedno tijelo koje diše, pulsira i reagira u realnom vremenu.

(Promo)

Njihove izvedbe istodobno su precizne i razigrane, duhovite i politički svjesne. U njima ima balkanskih i latino ritmova, filmske atmosfere, kabaretske ironije i slobodne improvizacije. "Scenska prisutnost Tiptonsica razbija stereotipe o instrumentalnoj glazbi kao ‘ozbiljnoj’ i statičnoj formi", govori. "Njihov koncert je i zvučni i vizualni događaj. U Pulu dolaze kao snažna početna točka ciklusa – u znaku zajedništva, otvorenosti i radikalne muzikalnosti koja pokazuje da kolektivna energija može biti jednako eksplozivna kao i solo virtuoznost."

Drugi koncert, 14. ožujka u pulskom Circolu, dodatno podiže ljestvicu. Nastupit će trio koji predvodi jedan od najsnažnijih glasova današnjeg jazza, saksofonist James Brandon Lewis. Njegov tenor nosi sirovu emocionalnu snagu i duboku duhovnu vertikalu afroameričke glazbene tradicije, ali istodobno pulsira suvremenom urbanošću i ritmičkom otvorenošću. Proglašen tenor saksofonistom godine i jazz umjetnikom godine u časopisu DownBeat, Lewis danas stoji u središtu međunarodne scene kao autor koji ne replicira tradiciju, nego je aktivno preoblikuje. "Trio s basistom Joshom Wernerom i bubnjarom Warrenom ‘Traeom’ Crudupom III djeluje poput kompaktnog organizma", kaže Marković. "Groove je gust, gotovo hipnotički; improvizacije eruptiraju iz jasno postavljenih struktura; svaki ton ima svrhu. Njihov album ‘Apple Cores’ sabire tu energiju u glazbu hitnosti i unutarnje logike, jazz koji istodobno poziva na pokret i kontemplaciju. Ovaj koncert nije samo gostovanje vrhunskog sastava, nego susret s glazbom koja aktivno oblikuje sadašnjost jazza i otvara pitanja identiteta, duhovnosti i kolektivnog pamćenja."

Treći koncert Jazzbine, 11. travnja u Klubu Kotač, donosi domaću premijeru projekta "Eksterminator ‘81" iza kojeg stoji klavijaturist i producent Toni Starešinić. "Poznat po svojoj sposobnosti spajanja jazza, funka, elektronike i progresivnog rocka, Starešinić ovdje ulazi u novo, konceptualno područje", objašnjava. "Projekt ‘Eksterminator ‘81’ je zvučna fikcija, utopijsko/distopijsko putovanje kroz imaginarni svijet u kojem analogni sintesajzeri, pulsirajući ritmovi i truba stvaraju atmosferu retro-futurističkog filma. Uz njega su vrhunski instrumentalisti: bubnjar Janko Novoselić, čija preciznost i energija drže arhitekturu zvuka, te trubač Andrej Jakuš, koji melodijskim linijama probija gustu teksturu elektronike i ritma. Ovaj koncert otvara prostor domaćoj sceni koja ne imitira, nego samouvjereno gradi vlastiti zvučni univerzum, spoj klupske energije, improvizacije i narativne dramaturgije."

(Promo)

Ciklus kulminira 4. srpnja na otvorenom prostoru Circola uz Ceramic Dog, trio predvođen gitaristom Marcom Ribotom. Ceramic Dog spaja slobodnu improvizaciju, punk energiju, noise estetiku i politički komentar u zvuk koji je istodobno brutalan i precizno strukturiran. "Uz Ribota, basist Shahzad Ismaily i bubnjar Ches Smith stvaraju gustu, eruptivnu zvučnu masu u kojoj se kompozicija i improvizacija neprestano sudaraju", tvrdi. "Njihovi koncerti nisu samo glazbeni nastupi, nego otvorene konfrontacije s moći, nasiljem, depolitiziranom kulturom i konformizmom. Ceramic Dog ne traži ugodu; traži budnost. U kontekstu ljetne pozornice, ovaj nastup bit će snažan završni akord ciklusa, večer visokog intenziteta koja briše granicu između umjetnosti i društvene stvarnosti."

Politiziranje kulture

Prvi akord ciklusa osmišljen je 1994. kad je Željko Marković počeo organizirati koncerte u pulskim barovima i klubovima. "Počeo sam s jednostavnom željom da sebi i ekipi oko sebe stvorim povremene oaze glazbene i društvene komunikacije", govori. "Taj me impuls postupno uveo u ozbiljnije procese učenja o koncertnoj produkciji. Hodočastio sam festivalima diljem Europe, stjecao iskustva, upoznavao glazbenike, organizatore i ljubitelje jazza, gradio prijateljstva i mrežu koja se širila izvan lokalnih okvira. Paralelno s tim rastao je i moj apetit za rizik. Sve sam više osjećao da je moguće u Pulu dovesti imena o kojima se u počecima nisam usudio ni sanjati. Ti su rizici, međutim, podrazumijevali i ulazak u prostor javnih kulturnih politika. Ondje je na kušnju došla moja početna naivnost, uvjerenje da se uočene anomalije sustava mogu relativno jednostavno transformirati u razumne i razvojno važne kulturne prakse za grad. Stvarnost je, naravno, bila kompleksnija."

Unatoč tome, u prvih dvadeset godina Jazzbine Marković je organizirao nekoliko stotina koncerata relevantnih umjetnika iz zemlje i regije, uz brojna gostovanja svjetski afirmiranih glazbenika. Zahvaljujući njemu u Puli su tijekom devedesetih i dvijetisućitih svirali ugledni glazbenici kao što su Victor Bailey, Scott Henderson, John Scofield, Marc Ribot, Greg Cohen, Ben Perowsky, Donny McCaslin, Antonio Sanchez, Jim Black, Marc Ducret, Jamie Saft, Bojan Zulfikarpašić, Jojo Mayer, Billy Martin, Curtis Fowlkes, Charles Gayle, Cooper Moore, Francesco Cusa, Tim Berne, Brian Marsela, Cuong Vu, The Tiptons, Steven Bernstein, Bobby Previte, Uri Caine, Joey Baron, Will Bernard, Matt Darriau, Marc Turner, Scott Colley, Jesica Lurie, Cyro Baptista, Chris Jarrett, Chad Taylor, Kenny Wollesen, Michael Formanek, Dean Bowman, Gary Lucas, Jonathan Blake, Antonio Farao… No, unatoč tome, Jazzbinu je prije desetak godina stavio u mirovanje, u trenutku kada je bila na svom vrhuncu. "U isto vrijeme na vrhuncu je bio i moj društveno-politički angažman", prisjeća se. "Javnim sam istupima upozoravao na nezdravo, kaotično i nepoticajno političko okruženje u gradu, koje se jasno reflektiralo i kroz vulgarno politiziranje kulture. Kultura je postupno postajala sredstvo održavanja političke moći i hegemonije, a taj je proces pratio i nekritički prihvaćen model neoliberalnih javnih politika - turistifikacija i spektakularizacija kulturnog života. U takvom je okruženju bilo iznimno teško zadržati minimum profesionalnog i osobnog integriteta. Borba s ‘rogatima’ ima svoju cijenu, a tu je cijenu, naravno, trebalo platiti. U jednom trenutku bilo je nužno presjeći mogućnost ulaska u prostor kompromisa i prihvatiti nove životne izazove. Zato sam je umirovio."

(Snimio Milivoj Mijošek)

Otpor bezumlju

Mada se tijekom razdoblja hibernacije Jazzbine nije puno toga promijenilo, prošle je godine ponovo pokrenuo ciklus. "Iako i danas postoje oaze kulturne scene koje više ili manje uspješno odolijevaju tim procesima, okolnosti rada i stvaranja nisu ohrabrujuće", govori. "Dapače, groteska prethodnih desetljeća u međuvremenu se normalizirala. Ono što je nekoć izazivalo otpor danas je postalo ili općeprihvaćeno ili, u najmanju ruku, zgodno prešućeno. Marginalizacija izvaninstitucionalne kulturne produkcije postala je gotovo neupitna činjenica. Sustavne greške modela upravljanja kulturnim institucijama ostaju netaknute, a stručnog, inkluzivnog i demokratskog upravljanja javnim prostorima namijenjenima kulturnoj proizvodnji praktički nema. Istodobno, izostaje vizija u pogledu aktiviranja nekadašnjih prostora kulture - dijela memorije grada - koji su postali žrtve privatizacije i komercijalnih interesa. Pridodamo li tome činjenicu da Pula još uvijek nema adekvatan multifunkcionalni koncertni prostor, te da smo svjedoci kontinuirane vulgarizacije i politizacije kulture, ideja Pule kao ‘prijestolnice kulture’, nekoć izrečena s ambicijom, danas zvuči prilično groteskno. Unatoč tome, nekoliko je tu trigera koji su utjecali na povratak. Prvo, nakon gotovo desetljeća pauze i više od dvadeset godina rada na stvaranju pulske scene, činilo se teško ponovo pokrenuti cijelu priču. Prekretnica se dogodila prošle godine, kad sam s devetogodišnjim sinom Marksom otišao na koncert Marca Ribota u Cerkno. Na povratku mi je rekao: ‘Tata, zašto moramo putovati na dobre svirke kad si ih ti prije radio u Puli?’ Taj njegov komentar bio je okidač. U suradnji sa starim i nekim novim suradnicima poslali smo nekoliko projektnih prijedloga na razne adrese i, na naše ugodno iznenađenje, neki su odmah prepoznali što smo u prošlosti radili i pružili nam podršku. Nakon toga više nije bilo povratka - Jazzbina je ponovo oživjela. Drugo, previše je truda uloženo u razvoj scene da bi se pokleknulo pred novim izazovima i nezadovoljenim koncertnim apetitima. Motiva za povratak nije manjkalo i zato se Jazzbina vratila svojim korijenima - u rupu, u jazbinu - unatoč prevladavajućem narativu o kulturi kao blještavoj kulisi u službi političkih, profitnih i korporativnih interesa. U konačnici, sada smo stariji, mudriji i lišeni bilo kakve potrebe za bitkama za koje unaprijed znamo da ćemo ih izgubiti. Zato ne čudi da su borbu za tračak slobodnog neba mnogi zamijenili apatijom, algoritmima i autocenzurom. U tom smislu, poput vraga koji je u detaljima, i slobodu trebamo tražiti u ‘sitnicama’. Netko je rekao da se danas najsnažniji otpor bezumlju može pružiti tako da slobodno kreiraš vlastiti prostor dokolice. A kad tome dodaš vrhunsku glazbu, dobiješ upravo ono što je Jazzbina danas i što sutra mora biti."

Angažman i hrabrost

Što je Jazzbina danas, to znamo, a što će biti možemo tek pretpostavljati. Marković ima viziju i trudi se da to bude manifestacija koja se zasniva na zdravom razumu, na ponos Pule. "Osim u tragovima, prije 25 - 30 godina ova scena praktički nije postojala", tvrdi. "Onda se dogodio bum kojem je, uz djelovanje Tamare Obrovac i još nekih pojedinaca i kolektiva, i Jazzbina dala svoj važan doprinos. Postupno, scena se obogatila novim generacijama glazbenika i organizatora koji traže svoj put, istražuju granice i pronalaze svoj izraz. Neki od njih danas su respektabilni na domaćoj i na međunarodnoj sceni, a takav razvoj osigurava kontinuitet i potvrđuje da se autentična glazbena zajednica gradi godinama, kroz rizik, upornost i otvorenost. Ipak, već spomenuta sistemska ograničenja otežavaju da se u našem dvorištu, u kontinuitetu, povezujemo sa suvremenom svjetskom produkcijom, posebno onom koja pomiče granice i propituje uobičajene norme. Nedostatak adekvatnih prostora, marginalizacija izvaninstitucionalne produkcije i prevladavanje komercijalno-turističkih modela kulturnog života i dalje su prepreke. Upravo tu vidim trajni doprinos Jazzbine. Ona je mjesto gdje se rizik, eksperiment i dijalog sa svjetskom scenom ne samo dopuštaju, nego i traže. Ona je prostor u kojem mladi i etablirani umjetnici mogu susresti publiku koja je spremna slušati, sudjelovati i razumjeti proces stvaranja. Trenutno, Jazzbina je opet tu. Samo dijamanti su vječni, ali i Jazzbina ima svoju tvrdu glavu. Dok god slobodu svog djelovanja tretira kao apsolut, dok god čuva integritet nasuprot komercijalizaciji i površnoj senzacionalizaciji, dok god u svom obliku i sadržaju ostaje beskompromisna prema institucionalnoj moći koja sterilizira radikalnost umjetničkih praksi, i dok god je spremna estetski, emocionalno i financijski riskirati, Jazzbina ima snažan razlog biti dio glazbene, ali i šire društvene zajednice. Ona je više od prostora za koncerte. Ona je laboratorij kreativne slobode, mjesto gdje se stvara zajedništvo između izvođača i publike, gdje se propituju granice i gdje se slavi rizik kao sastavni dio umjetničkog i ljudskog iskustva. Jazzbina podsjeća da kulturni prostor nije samo dekorativan ili zabavan; on je nužan za očuvanje slobode mišljenja, autentičnosti i kritičkog pogleda na svijet. Svaka nota, svaka izvedba, svaka odluka o programu nosi poruku da istinska umjetnost zahtijeva angažman, prisutnost i hrabrost. Dokle god postoji publika koja to prepoznaje, dokle god postoji zajednica koja želi sudjelovati u tom procesu, Jazzbina ima svrhu, snagu i budućnost."