Punih šezdeset godina slavi ove godine pulski sastav Anelidi, najdugovječniji istarski bend koji šest desetljeća neumorno muzicira i neizostavni je dio istarske glazbene povijesti.

Grupu su osnovali 15. svibnja 1965. godine Claudio Vlacci i Branko Milošević, a uskoro su im se pridružili Dario Burić i Davor Gregorović. Osim njih članovi benda u tom razdoblju bili su još Lucio Andreani, Davor Žuljević i Aldo Rakić. Prvi pjevač Anelida bio je Mirko Cetinski, ali je nakon godinu dana krenuo u solo karijeru, a 1977. Claudiu Vlacciju, Branku Miloševiću i Dariu Buriću pridružuju se Aldo Spada i Bruno Zahtila, te su u tom, nepromijenjenom sastavu, Anelidi neprikosnoveno desetljećima vladali koncertnim pozornicama diljem Istre, a i šire.

(Privatna arhiva)

Kako ističu, Anelidi tako dugo traju zbog prijateljstva koje je iznad svega, pa čak i glazbe. Nažalost, Branko, Dario i Aldo nisu više među nama.

Sve krenulo u Galižani

Grupu danas čine Claudio Vlacci koji je u bendu od prvog dana, Bruno Zahtila i Dragan Racan, a uz šalicu kave razgovarali smo s njima o ovom značajnom jubileju gdje su se prisjetili nekih zgoda iz njihove bogate karijere. Naravno, zanimalo nas je kako je sve krenulo.

(Privatna arhiva)

Claudio: Te 1965. godine, početkom svibnja, dogovorili smo se da ćemo napraviti bend i našli smo se u Galižani, Dario, Branko, Davor Gregorović, Lucio Andreani i Mirko Cetinski i ja. U prostoru galižanske Zajednice Talijana imali smo malo pojačalo Dynacord od 25 watti, koje je bilo za sve – i za gitare i za vokale, zatim su tu bili neki bubnjevi iz Zajednice Talijana, gitare smo imali svatko svoju, i bio je tu harmonij, svojevrsne male orgulje, s ventilatorom, koji je poprilično puhao.

Imati vlastitu električnu gitaru 1965. godine je bio popriličan luksuz u Istri..

- Claudio: Grga je imao bijelu Hofnericu, Dario je svirao malo harmoniku, malo bas gitaru… Ideja da osnujemo bend je bila moja, Brankova i Davorova, a sve smo pokrenuli da bismo svirali na plesnjaku u Galižani. Tamo su nam ustupili prostor da vježbamo, a kupili su i bubnjeve. I tako je krenulo – svirali smo u Galižani, zatim smo jednu sezonu svirali u Vrsaru, čak 45 dana, gdje smo zaradili nešto šoldi, pa smo si kupili opremu – mislim da si je Branko tada kupio Vox orgulje. Pa nam je galižanska Zajednica Talijana kupila razglas, pa smo svirali u Galižani svake subote i nedjelje tamo, i tako je to krenulo.

(Privatna arhiva)

Koja je prva pjesma koju ste navježbali?

- Dario je skladatelj, i imao je svoje pjesme – bile su to "Gloria", "Mila vrati se", "Tu na moru prošlog ljeta"…a od stranih pjesama Davor je pjevao "And I Love Her" od Beatlesa. Uz to, svirali smo i dosta talijanskih pjesama, primjerice sa Sanrema, Giannija Morandija, Adriana Celentana…

Danas je lako navježbati pjesme uz YouTube, CD-ove i ostalo. Kako ste tada učili pjesme?

(Privatna arhiva)

- Slušali smo pjesme na radiju i zapisivali tekst i akorde. Ponekad bismo zamolili nekoga iz galižanske Zajednice Talijana da sluša radio i skine nam tekst neke pjesme, s Radija Monte Carlo ili Radio Capodistria, jer su se tamo svaki dan vrtile te pjesme.

Zapravo ste jako brzo počeli nastupali otkad ste oformili Anelide…

- Brzo smo navježbali repertoar, a nakon toga smo samo nadograđivali – radili smo pjesme koje je skladao Dario, malo smo svirali po terasama… Kad smo išli svirati u Vrsar 1966. godine, zvali su nas da sviramo samo 15 dana, no kako je tada postojao samo jedan plesnjak tada u Vrsaru, ubrzo su svi počeli dolaziti na ples, svaku večer je bilo krcato, pa smo na kraju svirali 45 dana. Svirali bismo i više, ali nismo mogli zbog drugih obaveza.

(Privatna arhiva)

Tko je smislio ime Anelidi?

- Beatlesi su bili u prijevodu "bube", Rolling Stonesi "kotrljajuće kamenje", pa smo po to logici odlučili se zvati Nelidi, po grčkoj mitologiji. Međutim, kad je Aldo Spada došao u bend, rekao je da su anelidi "kolutićavi crvi", i tako je ostalo.

Tih godina natjecali smo se na brojnim gitarijadama uz grupe kao što su Sateliti, Logaritmi, zatim je iz Rijeke bila grupa Stijene… Na Gitarijadi u nekadašnjem Kinu Beograd dobili smo prvu nagradu žirija. Sudjelovali smo i na velikoj gitarijadi u pulskoj Areni, gdje su se natjecali bendovi iz cijele države – došli su iz Zagreba, Beograda, Novog Sada… a Arena je bila prepuna publike. Naravno, svirali smo i na plesnjacima, tada su u galižansku Zajednicu Talijana dolazili brojni mladi iz Pule na ples.

(Privatna arhiva)

Gdje ste najduže svirali?

- Claudio: Jako puno svirali u Rovinju, a od toga u Villas Rubinu svake sezone, od početka travnja do 25. listopada, od 1979. do 1986. godine. I to svakodnevno, do jutra, ali je bio užitak. To je jedno lijepo razdoblje mog života kojeg se rado prisjećam. Tamo je svake večeri bilo oko dvije tisuće ljudi, a utorkom je uvijek bila prava fešta – pekao se vol – tada je bilo i po četiri – pet tisuća ljudi.

Pa vi ste bili prave rock zvijezde!

- Voljeli smo jedni druge – i osoblje Villas Rubina, kao i ljude koji su dolazili i poznavali nas godinama i dolazili iz cijele Istre i šire. Tamo je bilo ženskog svijeta, i svega onoga što je neizostavno za lijepe plesnjake.

(Privatna arhiva)

Kad smo kod žena – tko je slatka mala Keti? Je li to pjesma s posvetom?

- Tu pjesmu je napisao naš tadašnji menadžer, koji nas je uveo u produkciju i snimanje albuma. On je napisao na svoj način pjesmu "Mala Keti" i Dario je dovršio sve ostalo. A tko je mala Keti? Ne bih znao, ali sigurno ima neka mala Keti.

Tu je i pjesma "Sonja", po narodnoj ruskoj pjesmi, pa "Vera", "Geraldina"… Iako će netko misliti da su te pjesme s posvetom, zapravo nisu, jer Dario je često pisao pjesme u kojima su se spominjala ženska imena.

(Privatna arhiva)

Krenuli ste sa svirkama na plesnjacima, ali izgleda da su diskografska izdanja bila nekakav prirodni nastavak cijele priče…

- Kad smo snimili prvu ploču, "Mala Keti" i "Tiha noć je, moje zlato spava", dobili smo ekskluzivni ugovor s diskografskom kućom Diskos iz Aranđelovca. Neki su nas pitali zašto nismo našli nešto bliže – ali, jednostavno, oni su nam ponudili, i to je bilo to. U Zagrebu smo snimili sedam malih ploča i jednu veliku, a kasnije smo još album na CD-u s Liviom Morosinom…

(Privatna arhiva)

Najčešće ste svirali u Istri…

- Jesmo, a često svirali i u slovenskom primorju, na riječkom području, pa i do Senja i na otocima, Velom i Malom Ižu, Zadru, Splitu, u Austriji, Italiji, Parizu… Šodišfani smo s onim što smo prošli.

Možete li izdvojiti neke od koncerata koje svirali u ovih šest desetljeća kao posebno drage?

- Claudio: Inače, bili smo dosta vezani uz Gradišćanske Hrvate u Austriji. Jedne su nas godine s državne instance pozvali da nastupimo na tamošnjem tradicionalnom festivalu mladih. Uz nas,nastupili su i Novi fosili, Srebrna krila i drugi. No, zanimljivo je bilo kad nas je voditelj najavio, izašli smo na pozornicu i vidile nebrojene transparente na kojima je pisalo Anelidi, "Ne reci da je svemu kraj" i druge. I odsvirali smo koncert, sišli s bine, i došli su do nas Vladimir Kočiš Zec i Rajko Dujmić iz Novih fosila, i pitaju nas – ma tko ste vi? Svi znaju vaše pjesme, nose transparente… I zato i dan-danas Zec kad se prisjeti te zgode zeza nas da smo "legendarni Anelidi".

(Privatna arhiva)

Isto tako dobro se sjećam koncerta devedesetih kad je Elio Pisak napravio "Miljar armonik u Areni", kad je na pozornici bilo sto harmonikaša, a u publici deset tisuća posjetitelja, nezaboravan osjećaj je bio taj nastup.

Sigurno je bilo zanimljivih anegdota…

- Bruno: Svirali smo jednom na Malom Ižu kod Zadra, i odjednom smo vidjeli da stiže netko na gliseru. A kad ono – silazi s glisera Tomislav Ivčić, koji je vidio plakat negdje da sviramo, i došao je na Mali Iž samo da nas pozdravi. A inače smo često s njim svirali kao prateći bend kad mu je trebalo u Istri, u Lisinskom i drugdje.

(Privatna arhiva)

Kad smo kod Lisinskog – od tuda imamo zanimljivu anegdotu. Tada su bili jako popularni Duo Pegla, i svi su mislili da to kantaju Tomislav Ivčić i Mladen Grdović, što i jesu, ali nitko nije bio siguran da su to baš oni jer su uvijek nastupali maskirani s brkovima i odjeveni u pončo i sombrero. S obzirom da naš Claudio ima i inače brkove, obukao je pončo i stavio sombrero, i izgledao je kao pravi Meksikanac. Međutim, kako je koncert odmicao, a Tomislav Ivčić pjevao svoje pjesme, odjednom su se svjetla ugasila, i na binu stiže – duo Pegla, i počeli su svirati hit "Mi imamos mnogos problemos". A u tom trenutku, negdje na sredini sale pojavio se Tomislav Ivčić s mikrofonom, i više nikom nije bilo jasno tko to pjeva u Duu Pegla.

- Claudio: Ta zezancija je bila ideja od Tomislava, a najbolje od svega je bilo što im je taj koncert u Lisinskom bio prvi nastup uživo.

(Privatna arhiva)

Godišnje su Anelidi imali po 250 i više koncerata. Puno ste svirali, jeste li zbog toga propustili nešto u životu?

- Claudio: U svim tim godinama, kad smo bili u zenitu, odlazili smo od kuće oko 15-16 sati, a dolazili bi doma oko 4-5 ujutro, i onda bismo spavali malo duže da bismo opet mogli svirati navečer. U svemu tome je familija najviše bila u drugom planu, to mi je jedino malo krivo. Za drugim ničim ne žalim, ja sam sretan.

Kad ste počinjali, jeste li uopće razmišljali gdje ćete biti za 60 godina?

- Claudio: Ma ni slučajno – ja sam još kao klinac pjevao "Marinu" i dobivao čokolade za svoju izvedbu. U sedmom razredu osnovne škole pjevao sam za Dan škole na Verudi, gdje sam živio, i Branko me pratio na harmonici. Zapravo, ja i Branko se družimo još od šestog – sedmog razreda! Na Verudi je bio i Franci, i Đoser…

(Privatna arhiva)

Branko je išao u školu Centar, on je živio na Brijunima kad je bio mlad, jer je njegov tata bio osobni ribar od Tita. Kad su došli živjeti u Pulu, preselili su se kod Mornaričkog parka, ja sam stanovao preko puta vojne bolnice, a navečer smo se svi nalazili u Mjesnoj zajednici Veruda, tako da smo već kao osnovnoškolci svirali – Branko harmoniku, a ja sam pjevao. I od tuda je sve počelo, kad smo imali 13-14 godina.

Jeste li pohađali glazbenu školu?

- Claudio: Pohađao sam glazbenu školu, trebao sam učiti violinu, ali sam dvije godine zaredom lomio ruke, tako da sam odustao od sviranja violine. Iako sam cijeli život bubnjar, zapravo nisam nikad trebao ni postati bubnjar. Ali, kad smo krenuli, Dule koji je trebao svirati bubnjeve, nije ni krenuo svirati s nama, a već je morao otputovati iz Pule, jer su mu roditelji bili vojna lica. I tako sam krenuo svirati bubnjeve, a moram napomenuti da mi je učitelj i mentor bio Miroslav Bobić.

(Privatna arhiva)

Jeste li svi u Anelidima školovani glazbenici?

- Claudio: Ne, kasnije smo završili tečajeve, jer je to trebalo da bismo se registrirali kao profesionalni glazbenici. Tako sam završio za bubnjeve i vokal.

- Dragan: Ali važno je reći da uvijek u svakom bendu treba biti jedan koji je svojevrsni glazbeni akademik, a u Anelidima je zadnjih 50 lit to Bruno.

- Bruno: Dario je uglavnom radio ono glavno, ja sam eventualno napravio male korekcije. Obično bih dobio tekst, a ako je tekst bio dobar, radio bih na njemu. Tekst može biti dobar kad se čita, ali da bi bio dobar za pjesmu, mora i ritmički odgovarati. Jer tekst je uvijek baza, a onda smo uvijek po karakteru teksta birali ritam i melodiju, s time da smo uvijek, ili Dario ili ja, gledali da to bude u pop ili zabavnom žanru, i da bude "anelidski" - da možemo napraviti višeglasje, da bude melodično i da i publika može zapamtiti, te da tema pjesme bude ili ljubavna ili zabavna ili neka lijepa životna priča, nikako teške teme.

(Privatna arhiva)

Šezdesetih i sedamdesetih bilo je jako popularno višeglasno pjevanje. Je li vam neki bend bio uzor?

- Bruno: Mi smo znali šta možemo i šta znamo, i tako smo i postavljali pjesme – i uvijek smo gledali da imamo punoću i u glasovima, gdje smo dionice često radili i polifonijski kako vokalno, tako i u orkestraciji. Najvažnije nam je bilo da to bude "anelidski" - da se može i plesati i pjevati i slušati i da bude zanimljivo. A i boje glasova i instrumenata su bile važne za cjelokupan zvuk.

Jeste li puno uvježbavali nove pjesme?

- Bruno: Sve se puno moralo vježbati, i zbog teksta, i da sve fraze budu jušte, dinamički, kao i da sve bude razgovjetno i da svi naglasci budu isti.

Claudio: Kad sam snimao vokal za "Malu Keti", na pozornici nekadašnjeg Kina "Istra" u Zagrebu, otpjevao sam sve i završio pjesmu, i na kraju me zvao snimatelj i rekao: "Slušaj, ovo danas nije dobro, jer ti se pojavljuju alikvote u vokalu". Zapravo, rekao mi je da vokal nije čist. U to vrijeme rigorozno se pazilo da vokal bude precizan, čist i da je fraziranje kako treba, svaka riječ se trebala otpjevati do kraja…

Strogi kriteriji

Jeste li išli na satove pjevanja?

- Claudio: Nismo, ali smo "u hodu" učili od poduka i primjedbi iskusnih glazbenika, no tada su bili puno strožiji kriteriji. Stvari koje danas prolaze kod snimanja vokala, u to vrijeme nisu dolazile u obzir. I zato smo se trebali dobro pripremiti prije snimanja. Također, razne komisije su provjeravale pjesme, koje su trebale zadovoljiti sve njihove kriterije da bi se uopće mogle snimiti i objaviti na ploči.

Koliko svojih pjesama imaju Anelidi? Imate li omiljene pjesme?

- Bruno: Više od sto! A što se tiče omiljenih pjesama – sve su nam drage, svaka pjesma ima svoju priču i teško je izdvojiti jednu. Najdraže nam je kad vidimo da publika i pleše i kanta naše pjesme i da su kuntenti.

- Dragan: Bilo je pjesama i o gradovima, i o ženama… Pjesma Puli, Vrsaru, Roču, Savičenti, Pazinu… Kad sviramo recimo u Vrsaru, obavezno moramo svirati i tu pjesmu, publika je traži.

Šezdeseti rođendan Anelida slavi se danas u Malom rimskom kazalištu, a na pozornici će vam se pridružiti i brojni gosti.

- Claudio: To su više prijatelji nego gosti – sa svima njima smo puno surađivali, počevši od Vesne Nežić-Ružić, koju je Boško Obradović doveo u prostoriju gdje smo imali probe, i rekao nam: "Dečki, ajde vidite može li ova djevojka pjevati". Ona je tada imala 15-16 godina, i eto, sviramo skupa već desetljećima.

Također, i Sergio Pavat s kojim smo imali jako puno svirki, kao i Alen Vitasović, pa s Liviom Morosinom s kojim smo imali i lijepi projekt koji je on inicirao, "I Anelidi su bili crnci" koji je objavljen i kao album na LP-ju i CD-u. I s Vladom Kalemberom smo imali dosta koncerata po Istri i Sloveniji, kao i s Matkom Jelavićem. Također, program će voditi Mauro Bernobić.

Posebno želimo zahvaliti Danielu Sponzi, koji je inicijator svih obljetničkih koncerata Anelida, kao i Gradu Puli, Istarskoj županiji, Arheološkom muzeju Istre, Pula Film Festivalu, konobi Boccaporta, OPG-u Baboš, vinariji Grga, brojnim medijima i svima onima koji su doprinijeli da ovo naše rođendansko slavlje bude pravo "anelidsko".

(Arhiva Glasa Istre)

Imate li poruku za čitatelje Glasa Istre?

- Ako morete, dojdite na koncert i budite uz nas na našem rođendanskom slavlju, a ako ne morete doći, možete poslušati koncert uživo u prijenosu na Radio Puli. I hvala vam što ste sve ove godine uz nas!

Povezane vijesti

• Koncert Anelida u Galižani, na perojskoj Placi klapa Škerac
• Vinkuranska fešta uz Anelide
• Najdugovječniji glazbeni bend na ovim prostorima obilježava 60. obljetnicu postojanja: Najavljen koncertni spektakl